Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-638/22 (P. D.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-638/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-638/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Predrag Dodig, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Predrag Dodig protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 003692 21 U 3 od 26. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Dodig (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 19. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003692 21 U 3 od 26. oktobra 2021. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 11. marta 2021. godine ukinuto je rješenje Službe za branioce iz otadžbinskog rata, društvene djelatnosti i opštu upravu Opštine Ljubuški od 27. decembra 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 16. novembrom 2012. godine.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Federalnog ministarstva od 11. marta 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 003692 21 U 3 od 26. oktobra 2021. godine odbio predmetnu tužbu.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je, u postupku revizije uvjerenja o pripadnosti oružanim snagama i okolnostima stradanja od 18. juna 2007. godine (u daljnjem tekstu: uvjerenje od 18. juna 2007. godine), postupajući po zapisniku Revizorskog tima za kontrolu zakonitosti korišćenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Revizorski tim) od 31. oktobra 2012. godine, nadležna Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Ljubuški (u daljnjem tekstu: Grupa za pitanja evidencija) izdala novo uvjerenje o pripadnosti i okolnostima stradanja u Oružanim snagama od 6. novembra 2012. godine na obrascu FMB-2. Takođe, da je u navedenom uvjerenju konstatovano da apelant u vrijeme otadžbinskog rata u BiH nije bio pripadnik Oružanih snaga HVO i da podaci o stradavanju apelanta nisu u skladu sa službenim evidencijama Grupe za pitanja evidencija. Nadalje, da je rješenjem Federalnog ministarstva od 19. februara 2013. godine utvrđeno da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu. Vrhovni sud je ukazao da je rješenje Federalnog ministarstva od 19. februara 2013. godine poništeno presudom tog suda od 14. januara 2016. godine, te da je, postupajući u izvršenju navedene presude, Federalno ministarstvo donijelo rješenje od 27. decembra 2016. godine koje je presudom istog suda od 17. oktobra 2019. godine poništeno iz razloga što nije cijenjen iskaz apelanta, kao ni izjave saslušanih svjedoka.
5. Vrhovni sud je dalje naveo da je u obrazloženju osporenog rješenja, donesenog u postupku izvršenja presude tog suda od 17. oktobra 2019. godine, navedeno da je, postupajući po nalogu Revizorskog tima, Grupa za pitanja evidencije sačinila zapisnik o saslušanju apelanta i svjedoka od 28. oktobra 2020. godine. Nadalje, da je nakon toga Revizorski tim, cijeneći dokaze u spisu pojedinačno i zajedno na osnovu načela zakonitosti, uzimajući u obzir stanje spisa i izjavu apelanta, naveo da uvjerenje od 18. juna 2007. godine nije izdato u skladu sa podacima stvarnog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je naveo da je u ponovnom postupku Federalno ministarstvo postupilo u skladu sa uputama tog suda iz presude od 17. oktobra 2019. godine i apelantu omogućilo učešće u postupku, te mu omogućilo da ponudi dokaze u vidu izjava svjedoka koje je Federalno ministarstvo cijenilo prilikom donošenja osporenog rješenja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je Federalno ministarstvo cijenilo da, iako postoje izjave svjedoka, ne postoje dokazi da je u vrijeme stradavanja apelant bio pripadnik HVO jer iz podataka iz ovjerene matične evidencije proizlazi da je apelant u periodu od 16. februara 1999. godine do 3. decembra 1999. godine bio na služenju vojnog roka (koji ne bi bio u obavezi da služi, da je bio pripadnik HVO u ratnom periodu). Vrhovni sud je naveo da su, dakle, neosnovani navodi apelanta da mu nije omogućeno učešće u postupku, jer mu je evidentno u ponovnom postupku data mogućnost izjašnjenja, te mu je omogućeno da predoči dokaze (izjave svjedoka), ali je ocjenom tih i ostalih dokaza iz spisa predmeta utvrđeno da nisu dokazane okolnosti stradavanja apelanta. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je apelant osporavao da je služio vojni rok, te je osporavao saznanje o postojanju vojne evidencije (ističući da je za navedene činjenice prvi put saznao iz zapisnika Revizorskog tima od 23. januara 2020. godine), ali da iz rješenja Federalnog ministarstva od 19. februara 2013. godine proizlazi da je Revizorki tim zapisnikom od 31. oktobra 2012. godine konstatovao da je za apelanta prema vojnoj evidenciji upisano služenje vojnog roka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant nije poduzeo niti jednu radnju u eventualnom osporavanju evidencije o služenju vojnog roka, niti je ponio bilo koji dokaz koji bi doveo u pitanje pravilnost pobijane odluke. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je pravilno Federalno ministarstvo, primjenom odredbi čl. 3. i 44. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, uz pozivanje na odredbe člana 9. u vezi sa članom 6. stav (5), te članom 7. stav (2) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, donijelo osporeno rješenje. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na presude Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/12 od 20. novembra 2012. godine i U-17/12 od 7. februara 2013. godine, jer je osporeno rješenje doneseno primjenom odredbi Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite za koje nije utvrđeno da su u nesaglasnosti sa Ustavom BiH.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su osporene odluke donesene uz primjenu čl. 7. i 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, za koje je odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine utvrđeno da nisu u saglasnosti sa članom 6. Evropske konvencije, pa zbog toga smatra da mu nije bilo omogućeno učestvovanje u predmetnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred Vrhovnim sudom, koje navode je taj sud razmotrio i jasno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Takođe, u vezi s navodima apelanta da mu nije omogućeno učestvovanje u predmetnom postupku, Ustavni sud, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić