Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3150/20 (V.P.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 44
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3150/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3150/20, rješavajući apelaciju V. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 11. svibnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija V.P., podnesena protiv presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 039902 20 Rev 3 od 24. studenog 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. V.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Nevenka Oručević, odvjetnik iz Mostara, podnio je 21. kolovoza 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 039902 19 Gž 2 od 15. srpnja 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP- 3150/20.
2. Apelant je 23. ožujka 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 039902 20 Rev 3 od 24. studenoga 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-942/21.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji apelacije br. AP- 3150/20 i AP-942/21 u kojim će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 3150/20.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnoga suda, Kantonalnoga suda i tužene Dževade Tule (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. veljače 2022. godine i 1. travnja 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Kantonalni sud je odgovor dostavio 7. ožujka 2022. godine, Vrhovni sud 14. ožujka 2022. godine, dok tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
6. Apelantu su 14. ožujka 2022. godine dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje.
7. Apelant nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
9. Presudom Općinskoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 03999 02 od 30. studenoga 2010. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnoga suda broj 58 0 P 039902 11 Gž od 12. veljače 2015. godine obvezana je tužena da preda apelantu u posjed poslovni prostor površine 36,30 m , prizemlje, koji se nalazi u kolektivno-stambeno-poslovnoj zgradi na adresi Zalik b.b. Mostar (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), slobodan od ljudi i stvari, te da izvede građevinske radove, bliže opisane u izreci presude, radi razdvajanja poslovnog od stambenog prostora, te da apelantu na ime naknade za korištenje tuđe stvari isplati iznos od 20.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškove parničnog postupka (stavak 1. izreke presude), dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu preko dosuđenog iznosa (stavak 2. izreke presude). Iz obrazloženja presuda proizlazi da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza zaključili da je tužena zauzela predmetni poslovni prostor i pripojila ga svome stanu.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 039902 15 Rev od 21. ožujka 2017. godine revizija tužene je djelomično usvojena i presude nižestupanjskih sudova preinačene na način da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužena obvezana da isplati tužitelju na ime naknade za korištenje tuđe stvari određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom odbijen kao neutemeljen, dok je u preostalom dijelu, kojim se tužena obavezuje da preda u posjed apelantu predmetni poslovni prostor, revizija odbijena.
11. Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP-2371/17 od 17. srpnja 2019. godine (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP-3750/19 od 3. ožujka 2021. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) usvojena je apelacija koju je tužena podnijela protiv presude Vrhovnog suda od 21. ožujka 2017. godine, utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te navedena presuda Vrhovnog suda ukinuta. Predmet je vraćen Vrhovnom sudu sa nalogom da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo stav da su redoviti sudovi u predmetnome postupku proizvoljno primijenili odredbe članka 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada su usvojili tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora na temelju tužiteljevog pretpostavljenog prava vlasništva „usmjerenog protiv tužene kao zemljišnoknjižnog vlasnika“, koja nesporno ima jače pravo na posjed predmetne nekretnine. Osporena odluka
12. Vrhovni sud je u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda BiH broj AP 2371/17 od 17. srpnja 2019. godine, donio rješenje broj 58 0 P 039902 19 Rev 2 od 26. studenoga 2019. godine kojim je reviziju tužene protiv presude Kantonalnog suda od 12. veljače 2015. godine usvojio, te ukinuo presudu drugostupanjskog suda u dijelu odluke kojim je tužena obvezana da preda u posjed apelantu predmetni poslovni prostor slobodan od ljudi i stvari i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka. Predmet je zatim vraćen na ponovno suđenje Kantonalnome sudu u ovim dijelovima.
13. Kantonalni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio presudu broj 58 0 P 039902 19 Gž 2 od 15. srpnja 2020. godine kojom je usvojio žalbu tužene i preinačio prvostupanjsku presudu od 30. studenoga 2010. godine, tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, obvezujući apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet postupka tužbeni zahtjev apelanta kojim traži da mu tužena, kao pretpostavljenom vlasniku, preda u posjed predmetni poslovni prostor, zaključivši da je za odluku o predaji u posjed, relevantna odredba članka 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu iz pretpostavljenog prava vlasništva (actio publiciana). S tim u svezi, Kantonalni sud je zaključio da je apelant sukladno citiranom odredbom članka 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a u svezi s odredbama članka 7. stavak 1. i 123. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), bio dužan da dokaže identitet stvari - poslovnog prostora, pravni temelj i način stjecanja svog posjeda na predmetnom poslovnom prostoru kao i da se stvar nalazi u posjedu tužene. Na tuženoj koja se protivi tužbenom zahtjevu je da dokaže da je njen pravni temelj posjedovanja jači ili jednak apelantovom.
14. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naveo da je apelant utemeljenost tužbenog zahtjeva temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je stekao vanknjižno vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1, po temelju Samoupravnog sporazuma o udruživanju sredstava za izgradnju stanova i poslovnih prostora (u daljnjem tekstu: Sporazum) od 26. siječnja 1988. godine i Odluke o prihvaćanju Samoupravnog sporazuma o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnih prostora od 27. siječnja 1988. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) zaključenim sa Osnovnom samoupravnom interesnom zajednicom za izgradnju Mostar (u daljnjem tekstu: OSIZ). Također, navodi da je u cijelosti platio kupoprodajnu cijenu poslovnog prostora, te da je tužena zauzela predmetni poslovni prostor i pripojila svom stanu. S tim u svezi, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud, pravilno cijenio da je OSIZ bilo društveno pravno lice koje je u okviru svog redovitog poslovanja, udruživanjem sredstava, vršilo izgradnju stanova i poslovnih prostora za tržište, slijedom čega je zaključio da je neutemeljena tvrdnja tužene da apelant, kao fizičko lice, nije mogao biti jedna od ugovornih strana tog sporazuma.
15. Kantonalni sud je nadalje obrazložio da iz raspoloživih dokaza, Sporazuma i Odluke proizlazi da je predmet udruživanja novčanih sredstava bila izgradnja četiri poslovna prostora u naselju Zalik objekt “S” u Mostaru, te da je apelant udružio sredstva za izgradnju jednog poslovnog prostora površine 36,30 m2 u navedenom objektu, za cijenu od 21.780.000 din. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da u „Sporazumu i Odluci nisu navedeni nikakvi bliži podaci ni za stambeni objekt, a ni za poslovni prostor: oznaka k.č. na kojoj je zgrada izgrađena, položaj poslovnog prostora u zgradi, na kojem se katu nalazi“. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da iz uplatnice o uplati iznosa od 8.000.000 din, kao i uplatnice o uplati iznosa od 4.378.000 dinara proizlazi da novac nije uplaćen na broj računa koji su u Odluci od 27. siječnja 1988. godine navedeni kao brojevi računa na koje je tužitelj trebao uplatiti cijenu za poslovni prostor. Nadalje, nakon što je detaljno prezentirao nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog nalaza proizlazi da je prilikom uviđaja na adresi predmetnog poslovnog prostora utvrđeno da se na licu mjesta nalazi stan koji predstavlja jednu cjelinu površine od 109 m2 kako je upisano u „PS obrascu“, a koji je rješenjem od 4. siječnja 2000. godine, dodijeljen suprugu tužene kao nosiocu stanarskog prava. Kantonalni sud je također naveo da saslušani svjedoci svojim iskazima nisu potvrdili „točnu lokaciju poslovnog prostora“, niti je apelant svojim iskazom naveo „gdje se točno nalazi sporni poslovni prostor, niti ga je pobliže opisao, što je bilo neophodno, naročito kada se ima u vidu da se radi o neuknjiženoj nekretnini“. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant „nije dokazao identitet stvari (predmetni poslovni prostor), niti je dokazao da tužena drži u svom posjedu dio stana koji površinom odgovara predmetnom poslovnom prostoru“, a što je bio dužan shodno odredbama čl. 123. ZPP-a, bez obzira što tvrdi da ima pravni temelj i da je vanknjižni vlasnik poslovnog prostora“.
16. Kantonalni sud je također ukazao da dokazi, kojima tužena dokazuje svoje vlasništvo na predmetnom stanu (rješenje o dodjeli stana suprugu tužene kao nosioca stanarskog prava od 4. siječnja 2000. godine, PS- obrazac od 12. ožujka 2004. godine, ugovor o kupoprodaji stana 26. travnja 2004. godine) sadrže podatke o stambenoj cjelini od 109 m2. Također, Kantonalni sud je istakao da iz raspoloživih dokaza proizlazi da je tužena podnijela nadležnom sudu zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnom stanu, te da ta činjenica u smislu odredaba članka 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nije dovoljna za zaključak da je tužena zemljišno-knjižni vlasnik predmetnog stana, a time ni za isticanje prigovora „exceptio domini“ budući da tužena nije dokazala da je u zemljišne knjige upisana kao vlasnik predmetnog stana na temelju zaključenog ugovora o kupoprodaji. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da tužena ima status vanknjižnog vlasnika predmetnog stana, shodno odredbi članka 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Cijeneći da apelant nije dokazao da je tužena u posjedu stana kojem je pripojen predmetni poslovni prostor, Kantonalni sud je zaključio da tužena drži predmetni stan u posjedu kao savjestan posjednik, budući da je nesporno dokazano da ima pravni temelj za njegovo korištenje, jer sva dokumentacija koju je tužena ponudila (rješenje o dodjeli stana suprugu tužene kao nosioca stanarskog prava od 4. siječnja 2000. godine, PS-obrazac od 12. ožujka 2004. godine, ugovor o kupoprodaji stana 26. travnja 2004. godine) sadrži podatke o stanu kao jedinstvenoj stambenoj cjelini od 109 m2, a apelant tokom postupka nije pobijao pravni temelj stjecanja posjeda na predmetnom stanu. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud prilikom odlučenja pogrešno cijenio izvedene dokaze, u smislu članka 7. i 123. ZPP-a, a u svezi sa člankom 126. ZPP-a, pa je taj sud na temelju izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskom postupku, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, primjenom odredbe iz članka 229. stavak 1. točka 2. ZPP-a.
17. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio presudu broj 58 0 P 039902 20 Rev 3 od 24. studenoga 2020. godine kojom ju je odbio kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestupanjskih sudova, te istakao da je drugostupanjska presuda, oprečno apelantovim revizionim navodima, pravilna i zakonita. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio utvrđenje i pravnu argumentaciju drugostupanjskog suda, smatrajući između ostalog da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je zaključio da apelant nije, shodno odredbama čl. 8. i
123. ZPP-a dokazao da predmetni poslovni prostor čini sastavni dio stana koji apelantica drži u posjedu. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno raspravio istaknuti prigovor tužene exceptio domini, kada se pozvala na svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da je da je Kantonalni sud po tom temelju dao potpune i pravilne razloge. Vrhovni sud je na kraju zaključio da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je sporni odnos sagledao iz temelja pretpostavljenog vlasništva dajući prednost tuženoj, koja i prema mišljenju Vrhovnog suda, ima jače pravo na posjed predmetnog stana, jer se „kao jedinstvena nekretnina vodio u dokumentaciji nadležnog organa koji je dodijelio stan na korištenje tuženoj (apelantici)“. Imajući u vidu da apelant nije osporio pravni temelj stjecanja prava tužene na posjed predmetnog stana na temelju rješenja o dodjeli kao jedinstvene stambene cjeline, sukladno zakonskim propisima, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neutemeljenu i odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude proizvoljne i da nisu u suglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i dokazima koje je apelant predložio, koji na nesumnjiv način dokazuju utemeljenost tužbenog zahtjeva. S tim u svezi apelant smatra da u postupku nisu sa dovoljno pažnje cijenjeni njegovi dokazi kojima je dokazano da je udružio svoja sredstva sa OSIZ-om radi kupovine poslovnog prostora. Apelant navodi da je tužena osporila „vanknjižno vlasništvo na predmetnom prostoru, ali nije dokazala za koji je to poslovni prostor tužitelj udružio svoja novčana sredstva, jer je u tom slučaju vještak građevinske struke trebao vještačiti sva 4 poslovna prostora koja su navedena u sporazumu“. S tim u svezi, apelant navodi da drugostupanjski sud u ponovnom postupku „nije sa dovoljnom pažnjom cijenio iskaze tužitelja (apelanta) saslušanog u svojstvu parnične stranke i svjedoka kao istinite i vjerodostojne, kao nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke kojim je dokazao da je tužena pripojila svom stanu poslovni prostor za koji je sklopio sporazum o udruživanju sredstava“. Prema mišljenju apelanta ne može sud dovesti u pitanje iskaz apelanta i svjedoka kao istinite „samo zbog toga što je utvrđeno da je tuženoj dodijeljen na korištenje stan kao jedna cjelina rješenjem o dodjeli od 4. 1.2000. godine i ugovorom o korištenju od 26. 4. 2004. godine, za koji je zaključila i ugovor o otkupu 16. 5. 2006. godine“. Apelant je istakao da nije podnosio tužbu kojom bi tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 16. svibnja 2006. godine i ugovora o korištenju od 26. 4. 2004. godine, jer sud tokom postupka pazi na ništavost ugovora po službenoj dužnosti“. Međutim, kako apelant navodi sudovi se svojim odlukama nisu izjašnjavali o valjanosti akata o dodjeli stana tuženoj, kao i ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima sadržanim u obrazloženju osporene presude. Smatra da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, niti je primjena prava u konkretnom slučaju bila proizvoljna, te da ne stoje apelantovi navodi da nije izvršena pravilna ocjenu dokaza. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 48.
Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.
22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant je osporio presudu Kantonalnog suda, a potom presudu Vrhovnog suda, protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelant presudu Kantonalnog suda od 5. srpnja 2020. godine primio 20. srpnja 2020. godine, a da je apelaciju podnio 21. kolovoza 2020. godine, te da je presudu Vrhovnog suda od 24. studenoga 2020. godine primio 25. siječnja 2021. godine, a apelaciju podnio 23. ožujka 2021. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustiva, niti su očito (prima facie) neutemeljene.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
29. Član 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na predaju poslovnog prostora u posjed, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi na taj postupak.
31. Apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke redovitih sudova utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
33. Ustavni sud ukazuje na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 612/04 od 30. studenoga 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stavak 78).
34. Ustavni sud, podsjeća da je u ovom predmetu donio Odluku o dopustivosti i meritumu AP- 2371/17 od 17. srpnja 2019. godine (vidi odluka, Ustavnog suda broj AP-2371/17 od 17. srpnja 2019. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) kojom je utvrdio kršenje prava tužene na pravično suđenje jer su redoviti sudovi usvojili apelantov tužbeni zahtjev, kao pretpostavljenog vlasnika, usmjerenog protiv tužene radi predaje predmetnog poslovnog prostora koji drži u posjedu, kao sastavni dio njenog stana. S tim u svezi, Ustavni sud je u odluci AP-2371/17 naglasio da se, shodno postavljenom tužbenom zahtjevu kojim se traži predaja nekretninepredmetnog poslovnog prostora, u konkretnom slučaju radi o tužbi iz pretpostavljenog vlasništva - actio publiciana, ukazujući da se pokreće pitanje pravilne primjene članka 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima u situaciji kada su redoviti sudovi usvojili tužbeni zahtjev apelanta, kao pretpostavljenog vlasnika, „usmjeren na predaju predmetnog poslovnog prostora protiv tužene kao zemljišnoknjižnog vlasnika“.
35. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud postupajući u izvršenju navedene odluke Ustavnog suda, rješenjem od 26. studenoga 2019. godine usvojio reviziju tužene protiv presude Kantonalnog suda od 12. veljače 2015. godine, te ukinuo navedenu presudu i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Nadalje, Kantonalni sud je odlučujući u ponovnom postupku istakao da u konkretnom slučaju sporno pitanje treba sagledati sa aspekta pretpostavljenog vlasništva u kojem je apelant bio dužan da dokaže da je stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, odnosno pravni temelj stjecanja svog posjeda, dok je na tuženoj, koja se protivi tužbenom zahtjevu, bila dužnost da dokaže da je njen pravni temelj posjedovanja jači. U takvim okolnostima, Kantonalni sud je jasno naglasio da po tužbi iz pretpostavljenog vlasništva postoje dva suprotstavljena prava na posjed stvari, te ishod postupka zavisi od činjenice koja stranka ima „jače“ pravo na posjed.
36. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, na temelju provedenih dokaza u prvostupanjskom postupku, te njihovom ocjenom, u smislu članka 8. ZPP-a, utvrdio da je tužena u posjedu predmetnog stana kao stambene cjeline od 109 m2, koji koristi na temelju relevantne dokumentacija koju je ishodovala u upravnom postupku sukladno pozitivnim propisima, kao i ugovora o otkupu predmetnog stana zaključenog između apelantice i Općine, kao pravnog slijednika OSIZ-a (što apelant izvedenim dokazima nije doveo u pitanje). U takvim okolnostima, Kantonalni sud je jasno naglasio da, kako je to utvrđeno iz provedenih dokaza, apelant nije dokazao „ni identitet ni površinu poslovnog prostora“, te da samim tim nije dokazao da tužena drži u posjedu predmetni poslovni prostor na kojem je stekao vanknjižno pravo vlasništva. Ustavni sud zapaža da je takav stav Kantonalnog suda u cijelosti potvrdio Vrhovni sud koji je dodatno obrazložio prigovor exeptio domini izvodeći zaključak, da se predmetni stan, kao jedinstvena nekretnina, vodio u dokumentaciji nadležnog organa, prilikom dodjele apelantičinom suprugu, kao nosiocu stanarskog prava, sukladno pozitivnim zakonskim propisima, te da po tom temelju i kao korisnik predmetnog stana tužena ima „jače“ pravo na posjed predmetnog stana, shodno odredbama članka 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
37. Ustavni sud zapaža da su, oprečno navodima apelanta, redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, oprečno apelantovim navodima, proizlazi da je dokazni postupak proveden sukladno relevantnim procesnim odredbama pri čemu, oprečno stavu apelanata, nije izostala ocjena dokaza, u smislu članka 8. ZPP. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu razmotrena sva sporna pitanja, te da su, s tim u svezi, u osporenim odlukama data dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da ponuđeni dokazi apelanta nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način dokazala utemeljenost tužbenog zahtjeva apelanta usmjerenog protiv tužene na predaju poslovnog prostora. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi sporni odnos i pripadajuća prava sagledali iz temelja prava pretpostavljenog vlasništva, dajući prednost tuženoj, koja je dokazala da po pravnom temelju - rješenja o dodjeli i ugovora o korištenju predmetnog stana kao stambene cjeline, u odnosu na apelanta ima jače pravo na posjed predmetnog stana, shodno odredbama članka 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Dakle, dovodeći u svezu obrazloženja osporenih odluka sa relevantnim odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ZPP-a, koje su se redoviti sudovi s tim u svezi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava u konkretnom slučaju.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Ostala prava
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije u situaciji kada su redoviti sudovi dali dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u okolnostima konkretnoga slučaja tužena ima jači pravni temelj za posjed predmetnog stana što je jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić