Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4424/20 (AXA Versicherung AG)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4424/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4424/20, rješavajući apelaciju AXA Versicherung AG na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AXA Versicherung AG podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 453430 19 Rev od 1. septembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AXA Versicherung AG (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kelna, Savezna Republika Njemačka, koga zastupa Advokatsko društvo „Marić&Co“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 9. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 453430 19 Rev od 18. septembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 453430 14 Ps od 18. septembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka stvarne legitimacije na strani apelanta, kojim je tražio da se tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati na ime nastale materijalne štete iznos od 22.396,42 KM (11.451,11 EUR; u daljnjem tekstu: predmetni iznos), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 27. juna 2013. godine pa sve do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka. Istovremeno, obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove postupka u određenom iznosu.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva isplata regresne štete u predmetnom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a iz osnova saobraćajne nesreće gdje je učesnik bilo vozilo, bliže označeno u presudi, i kojom prilikom je nastala velika materijalna šteta procijenjena od strane servisa u zemlji domicila vlasnika oštećenog vozila M. B. na iznos od 12.251.11 EUR, te je taj iznos isplaćen servisu nakon popravke vozila. Također, ukazano je da je nastalu štetu prema tvrdnji apelanta velikim dijelom u predmetnom iznosu snosio apelant obzirom da je oštećeno vozilo kod njega bilo osigurano, dok je ostatak štete u iznosu od 800,00 EUR, a koji iznos se odnosi na samopridržaj snosio osiguranik M. B. lično. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev apelanta zbog nedostatka aktivne legitimacije, navodeći da je apelant kao strano osiguravajuće društvo od tuženog tražio regresnu isplatu štete koju je navodno platio za svog osiguranika, a pri tome nije proveo i dostavio dokaze na okolnost da je upravo apelant izvršio isplatu novčanog iznosa koji je predmet ovog spora. Shodno tome, Općinski sud je istakao da kod nedostatka aktivne legitimacije u regresnoj tužbi činjenice o osnovu i visini tužbenog zahtjeva su nebitne, jer nedostaje pravo apelanta da iz osnova ugovora ili delikta potražuje regresnu štetu, a u ovom predmetu je najbitniji nedostatak subrogacije u smislu člana 939. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u kojem je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osigurača po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu.
4. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je prigovor tuženog da u toku postupka nije izveden dokaz da je apelant platio naknadu iz osnova osiguranja da bi imao aktivnu legitimaciju u ovom predmetu, smatrao osnovanim. Naime, navedeno je da činjenica da je apelant platio nastalu štetu u predmetnom iznosu, ostala je nejasnom i nije dokazana, pa je Općinski sud odlučio primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza koju činjenicu ne može utvrditi o toj činjenici će odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dakle, kako apelant nije dokazao da je platio iznos koji potražuje u ovoj regresnoj tužbi, Općinski sud je stava da je neosnovano se upuštati u meritum kod činjenice da apelant na kome je bio teret dokaza nije dokazao da je upravo on isplatio štetu na vozilu i da je na njega prešlo pravo da isplatu u ovom postupku zahtjeva od tuženog, te nije došlo ni do subrogacije primjenom člana 939. ZOO u ovoj pravnoj stvari. Isto tako, Općinski sud je naveo da se apelant poziva na račun servisa od 21. maja 2013. godine koji glasi na fizičko lice M. B., a zatim je apelant naveo da dostavlja dokaz o isplati predmetnog iznosa. U vezi s tim, ukazano je da iz dokaza za koji apelant tvrdi da predstavlja dokaz o isplati nije vidljivo ko je izvršio isplatu, niti na njemu ima bilo kakvog pečata i potpisa, a s druge strane apelant nije dostavio uplatnicu, izvod sa bankovnog računa, račun ispostavljen na njegovo ime od strane servisa i dokaz da je taj račun plaćen, kao i niz drugih dokaza kojima se na nedvojben način moglo dokazati da li je, i ako jeste kada, i od strane koga izvršeno plaćanje.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 453430 16 Pž od 31. oktobra 2018. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno na osnovu izvedenih dokaza našao da apelant kao strano osiguravajuće društvo od tuženog traži isplatu regresa, a da pri tome ne dostavlja dokaz da je takva isplata izvršena, iako je na njemu bio teret dokazivanja u smislu člana 123. ZPP, kojim je jasno propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, dok je članom 7. ZPP propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Nadalje, ukazano je da nisu tačni navodi apelanta da su tokom prvostepenog postupka provedeni brojni dokazi na okolnost da je popravka vozila koje je oštećeno u predmetnoj saobraćajnoj nesreći plaćena od strane apelanta u predmetnom iznosu. Naime, navedeno je da se apelant, kao dokaz o isplati, pozvao na račun servisa od 21. maja 2013. godine koji glasi na fizičko lice M. B. koji je vlasnik vozila. Isto tako, ukazano je da se apelant pozvao i na dokaz o isplati predmetnog iznosa navodeći da se radilo o elektronskoj uplati. Međutim, navedeno je da iz dokaza za koji apelant tvrdi da predstavlja dokaz o isplati predmetnog iznosa servisu uopće nije vidljivo ko je taj iznos platio, a ako je u pitanju bilo elektronsko plaćanje tada bi i pri ovakvom načinu plaćanja morali biti vidljivi podaci o osobi koja vrši plaćanje, kome se vrši to plaćanje, kada i u kom novčanom iznosu, što je u konkretnom slučaju izostalo.
7. Najzad, navedeno je da apelant u svojoj žalbi kao razlog da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka odnosno raspravnog načela navodi to da je tuženi prigovor nedostatka aktivne legitimacije istakao u svom završnom izlaganju. Naime, ukazano je da je tačno da je taj prigovor istaknut u završnom izlaganju, međutim u smislu člana 99. stav 1. tačka 6. ZPP stranke imaju pravo da u završnim izlaganjima rezimiraju pravne i činjenične aspekte predmeta, a u konkretnom slučaju se radi o materijalno-pravnom prigovoru koji je istaknut pred prvostepenim sudom pa su neosnovani navodi apelanta, a posebno kod činjenice da je tuženi još u odgovoru na tužbu osporio u cijelosti tužbeni zahtjev, kako pravni osnov tako i visinu. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da primjećuje da je prvostepeni sud naveo u izreci osporene presude da odbija prigovor stvarne legitimacije, iako se radi o aktivnoj legitimaciji, što ne utiče na odluku suda u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu pravilno obrazloženje odluke.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 453430 19 Rev od 18. septembra 2020. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena. Također, odbijeni su i zahtjevi stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka.
9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz člana 7. u vezi sa članom 209. ZPP, a s tim u vezi i prigovor o povredi prava na raspravljanje. Naime, citirana je odredba člana 7. stav 1. ZPP i navedeno da se propisana dužnost stranaka tom odredbom ogleda u obavezi tužitelja da u podnesenoj tužbi, pored postavljenog tužbenog zahtjeva, iznese i činjenice na kojima zasniva taj zahtjev, te da predloži dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (član 53. stav 2. ZPP), a također i u obavezi tuženog da u odgovoru na tužbu, ukoliko osporava tužbeni zahtjev, iznese razloge za to osporavanje, kao i činjenice na kojima i zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 71. stav 2. ZPP). Prema tome, ukazano je da okolnost da je tuženi tek u završnom izlaganju prigovorio aktivnoj legitimaciji apelanta ističući da on nije pružio dokaz da je isplatio štetu svom osiguraniku koja je nastala povodom predmetnog štetnog događaja za koji tvrdi da je odgovoran osiguranik tuženog nije dovela do povrede prava na raspravljanje apelantu. Naime, istaknuto je da je to zbog toga što je u smislu citirane odredbe člana 7. ZPP apelant bio dužan u prilog osnovanosti svog zahtjeva dostaviti dokaz da je platio štetu svom osiguraniku, kada u smislu odredbi čl. 300. i 939. ZOO stiče pravo da potražuje isplaćeni iznos od lica koje je odgovorno za nastanak štete. Osim toga, kako sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, a prigovor nedostatka aktivne legitimacije jeste materijalno-pravni prigovor, navedeno je da bi nižestepeni sudovi svakako cijenili da li su ispunjeni svi uslovi za regresno potraživanje u smislu odredbi čl. 300. i 939. ZOO budući da je tuženi osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, sve i da tuženi prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije istakao u završnoj riječi.
10. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora regresni zahtjev apelanta kao osiguravajućeg društva za isplaćeni iznos štete oštećenom kojeg je skrivio osiguranik tuženog. Isto tako, ukazano je da je tuženi u postupku istakao više prigovora protiv zahtjeva apelanta u pogledu osnova i visine, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dakle, navedeno je da se u takvim okolnostima u rješavanju tih prigovora primjenjuje načelo najpodobnijeg prigovora prema kojem se prednost daje onom prigovoru koji je u konkurenciji sa ostalim „najpodobniji” da dovede do odbijanja postavljenog zahtjeva, a u konkretnom slučaju to je bio prigovor nedostatka aktivne legitimacije u smislu odredbi čl. 300. i 939. ZOO. Dalje, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 300. i
939. ZOO i istakao sa regres predstavlja pravo na povrat isplaćenog, a subrogacija je prijenos pravne pozicije prednika radi ostvarivanja povrata isplaćenog. S obzirom da se regresni postupak vodi u Bosni i Hercegovini, tačnije u Federaciji Bosne i Hercegovine, navedeno je da se u postupku ostvarivanja prava primjenjuju procesna pravila naše države, pa je teret dokazivanja utvrđenja činjenica aktivne legitimacije, osnovanosti i visine zahtjeva, suprotno stavu apelanta, po čl. 7. i 123. ZPP bio na njemu. Budući da i po ocjeni Vrhovnog suda apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju jer na osporeni zahtjev od strane tuženog nije izveo odgovarajuće dokaze na okolnost da je štetu i platio, ukazano je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, naprijed navedene odredbe ZOO, kada je potvrdio odluku prvostepenog suda kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Najzad, Vrhovni sud je istakao obzirom da se momentom isplate stiče pravo na regres, a da isplata nije sa sigurnošću dokazana, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da nije ostvareno pravo na subrogaciju na strani apelanta u smislu člana 939. ZOO.
11. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da prvostepeni sud nije smio usvojiti materijalno-pravni prigovor tuženog istaknut u završnom izlaganju jer je upravo u tom momentu, a nakon što je dokazni postupak već bio dovršen, apelant onemogućen u raspravljanju obzirom da u tom momentu nije bio više u mogućnosti predlagati dokaze u odnosu na činjenice koje do tada nisu ni bile sporne među parničnim strankama. Nadalje, apelant ukazuje da su nižestepeni sudovi izgubili iz vida da apelant u konkretnom predmetu nije trebao dokazivati svoju aktivnu legitimaciju, iako aktivna legitimacija apelanta nije bila sporna sve do momenta do kad je tuženi nije osporio. Naime, apelant tvrdi da su nižestepeni sudovi usvojivši prigovor tuženog grubo povrijedili raspravno načelo stranaka dovodeći stranke u neravnopravan položaj. Najzad, apelant smatra da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo i materijalno pravo kada su dozvolili da se potpuno osnovan i dokazan tužbeni zahtjev u cijelosti odbije zbog prigovora koji je istaknut tek u fazi završnog izlaganja, a koji do tada nije bio sporan među parničnim strankama.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
15. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta, Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud detaljno odgovorili na apelantove prigovore koje se odnose na povredu raspravnog načela stranaka, a koje iznosi i u apelaciji. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić