Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3174/20 („Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo – u stečaju)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost
  • Dokazni postupak
  • Isplata duga
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3174/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3174/20, rješavajući apelaciju „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo - u stečaju.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 078625 20 Rev od 28. maja 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić, adovkat iz Sarajeva, podnio je 25. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 078652 20 Rev od 28. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH, Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 21. februara do 16. marta 2022. godine. Zakonski zastupnik tužene u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelanta 3. marta 2022. godine radi izjašnjenja, ali izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 5. oktobra 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Visokom radi isplate duga. Nakon što je predmet vraćen na ponovni postupak taj sud se 2008. godine oglasio stvarno i mjesno nenadležnim za postupanje, ustupivši predmet Općinskom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

7. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 078625 17 Ps 2 od 4. aprila 2019. godine kojom je tužena obavezana da apelantu na ime duga isplati iznos od 960.379,50 KM (u daljnjem tekstu: potraživani iznos), sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Općinski sud je prema uputama Kantonalnog suda u ponovnom postupku trebao da cijeni sve dokaze značajne za odluku, te da utvrdi da li je ugovor o cesiji od 25. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) pravno valjan, da li je potpisan od ovlaštenog lica tužene, te da li je na osnovu tog ugovor mogla nastati obaveza plaćanja spornog duga.

8. Tokom postupka tužena je istakla procesne prigovore vezano za zastaru potraživanja i aktivnu i pasivnu legitimaciju, te je navela da apelant tokom postupka nije pružio niti jedan dokaz u odnosu na dug koji bi trebalo da bude u kauzalnoj vezi sa potraživanjem, jer ako nema kauze nema ni cesije. Tužena je također navela da je apelant morao dokazati da tražbina nema nedostatak što u konkretnom slučaju nije učinio.

9. Općinski sud je prije svega odbio kao neosnovane prigovore vezane za zastarjelost potraživanja i nedostatak aktivne i pasivne legitimacije na strani parničnih stranaka.

10. Tokom postupka, Općinski sud je proveo veliki broj dokaza (koji su pobrojani na str. 5 i 6 obrazloženja), koje je cijenio, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđujući da je tužbeni zahtjev osnovan. U vezi sa dokazom vještačenjem (nije precizirano na koje okolnosti) Općinski sud je naveo: „Vještak ekonomske struke zbog nemogućnosti pribavljanja dokumentacije nije mogla odgovoriti na postavljene zadatke, a s obzirom da je ovom sudu data uputa da u ponovnom postupku cijeni pravnu valjanost ugovora o cesiji, to sud nalaz i mišljenje vještaka nije smatrao posebno bitnim za ocjenu pravne valjanosti ugovora o cesiji“.

11. Uvidom u sporni ugovor koji su međusobno zaključili JP „Aerodrom Visoko“ kao cedent (dosadašnji povjerilac), apelant (cesionar – novi povjerilac) i tužena (cesus) kao dužnik, utvrđeno je da su ugovorne strane dogovorile da cedent (JP „Aerodrom Visoko“) svoja dospjela potraživanja od tužene ustupi u korist apelanta u potraživanom iznosu, dok se odredbama spornog ugovora tužena obavezala da potraživani iznos uplati na žiro račun apelanta. Spornim ugovorom definirano je da uplatom potraživanog iznosa prestaje obaveza cesusa prema cesionaru i obaveza cedenta prema cesionaru te je usaglašeno da ugovorne strane ne preuzimaju nikakve druge obaveze, osim obaveze iz spornog ugovora.

12. Općinski sud je tokom postupka izvršio uvid i u Zapisnik o izvršenom usuglašavanju obaveza i potraživanja od 26. maja 2000. godine između tužene, kao dužnika i apelanta (u daljnjem tekstu: Zapisnik) iz kog je proizašlo da je Zapisnikom potvrđeno potraživanje apelanta u ukupnom iznosu od 1.117.401,33 KM u koji ulaze i obaveze iz cesije sa JP „Aerodrom Visoko“ u potraživanom iznosu. Općinski sud je također tokom postupka utvrdio da je sporni ugovor pravno valjan, jer su ga potpisale ovlaštene osobe koje su u obavezi da svoje obaveze ispune, pri čemu apelant ima pravo da zahtijeva od tuženog ispunjenje ugovoren obaveze. Općinski sud je primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to čl. 446. i 448. stav 1., u vezi sa čl. 17. i 124. odlučio kao u izreci presude.

13. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 078625 19 Pž 2 od 2. oktobra 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude). Kantonalni sud je naveo da se zakonitost i pravilnost prvostepene presude ne dovodi u pitanje navodima iz žalbe. Prema mišljenju Kantonalnog suda pravna priroda spornog ugovora je ustupanje potraživanja, a ne preuzimanje duga, kako to pogrešno rezonuje prvostepeni sud. Navedeno stoga, kako je naveo Kantonalni sud, što je prema spornom ugovoru tužena dužnik, a JP „Aerodrom Visoko“ i apelant su raniji i novi povjerilac, čime na mjestu dužnika nije došlo do promjene, već na strani povjerioca. Upravo iz toga razloga, kako je naglasio Kantonalni sud, u smislu člana 438. stav 1. ZOO-a, za zaključenje spornog ugovora nije bio potreban pristanak dužnika, a da je JP „Aerodrom Visoko“ obavijestio dužnika o izvršenom ustupanju proizlazi iz samog ugovora, koji je ovjeren i potpisan od strane tužene, što ugovor čini valjanim. Međutim, iako je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 446. i 448. ZOO-a osporena odluka je pravilna, s obzirom da se obaveza isplate prema spornom ugovoru temelji na odredbi člana 17. ZOO-a u vezi sa članom 440. stav 1. ZOO-a jer se tužena spornim ugovorom obavezala isplatiti dug u potraživanom iznosu. Navedeno tim prije što tužena tokom postupka nije isticala bilo kakve prigovore u pogledu osnovanosti, dospjelosti ili visine duga koji je imala prema JP Aerodrom Visoko.

14. Žalbeni prigovor koji se odnosio na dokumentaciju vezanu za ugovore, odnosno potraživanja koja su postojala između apelanta i JP „Aerodrom Visoko“ za konkretnu pravnu stvar nisu relevantni iz razloga što osnov potraživanja nije dug JP „Aerodrom Visoko“ prema apelantu, već dug tužene prema JP „Aerodrom Visoko“. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbio kao neosnovan prigovor zastare potraživanja, pravilno zaključivši da rok zastare potraživanja teče od dana zaključenja spornog ugovora, jer tuženi nije izvodio dokaze na okolnosti kada je dug dospio, pa se primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu člana 126. ZPP-a, uzima da je dug dospio na dan zaključenja spornog ugovora. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio član 126. ZPP-a, pri čemu nije učinjena povreda postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 078625 20 Rev od 28. maja 2020. godine reviziju usvojio, nižestepene presude preinačio tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta (stav I izreke) uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Vrhovni sud je podsjetio da je Kantonalni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju potraživanja, a ne o preuzimanju duga, ali da je pogriješio kada je žalbu odbio. U vezi s tim Vrhovni sud je naglasio da je ustupanje potraživanja (cesija) ugovor između starog i novog povjerioca kojima dosadašnji povjerilac prenosi svoje potraživanje koje on ima prema dužniku na novog povjerioca, a da je pitanje cesije, kao pravnog odnosa, regulirano čl. 436.- 446. ZOO-a, koje su u obrazloženju citirane.

16. Vrhovni sud je imajući u vidu citirane odredbe istakao da za valjanost cesije nije potrebna saglasnost dužnika jer on i nije ugovorna strana, pa za rješenje konkretne pravne stvari nije od značaja da se na spornom ugovoru nalazi potpis i ovjera tužene, a to se ne može tumačiti ni kao priznanje duga od strane tužene. Naglašeno je da se cesijom mijenja samo subjekt potraživanja, tako da dužniku pripada pravo na isticanje svih prigovora koje je imao prema ranijem povjeriocu, a postojanje potraživanja iz ugovora o cesiji cijeni se prema osnovnom poslu između cedenta i cesusa. Vrhovni sud je naglasio da je osnovno pravilo kod izmjene subjekta u obligaciji da se izmjenom ne dira u njen identitet i sadržaj, da ona treba da ostane ista kakva je bila ranije. Cesija spada u derivativne načine pribavljanja prava i cesionar svoje pravo izvodi iz prava cedenta, pa shodno tome ako cedentovo potraživanje koje ima prema cesusu nije valjano, neće biti valjano ni potraživanje cesionara, pa cesusu pripada pravo na isticanje prigovora jer se položaj dužnika ne može pogoršati na osnovu ugovora o cesiji. U svrhu realizacije ugovora o cesiji, cedent je dužan da cesionaru pruži obavještenje o njegovim pravima po osnovu potraživanja iz cesije, kao i da mu preda sva dokumenta i dokaze kojima se potraživanje može dokazati (član 441. stav 1. ZOO-a).

17. U konkretnom slučaju u spornom ugovoru nije navedeno o kojem se potraživanju cedenta tačno radi, iz kog pravnog posla potiče potraživani iznos, niti je navedeno da cedent predaje cesionaru dokaze i dokumente kojima dokazuje osnovanost potraživanja koje prenosi na cesionara, pri čemu se ne radi o priznanju duga cesusa prema cedentu. U vezi s tim Vrhovni sud je naglasio da je tužena tokom postupka osporavala postojanje cediranog potraživanja, osporivši osnov postojanja duga, te njegovu visinu (podnesak od 4. novembra 2013. godine, odgovor na tužbu od 29. decembra 2003. godine, podnesci od 9. juna 2009. i 28. juna 2010. godine, kao i izjašnjenja zakonskog zastupnika na ročištima) navodeći da u poslovnim knjigama nije evidentiran nikakav dug prema cedentu. U takvim okolnostima kada je tužena osporavala i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, na apelantu je, u smislu čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a, bio teret dokazivanja postojanja i visine utuženog potraživanja, što je apelant propustio da učini, jer ponuđenim dokazima nije dokazan ni osnov, niti visina potraživanja. Primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a Vrhovni sud je odlučio kao u stavu 1. izreke presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U iscrpnim navodima apelant ukazuje da je Vrhovni sud prihvatio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, ali tako utvrđeno činjenično stanje razmatra samo djelimično i tendenciozno, na štetu apelanta. U tom pravcu apelant ukazuje na činjenično utvrđenije nižestepenih sudova te ističe da se Vrhovni sud držao činjeničnog utvrđenja shodno članu 240. stav 2. ZPP-a uopšte se ne bi upuštao u razmatranje osnova i visine tužbenog zahtjeva jer se ta pitanja utvrđuju na osnovu činjenica dokazanih u parničnom postupku. Apelant smatra da je Vrhovni sud potpuno ignorisao dio relevantnih činjenica koji su utvrdili nižestepeni sudovi, već se praktično upustio u razmatranje činjeničnog stanja, što je van njegovih ovlaštenja. Vrhovni sud je uvažio revizijski prigovor tužene da apelant u toku postupka nije uspio da pribavi dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi da li je cedirano potraživanje osnovano. Prema mišljenju apelanta ovakva prigovor tužene je krajnje zlonamjeran i predstavlja zloupotrebu procesnih prava koju je sud, primjenom člana 10. stav 2. ZPP-a trebao onemogućiti. U vezi s tim apelant je naglasio da je tokom postupka predložio finansijsko vještačenje računovodstvene i knjigovodstvene dokumentacije tužene (bilansi, podbilansi i dr.) ali vještak od tužene tu dokumentaciju nije dobio, pa zbog nemogućnosti izvršenja tog dijela zadatka vještaka, apelant je bio prinuđen povući prijedlog radi ubrzanja rješavanja višedecenijskog spora. Apelant ističe da je tokom postupak uspio dokazati da osnov potraživanja predstavlja priznanje duga putem potpisanog spornog ugovora i Zapisnika, pa je tužena bila u obavezi dokazati da u knjigovodstvenoj evidenciji ne postoji evidentirana obaveza tužene prema apelantu u potraživanom iznosu po osnovu spornog ugovora. Shodno tome na osnovu tereta dokazivanja iz člana 8. i 126. ZPP-a, te člana 135. ZPP-a, jasno je da je uskraćivanjem dokumentacije vještaku financijske struke na ovu okolnost ide na teret tužene, s obzirom da tužena navedenu dokumentaciju mora imati prema Zakonu o računovodstvu. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud zanemario okolnost da je sporni ugovor potpisala tužena i da je na taj način priznala dug i to ne samo na osnovu spornog ugovora već i na osnovu Zapisnika, što su jasno prepoznali nižestepeni sudovi. Prema tome potpuno je arbitraran stav Vrhovnog suda da se ne radi o priznanju duga nego o klasičnom ugovoru o cesiji, čija valjanost zavisi od valjanosti prenesenog potraživanja. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanta na koja se u apelaciji pozvao, da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije paušalni i neosnovani i kao takvi pravno neprihvatljivi, te motivirani nezadovoljstvom osporenom odlukom. Predloženo je da se apelacije odbaci ili odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud i Općinski sud su saglasno naveli da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta na koja se pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10. stav (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 135.

(1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.

(2) Stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njen sadržaj smatra zajedničkom za obje strane.

(3) U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe čl. 139. i 140. ovog zakona.

(4) Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokazi.

(5) Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi.

(6) Protiv odluke suda iz stava 1. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA)

OPŠTE ODREDBE

Koja se potraživanja mogu preneti ugovorom Član 436.

(1) Poverilac može ugovorom zaključenim sa trećim preneti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost poverioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga.

(2) Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i poverilac ugovorili da ovaj neće moći preneti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći preneti bez dužnikovog pristanka.

Obaveštavanje dužnika Član 438. stav (1) (1) Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavestiti dužnika o izvršenom ustupanju.

ODNOS PRIJEMNIKA I DUŽNIKA

Član 440.

(1)Prijemnik ima prema dužniku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja.

(2)Dužnik može istaći prijemniku pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaći ustupiocu do časa kad je saznao za ustupanje.

ODNOS USTUPIOCA I PRIJEMNIKA

Predaja isprava o dugu Član 441.

(1) Ustupilac je dužan predati prijemniku obveznicu ili drugu ispravu o dugu, ako ih ima, kao i druge dokaze o ustupljenom potraživanju i sporednim pravima.

(2) Ako je ustupilac prenio na prijemnika samo jedan deo potraživanja, on je dužan predati mu overen prepis obveznice ili koje druge isprave kojom se dokazuje postojanje ustupljenog potraživanja.

(3) On je dužan izdati mu, na njegov zahtev, overenu potvrdu o ustupanju.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 078625 20 Rev od 28. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 1. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 25. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant se poziva na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. U konkretnom slučaju parnični postupak koji je apelant pokrenuo protiv tužene ticao se isplate duga iz čega slijedi zaključak da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

31. U kontekstu iznesenih prigovora apelanata o kršenju pravila procesnog prava o teretu dokazivanja, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, tačka 24).

33. Ustavni sud zapaža da se sporno pitanje odnosi na primjenu procesnog pravila o teretu dokazivanja. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno stavu nižestepenih sudova, primjenom odredaba čl. 7. i 123. ZPP-a zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva jer je teret dokazivanja valjanosti potraživanja iz spornog ugovora bio na apelantu. Apelant upravo problematizira primjenu pravila o teretu dokazivanja smatrajući da je Vrhovni sud proizvoljno teret dozivanja te sporne činjenice prebacio na apelanta.

34. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je čl. 7. i 123. ZPP-a propisano da su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, što upućuje na zaključak da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze, a zatim ih izvesti (ako ih sud usvoji) da bi se te činjenice utvrdile. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a). Dužnost stranke da dokazuje svoja činjenična tvrđenja naziva se teretom dokazivanja. Takav teret pada na stranku koja na određenim činjenicama zasniva svoj zahtjev, ali i na protivnu stranku koja zahtjev osporava, odnosno ističe određene prigovore. Generalno, svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih navoda.

35. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanta odnosio se na isplatu duga po osnovu spornog ugovora (ugovor o cesiji koji su međusobno zaključile parnične stranke i cedent JP „Aeodrom Visoko, kao ustupilac potraživanja u korist apelanta). Tokom postupka redovni sudovi su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da je sporni ugovor pravno valjan sa formalne strane, a apelant je na spornom ugovoru ali i Zapisniku (vidi tačku 12 ove odluke) utemeljio tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja. Dakle, jedan od potpisnika spornog ugovora kojim je potraživanje cedenta preneseno na apelanta i kojim se tužena obavezala na isplatu, bila je i tužena, kao dužnik (cesus), a osnov spornog potraživanja je sporni ugovor. Tokom postupka je utvrđeno da je tužena potpisala i Zapisnik na temelju kog su parnične stranke usaglasile obaveze. Kantonalni sud je primjenom čl. 17. i 440. stav 1. ZOO-a u svjetlu utvrđene činjenice da je sporni ugovor pravno valjan obavezao tuženu na isplatu potraživanog iznosa (vidi tač. 13 i 14 ove odluke).

36. Ustavni sud uočava da se sporni ugovor odnosio na ustupanje potraživanja ugovorom (cesija) koju imaju u vidu odredbe čl. 436 – 445 ZOO-a, što je Vrhovni sud detaljnije pojasnio u svojoj odluci (vidi tačku 16 ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pojasnio suštinu ovog instituta prezentirajući njegove bitne zakonske karakteristike i to, između ostalog, da za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika (član 438. stav 1. ZOO-a); da je ustupilac (cedent) dužan predati cesionaru (primaocu) obveznicu ili drugu ispravu o dugu, ako ih ima, te druge dokaze o ustupljenom potraživanju (član 441. stav (1) ZOO-a); da cesus ima pravo prigovora na potraživanje koje je predmet ugovora (član 440. stav (2) ZOO-a). Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud imajući u vidu da cedent (ustupilac – JP „Aerodrom Visoko“) prilikom zaključenja spornog ugovora nije postupio po članu 441. stav 1. ZOO-a, te da je tužena tokom postupka iznosila prigovor na osnov i visinu potraživanja iz spornog ugovora, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio tužbeni zahtjev jer je prema ocjeni tog suda apelant bio u obavezi da dokazuje osnov i visinu potraživanja.

37. U vezi sa obrazloženjem Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je prilikom donošenja odluke revizijski sud zanemario relevantne okolnosti konkretnog slučaja, koje su mogle uticati na primjenu pravila o teretu dokazivanja. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potpuno zanemario postojanje Zapisnika o usaglašavanju obaveza između apelanta i tužene (tačka 12. ove odluke), koji je po mišljenju Ustavnog suda od ključne važnosti za rješavanje ovog višedecenijskog spora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud uvidom u Zapisnik utvrdio da su se apelant i tužena usaglasili da je tužena dužna apelantu ukupan iznos od 1.117.401,33 KM u koji ulaze i obaveze iz cesije sa JP „Aerodrom Visoko“ u potraživanom iznosu. Postojanje navedenog Zapisnika upućuje na zaključak da su se parnične stranke usaglasile o visini duga koji je tužena dužna isplatiti apelantu. Ovaj dokaz, po mišljenju Ustavnog suda, očito ide u prilog apelantu. Nije sporno da je taj dokaz izveden pred prvostepenim sudom i navodi se u obrazloženju prvostepene presude (tačka 12 ove odluke). Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ovaj dokaz u potpunosti zanemario, ali ipak ukinuo (i) prvostepenu odluku koja se zasniva (i) na ovom dokazu.

38. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđena pravna valjanost spornog ugovora o cesiji s formalnog aspekta, koji, također, ide u prilog apelanta i na kojem apelant, između ostalog, temelji osnovanost potraživanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, bez razjašnjenja činjenice da li su se zaista apelant i tuženi usaglasili o visini potraživanja nema ni pravičnog rješenja ovog spora. Uprkos tome, Vrhovni sud svoje obrazloženje u potpunosti temelji na pravnoj ocjeni spornog ugovora o cesiji dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama ZOO-a, dok na apelanta u potpunosti prebacuje teret dokazivanja osnovanosti potraživanja iz ugovora o cesiji. Međutim, u situaciji kada je apelant kao dokaz u postupku dostavio sporni ugovor, te Zapisnik kojim su parnične stranke usaglasile visinu duga koji je proistekao iz spornog ugovora, po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je neproporcionalno sav teret dokazivanja u pogledu osnovanosti potraživanja koje je bilo predmet spornog ugovora prebacio na apelanta. Nije sporno da se negativna činjenica ne može dokazivati, ali u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant predočio sudu određene dokaze i to Zapisnik o usaglašavanju obaveza, kao i sporni ugovor, koji je nesporno pravno valjan sa formalne strane. Ustavni sud isto tako zapaža da je apelant tokom postupka tražio da se utvrdi osnovanost potraživanja iz spornog ugovora o cesiji predloživši u tom pravcu finansijsko vještačenje, koje nije bilo moguće provesti zato što tužena nije dozvolila vještaku da izvrši uvid u njenu finansijsku dokumentaciju (vidi tačku 10 ove odluke). Kod postojanja takvih okolnosti: Zapisnik (o usaglašavanju obaveza), te sporni ugovor (ugovor o prijenosu potraživanja koji je potpisao i dužnik - tužena) koji je sa formalne strane pravno valjan, kao i odbijanje tužene da vještaku finansijske struke prezentira dokumentaciju u vezi sa potraživanjem koje JP „Aerodrom Visoko“ ima/o prema tuženoj, najmanje što se od tužene trebalo zahtijevati jeste da prezentira dokaze kojim će potkrijepiti osnovanost svojih tvrdnji kojima negira predmetni dug.

39. Ustavni sud je mišljenja da prema pravilu o teretu dokazivanja, ukoliko neka stranka onemogući upotrebu dokaza, sud bi trebao da cijeni tu okolnost na teret strane koja je onemogućila upotrebu dokaza. Nasuprot tome, Vrhovni sud od tužene nije zahtijevao da potkrijepi svoju tvrdnju o neosnovanosti potraživanja apelanta prema njoj, dok je od apelanta zahtijevao prezentiranje dodatnih dokaza uprkos dokazima i okolnostima na koje je prethodno ukazano. U ovom slučaju tužena je, po mišljenju Ustavnog suda, svoje negativne tvrdnje u pogledu potraživanja iz ugovora o cesiji mogla potkrijepiti materijalnim dokazima, na primjer svojom finansijskom dokumentacijom. Stoga je osporenom presudom došlo do zanemarivanja dokaza u korist apelanta (Zapisnik o usaglašavanju obaveza) te zanemarivanja okolnosti da tužena nije dozvolila vještaku uvid u svoju finansijsku dokumentaciju, što je imalo za posljedicu neproporcionalno nametanje, isključivo na teret apelanta, procesne obaveze o teretu dokazivanja, a u korist isključivo tužene. Na ovaj način došlo je do proizvoljne primjene procesnog pravila o teretu dokazivanja što je imalo za posljedicu kršenje prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud shodno tome zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

41. S obzirom na prednji zaključak o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i navode vezano za kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo stoga jer je Vrhovni sud, bez uvažavanja dokaza koji su tokom postupka provedeni koji su bili u korist apelanta, te okolnosti da finansijsko vještačenje nije provedeno jer tužena nije dozvolila uvid u svoju financijsku dokumentaciju, neproporcionalno primijenio pravilo o teretu dokazivanja na štetu apelanta, a u korist tužene. To je dovelo do proizvoljne primjene pravila o teretu dokazivanja i slijedom toga i kršenja prava na pravično suđenje.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3174/20 („Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo – u… | Sudska praksa | Aktio