Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-704/22 (R. B.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-704/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-704/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Redžifa Blažević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Redžifa Blažević zbog dužine trajanja postupka za ostvarivanje prava na otpremninu koji se vodi pred Ministarstvom rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske u postupku po žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu broj 05/5-28949/SC od 5. marta 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžifa Blažević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kozarca, podnijela je 23. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka za ostvarivanje prava na otpremninu koji se vodi pred Ministarstvom rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u postupku po žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-28949/SC od 5. marta 2021. godine.
2. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za ostvarivanje prava na otpremninu, Komisija je Rješenjem broj 05/5-28949/SC od 5. marta 2021. godine predmetni zahtjev apelantkinje odbila kao neosnovan. U obrazloženju osporenog rješenja Komisija je navela da nisu ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na otpremninu u smislu odredbi člana 152. Zakona o radu jer se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa, već je apelantkinji radni odnos prestao odlukom poslodavca koja je donesena u skladu sa tada važećim propisima.
3. Apelantkinja je protiv rješenja Komisije 5. marta 2021. godine izjavila žalbu Ministarstvu, te je, prema apelacionim navodima, predmetni postupak u toku pred Ministarstvom.
Apelacioni navodi
4. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je Komisija „nakon više od 20 godina čekanja“ donijela odluku o njenom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu, te da Ministarstvo, do dana podnošenja predmetne apelacije, nije odlučilo o njenoj žalbi izjavljenoj protiv navedene odluke Komisije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava dužinu trajanja postupka pred organima uprave u predmetu ostvarivanja prava na otpremninu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 17. stav (1) Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) propisano da „ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena“. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 17. stav (3) Zakona o upravnim sporovima propisano da „ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava (1) ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje“. Međutim, apelantkinja, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije pokrenula upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredbi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da je apelantkinja propustila da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelantkinja, u okolnostima konkretnog slučaja, nije iscrpila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju. Stoga, kako apelantkinja nije iscrpila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić