Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3466/20 (Đ. V.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3466/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3466/20, rješavajući apelaciju Đurađa Vranješa, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurađa Vranješa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 U 000030 18 Uvp od 11. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đurađ Vranješ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ranko Trivić, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 21. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 U 000030 18 Uvp od 11. juna 2020. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 19. juna 2009. godine odobreno je R. D. kao investituru (u daljnjem tekstu: investitor) da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog objekta (bliže opisanog u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda od 11. juna 2020. godine, u daljnjem tekstu: sporni objekat).
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koja je odbačena zaključkom prvostepenog organa (kao izjavljena od neovlaštenog lica), protiv kojeg zaključka je apelant podnio žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), koju je navedeni organ svojim rješenjem odbio kao neosnovanu.
4. Protiv navedenog drugostepenog rješenja, apelant je pokrenuo upravni spor u kojem je njegova tužba uvažena i osporeni akt poništen, pa je drugostepeni organ u ponovnom postupku rješenjem od 28. novembra 2012. godine poništio zaključak prvostepenog organa.
5. U ponovnom postupku, prvostepeni organ je održao raspravu na kojoj je omogućeno apelantu da učestvuje u postupku kao stranka, radi zaštite svojih prava. Nakon toga prvostepeni organ je donio više odluka koje su ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak.
6. Rješenjem prvostepenog organa broj 06-361-22/09 od 30. novembra 2016. godine, odobreno je investitoru da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji spornog objekta.
7. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je istakao da su u rješenju drugostepenog organa (kojim je poništeno ranije prvostepeno rješenje) date upute da se u ponovnom postupku treba izvesti dokaz - vještačenja od strane vještaka građevinske ili arhitektonske struke radi utvrđenja da li je spornim radovima i na koji način ugroženo korištenje apelantovih nekretnina (njegovog životnog prostora). Nadalje je istakao da je u ponovnom postupku izvršeno prvo vještačenje od strane Z. B. vještaka građevinsko-arhitektonske struke, kako je to naloženo u uputama drugostepenog otrgana, te ja na apelantov zahtjev izvršeno i vještačenje od strane vještaka S. O. građevinsko-arhitektonske struke (od kojeg vještaka je apelant odustao u toku postupka), te V. Đ. i R. P. vještaka iz oblasti zaštite životne sredine.
8. Prvostepeni organ je istakao da se pri odlučivanju kao u dispozitivu, rukovodio da apelant stanuje na spratu stambeno-poslovnog objekta koji nije ugrožen (izjasnili se o tome svi vještaci ), da apelantov poslovni prostor nije ugrožen (izjasnili se o tome svi vještaci), te da se na određenoj katastarskoj čestici (bliže preciziranoj u obrazloženju rješenja) nalazi objekat u vlasništvu apelanta, koji čine tri prostorije (u daljnjem tekstu: apelantov objekat), te koji nema direktnog ulaza ni sa jedne strane objekta, niti vertikalne komunikacije između etaža. Naime, u prvu prostoriju se ulazi iz poslovnog prostora (provlačenjem ispod fizički improvizovane pregrade), koja prostorija ima svjetlu visinu 2,26 m, ne koristi se i može služiti u tehničke svrhe, kao pomoćni objekat (ulaz u ovu prostoriju je zazidan). U drugu prostoriju se ulazi jednokratnim stepeništem i njena namjena je prostorija za presvlačenje radnika, a njena svijetla visina je 2,78 m. U treću prostoriju se ulazi preko vanjske terase sa druge strane objekta koji nema nikakvih dodirnih tačaka i nije okrenut prema objektu investitora. Svijetla visina ove prostorije je 2,38 m, pa se ona može koristiti kao pomoćna prostorija. Prvostepeni organ je ukazao da prema nalazu vještaka građevinske struke ova prostorija može biti spavaća soba, te da sporni objekat samo dijelom zaklanja ovu prostoriju, a količina svijetlosti u spavaćoj sobi ne mora biti ista kao u dnevnoj sobi. Nadalje je ukazao da je izgradnja spornog objekta predviđena Izmjenama i dopunama Regulacionog plana Centralne zone Prijedora sa spomeničkim kompleksom, te da je u urbanističko - tehničkim uslovima navedeno da prizemlje objekta treba da bude uvučeno 1,00 m u odnosu na regulacionu liniju i obezbijeđena sigurnost susjednih objekata, što je i ispoštovano. Zatim je ukazao da se raniji objekat, koji je porušen prije izgradnje spornog objekta, nalazio na istoj poziciji kao i sporni objekat. Takođe je ukazao da se vještak građevinske struke izjasnio da predmetnom gradnjom životni prostor apelanta u smislu smanjenja prirodnog svjetla, insolacije, strujanja vazduha, kvaliteta vazduha, stvaranja vlage, sigurnosti, kao i zdravstvenih uslova nije narušen i nije bitno izmijenjen.
9. U odnosu na vještačenje izvršeno od strane vještaka iz oblasti zaštite životne sredine, prvostepeni organ je istakao da je vještak V. Đ. (diplomirani inženjer metalurgije), koji je improvizovao svoj zadatak u odnosu na zadatak dat zaključkom prvostepenog organa, konstatovao u svom mišljenju da sporni objekat ima i imat će negativan uticaj na kvalitet životnog i radnog prostora u apelantovom objektu, te na taj način nepovoljno utiče na fizičko i psihičko zdravlje ljudi koji bi boravili u opisanom prostoru. Zatim je ukazao da se navedeni vještak u toku postupka izjašnjavao da određene odgovore (na pitanja npr. udaljenosti objekta i Regulacionog plana) podrobnije treba da da građevinska struka, te je prvo izjavio da je apelantov objekat u funkciji i da ima obezbjeđen pristup i komunikaciju među etažama (tri prostorije), a nakon toga da tri prostorije koje su bile predmet vještačenja trenutno nisu u funkciji, niti se zna njihova namjena zbog lošeg stanja u kojem se nalaze, kao i to da izmjerena vrijednost svjetlosti nisu tretirale i susjedne objekte naslonjene na sporni objekat. Prvostepeni organ je naglasio da se navedeni vještak nije izjasnio koji je to stepen kao minimum prodiranja svjetlosti za bilo koju prostoriju (već je uopšteno dao svoje mišljenje), a na pitanje da li se može decidno izjasniti da li date vrijednosti potrebnog osvjetljenja za tri prostorije potiču samo i isključivo od spornog objekta ili i od ostalih objekata ovaj vještak je izjavio da se to isključivo ne može tvrditi. Zatim je prvostepeni organ ukazao da se vještak R. P., koji se takođe u svom nalazu izjasnio o negativnom uticaju na životnu sredinu apelanta, od strana spornog objekta (u smislu umanjenja kvaliteta životne sredine), u postupku izjasnio da obzirom na svijetlu visina prve prostorije, ta prostorija može služiti u tehničke svrhe, odnosno kao pomoćna prostorija, te u istu svrhu može služiti i treća prostorija. Takođe je ukazao da ni ovaj vještak nije mjerio udaljenost drugih objekata pored spornog objekta u odnosu na apelantov objekat u svrhu dotoka svjetlosti.
10. Prvostepeni organ je naglasio da je iz dokaza pribavljenih u ranijem i ponovnom postupku ustanovio da investitor ispunjava uslove propisane čl. 81., 87., 90. i 95. Zakona o uređenju prostora, za izdavanje odobrenja za građenje, te je riješio kao u dispozitivu.
11. Rješenjem drugostepenog organa broj 15.03-361-2664/16 od 13. marta 2017. godine, odbijena je apelantova žalba.
12. Presudom Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 U 000030 17 U od 28. decembra 2017. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa od 13. marta 2017. godine.
13. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je prvostepeni organ po uputama drugostepenog organa održao rasprave na kojima je apelantu omogućio da kao stranka učestvuje u postupku, te pribavio nalaze i mišljenje vještaka iz oblasti zaštite životne sredine V. Đ. i R. P., kao i od Z. B. dipl. inž. građ. (vještaka građevinske struke), a sve radi toga da se utvrdi da li je izgradnjom spornog objekta ugroženo korištenje apelantovih nekretnina. U vezi s tim je istakao da su vještaci iz oblasti zaštite životne sredine konstatovali da sporni objekat ima i da će imati negativan uticaj na kvalitet životnog i radnog prostora u apelantovom objektu, te da je došlo do negativnog uticaja objekta investitora na apelantov objekat zbog zasjenjenja jer nisu ispoštovana minimalna rastojanja od postojećeg objekta, ali da korištenje apelantovog objekta nije ugroženo u smislu opasnosti po život. Zatim je istakao da su na usmenim raspravama pomenuti vještaci izjavili da su se oni bavili, samo sa tri prostorije apelantovog objekta koje se nalaze do spornog objekta, te da između prizemlja i potkrovlja ne postoji veza, da ove prostorije koje su bile predmet vještačenja nisu u funkciji i ne zna se njihova namjena.
14. Okružni sud je ukazao na obrazloženje vještaka građevinske struke (odnosno od kakvih prostorija se sastoji apelantov objekat), te je naglasio da iz podataka u spisu proizlazi da je za predmetnu lokaciju donesena Izmjena i dopuna Regulacionog plana centralne zone sa spomeničkim kompleksom, kojim je na predmetnoj parceli planiran sporni objekat odobrene spratnosti i koji je bio osnov za izdavanje urbanističke saglasnosti. Naime, samom apelantu je bilo omogućeno da učestvuje u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, zbog čega je postupak i ponovljen, te su ispoštovane odredbe člana 71. stav 1. tačka e. Zakona o uređenju prostora. Nadalje je naglasio da je investitor vlasnik parcela na kojima je planirana gradnja spornog objekta i u postupku je dokazao pravo svojine na istim. Iz stanja u spisu je vidljivo da je investitor odobrenje za građenje dobio na osnovu dokumentacije koju je priložio u skladu sa članom 90. Zakona o uređenju prostora i u skladu sa članom 23. Zakona o građevinskom zemljištu, te nema mjesta da se to odobrenje poništi. Zatim je istakao da je apelant imao mogućnost da učestvuje u izradi izmjene i dopune Regulacionog plana centralne zone Prijedora i da tu ističe eventualne primjedbe na isti, što je i stav Ustavnog suda Republike Srpske koji je svojim Rješenjem od 27. aprila 2010. godine donio rješenje kojim nije prihvatio inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Odluke o izmjeni i dopunu Regulacionog plana centralne zone sa spomeničkim kompleksom.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 16 0 U 000030 18 Uvp od 11. juna 2020. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 28. decembra 2017. godine.
16. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je apelant tokom postupka isticao da je došlo do njegovog ometanja u posjedu nepokretnosti, zbog izgradnje spornog objekta, koji je od njegovog objekta udaljen samo dva metra, da je visina tog objekta 12,30 metara i da je na taj način ugrožen njegov životni prostor, jer mu je oduzeta svjetlost na prvom i drugom spratu objekta i spriječeno normalno provjetravanje između objekata i slaba cirkulacija vazduha, da se stvara vlaga i da nije moguće koristiti tri prostorije u njegovom objektu. Nadalje je istakao da prihvata kao ispravan stav drugostepenog organa, s obzirom da se prostorije apelanta na koje u izvjesnoj mjeri utiče izgradnja spornog objekta, zbog improvizacija u pogledu ulaza u iste i njihove visine mogu koristiti samo kao pomoćne prostorije, pa su prigovori apelanta neosnovani. Takođe je istaknuto, da je apelantu omogućeno pravo učešća u postupku, u smislu člana 38. Zakona o opštem upravnom postupku, u skladu sa članom 90. stav 1. Zakona o uređenju prostora, kojim su propisani uslovi za izdavanje građevinskog odobrenja i članom 71. stav 1. tačka e) istog zakona, kojim su propisane eventualne obaveze prema susjedima ili prava drugih lica, te je odgovoreno na prigovore koji se odnose na korištenje njegovog objekta u odnosu na sporni objekat.
17. Vrhovni sud je naglasio, da je bitno za odlučivanje da je za predmetnu lokaciju donesena Izmjena i dopuna Regulacionog plana centralne zone Prijedora sa spomeničkim kompleksom, prema kojoj je na parcelama investitora planiran sporni objekat odobrene spratnosti i na osnovu istog je izdata urbanistička saglasnost za predmetne radove. Na istom mjestu je ranije bio stari objekat koji je porušen, a nalazio se na istoj poziciji kao i sporni objekat. Nadalje je naglasio da se vještak građevinske struke Z. B. izjasnio da tom izgradnjom životni prostor apelanta u smislu smanjenja prirodnog svjetla, insolacije strujanja vazduha, kvaliteta vazduha, stvaranja vlage, sigurnosti, kao i zdravstvenih uslova nisu narušeni i nisu bitno izmijenjeni, a da se tri prostorije u objektu apelanta koje su okrenute prema spornom objektu mogu koristiti samo kao pomoćne prostorije. Iz tog razloga nalazi vještaka V. Đ. i R. P. iz oblasti zaštite životne sredine, koji su dali mišljenje da je izgradnjom spornog objekta došlo do narušavanja ekoloških standarda i povrede prava na zdravu životnu sredinu, nisu mogli dovesti do toga da se zahtjev investitora za izdavanje odobrenja za izgradnju odbije, kako traži apelant. Naime, investitor je u skladu sa članom 90. stav
1. Zakona o uređenju prostora, dostavio dokumentaciju koja je propisana, pa su ispunjeni uslovi za izdavanje odobrenja za građenje.
18. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
19. Apelant je istakao da se osporena presuda Vrhovnog suda zasniva na konstataciji vještaka građevinske struke, pri čemu se ignorišu nalazi i mišljenja sudskih vještaka iz oblasti zaštite životne sredine. Nadalje je apelant vrlo opširno iznio svoju ocjenu provedenih vještačenja, odnosno zašto se nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje građevinskog vještaka Z. B., a zašto su se morali uzeti u obzir nalazi vještaka iz oblasti zaštite životne sredine (sve bliže navedeno u apelaciji). Apelant je takođe ukazao, da je apelantov objekat njegovo privatno vlasništvo i da on odlučuje kako će koristiti svoju privatnu svojinu, te da se ne mogu njegove prostorije proglasiti pomoćnim prostorijama. Naime, apelant smatra da nije oduzeta dnevna svjetlost i spriječeno provjetravanje, da bi se prva prostorija mogla izdati za obavljanje poslovne djelatnosti, a da se druga prostorija može pretvoriti u garsonjeru i takođe izdati. Pored navedenog, apelant je ukazao da je na sve propuste i nezakonitosti počinjene prilikom donošenja prvostepenog upravnog akta, naveo u žalbi drugostepenom organu, zatim u tužbi, kao i u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, te je tražio da navode iz istih Ustavni sud uvaži, a posebno da ocijeni i vrjednuje nalaze i mišljenja vještaka iz oblasti zaštite životne sredine.
20. Nadalje je istakao da je odbijen njegov zahtjev da se sasluša kao stranka u postupku, da se izjasni na određene okolnosti, jer bi njegov iskaz kao stranke u postupku nepobitno dokazao da predmetne prostorije nikada nisu bile korištene kao pomoćne prostorije (kao dokaz dostavio zapisnik sa usmene rasprave od 24. novembra 2016. godine, u kojem je navedeno da apelant predlaže da se „sasluša kao stranka na okolnosti da je ranije postojala sunčeva svjetlost do njegovih prostorija u kojima se normalno mogao obavljati život i rad. Kako je raniji objekat preko puta ovih prostorija bio lociran i da li je smetao dotok svjetlosti, zatim da se izjasni o namjeni korištenja ovih prostorija….Službeno lice odbija zahtjev za saslušanje apelanta jer se i na osnovu dosadašnjih dokaza, a kako se ne radi o stvarima malog značaja, može odlučiti u ovom postupku“ ).
21. Apelant je takođe istakao da je doživio diskriminaciju, od postupka u Skupštini Opštine Prijedor, kada mu je uskraćeno pravo da obrazloži protivljenje izmjenama i dopunama Regulacionog plana za izgradnju spornog objekta, te dugogodišnje nezakonito odbijanje da mu se prizna svojstvo stranke u predmetnom postupku, kao i neuvažavanjem njegovih prijedloga i dokaza. Relevantni propisi
22. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07-ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 148. stav 1.
O tome da li neku činjenicu treba utvrđivati ili ne, odlučuje službeno lice, prema tome da li ta činjenica može imati uticaja na rešavanje upravne stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u pogledu činjenica sporno ili šta treba dokazivati.
23. Zakon o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 84/02 - Prečišćeni tekst, 14/03 - ispravka, 112/06 i 53/07), u relevantnom djelu glasi:
Član 71.
Urbanistička saglasnost sadrži:
a) podatke o namjeni, položaju, funkciji i oblikovanju građevine, odnosno radova i izmjeni namjene,
b) izvod iz plana na osnovu kojeg se izdaje urbanistička saglasnost sa granicama pripadajućeg zemljišta,
v) propisane saglasnosti, odnosno uslove za izgradnju, koje na osnovu posebnih zakona i propisa izdaju nadležni organi i službe (vodoprivreda, saobraćaj, energetika, odbrana i dr.),
g) urbanističko-tehničke uslove,
d) uslove zaštite sredine,
đ) posebne uslove za slučajeve propisane zakonom ili na osnovu zakona,
e) eventualne obaveze u odnosu na susjede ili prava drugih lica.
Urbanistička saglasnost sadrži uslove za uređenje građevinskog zemljišta, ako se građevina radi na neuređenom ili djelimično uređenom građevinskom zemljištu, iznos naknade za uređenje ili djelimično uređenje građevinskog zemljišta, kao i druge obaveze korisnika koje proističu iz korišćenja odnosnog zemljišta.
Urbanistička saglasnost sadrži uslove obavezne za građevinu, radove, odnosno namjene, kako u izgradnji tako i u eksploataciji.
Urbanističko-tehničke i druge uslove koji nisu utvrđeni odgovarajućim planovima i odlukom o njihovom sprovođenju, a propisani su zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona, utvrđuje nadležni opštinski organ uprave.
Član 90.
Odobrenje za građenje izdaje se na osnovu:
a) urbanističke saglasnosti,
b) tehničke dokumentacije, odnosno projekta za izvođenje - dva primjerka, sa dokazom o izvršenoj kontroli dokumentacije i njenoj usklađenosti sa uslovima datim u urbanističkoj saglasnosti,
v) dokaza o pravu svojine, odnosno pravu korišćenja građevinskog zemljišta radi izgradnje objekta, odnosno radi rekonstrukcije,
g) uslova u odnosu na gradilište,
d) posebnih uslova i saglasnosti za slučajeve utvrđene drugim propisima.
Opštine mogu propisati i druge uslove za izdavanje odobrenja za građenje.
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
25. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
26. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su upravni organi, Okružni sud, tj. Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je jasno obrazloženo da je investitor u konkretnom slučaju ispunio uslove propisane relevantnim odredbama Zakona o uređenju prostora, za izdavanje odobrenja za građenje, te da je jasno i detaljno obrazloženo zašto nalazi vještaka V. Đ. i R. P. iz oblasti zaštite životne sredine, nisu mogli dovesti do donošenja drugačije odluke u konkretnom slučaju, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da mu je onemogućeno da izvodi dokaze, odnosno da bude saslušan kao stranka, Ustavni sud zapaža da iz dostavljenog zapisnika sa usmene rasprave od 24. novembra 2016. godine proizlazi da je službeno lice obrazložilo zašto nije prihvatilo da se apelant sasluša kao stranka na predložene okolnosti (vidi tačku 20. ove odluke). Dovodeći dato obrazloženje u vezu sa činjenicom da je na okolnosti da li je izgradnjom spornog objekta ugroženo korištenje apelantovih nekretnina, a nakon provedenog vještačenja od strane Z. B. vještaka građevinske struke, na apelantov zahtjev odobreno i vještačenje od strane vještaka S. O. građevinsko-arhitektonske struke (od kojeg vještaka je apelant u toku postupka odustao), te V. Đ. i R. P. vještaka iz oblasti zaštite životne sredine, Ustavni sud smatra da okolnost da apelant nije saslušan kao stranka nije ni na koji način ugrozila pravičnost predmetnog postupka. Činjenica je da je apelant učestvovao kao stranka u postupku, da je bila zakazana javna rasprava, da je apelant davao prijedloge od kojih su neki usvojeni a neki nisu uz adekvatno obrazloženja, kao što je npr. odbijanje prijedloga apelanta da kao stranka bude saslušan u upravnom postupku, zato što je i bez saslušanja apelanta kao stranke bilo moguće donijeti odluku u upravnom postupku, u kome se, u pravilu, odlučuje na temelju relevantne dokumentacije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
28. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim. Naime, apelant prvo ukazuje da je diskriminisan radi navodnih propusta/povreda u postupku koji se odnosio na izmjene i dopune Regulacionog plana za izgradnju spornog objekta (koji nije osporen predmetnom apelacijom). Nadalje, kod nesporne činjenice da su u konkretnom slučaju ukinute ranije odluke kojima apelantu nije priznato svojstvo stranke i da je apelantu kasnije omogućeno da u učestvuje u predmetnom postupku kao stranka, paušalni su apelacioni navodi da je apelant diskriminisan jer mu dugo vremena nije priznato svojstvo stranke u predmetnom postupku. Takođe neosnovani su i navodi da je apelant diskriminisan jer nisu uvaženi njegovi prijedlozi i dokazi, a koji navodi se zasnivaju u suštini na ocjeni dokaza.
29. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
30. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić