Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2893/20 (H. H.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stara devizna štednja
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2893/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2893/20, rješavajući apelaciju Hurijete Hadžiefendić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hurijete Hadžiefendić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 047146 18 Gž od 12. maja 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hurijeta Hadžiefendić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, koju zastupa Mirsada Skenderović advokat iz Gradačca, podnijela je 5. augusta 2020 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 047146 18 Gž od 12. maja 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i NLB Banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 23. novembra 2021. godine, Kantonalni sud 26. novembra 2021. godine i tužena 29. novembra 2021. godine.

4. Apelantici su 4. januara 2022. godine u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda Općinskog suda i tužene na eventualno izjašnjenje.

5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Agencija za finansijske i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Ispostava Srebrenik (u daljnjem tekstu: Agencija) je 17. septembra 2007. godine donijela rješenje (broj preciziran u apelaciji) kojim je odbijen apelanticin zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje jer je utvrđeno da se ne može izvršiti verifikacija. Utvrđeno je da se ne može izvršiti verifikacija jer na apelanticinom računu nema sredstava. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Komisiji za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Komisija) koja je rješenjem od 28. februara 2008. godine žalbu odbila kao neosnovanu. Protiv navedenog rješenja apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 03-0-U-000122-08-U od 28. januara 2010. godine žalbu uvažio i osporeno rješenje poništio te vratio Agenciji na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku Agencija je rješenjem od 24. februara 2010. godine ponovno odbila apelanticin zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje a koje je potvrđeno rješenjem Komisije od 11. maja 2011. godine.

9. Apelantica je, nakon toga, pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv navedenog rješenja Komisije. Kantonalni sud je donio presudu broj 0-U-007785-11-U od 2. decembra 2011. godine kojom je usvojio apelanticinu tužbu, osporeno rješenje poništio i predmet vratio Agenciji na ponovni postupak. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je Komisija osporenim rješenjem u ponovnom postupku odbila apelanticinu žalbu protiv rješenja Agencije od 24. februara 2010. godine pozivajući se na odredbe člana 2. stav

1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju obaveza) i čl. 6. i 13. te člana 11. stav 1. točka b) Uredbe o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Uredba). Kantonalni sud je naveo da je nakon prikupljenih podataka od strane tužitelja, Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH i banaka, kao i baze podataka sa kojima raspolaže Federalno ministarstvo finansija nesporno utvrdio da je apelantica sredstva stare devizne štednje 16. februara 2000. godine prenijela na svog supruga, odnosno da je sa štednjom raspolagala svojom voljom čime je izvršen promet sredstava, ali ne na način predviđen odredbama člana 13. tačka b) Zakona o izmirenju obaveza i člana 11. stav 1. tačka b) Uredbe. Iz podataka spisa proizlazi, kako je obrazložio Kantonalni sud, da je zahtjev za verifikaciju računa stare devizne štednje apelantica podnijela u skladu sa odredbama Zakona o izmirenju obaveza kojim se uređuje postupak, način i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine po osnovu računa stare devizne štednje deponirane u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine sa stanjem na dan 31. decembra 1991.godine. S tim što je izričitom odredbom člana 3. st. 2. i 3. tog zakona propisano da „štediše koje su trećem licu prodale certifikate po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH... i kupci certifikata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH... nemaju pravo podnositi zahtjev za verifikaciju u skladu sa ovim Zakonom“.

10. Kantonalni sud je, s tim u vezi, obrazložio da u konkretnom slučaju osporeno rješenje Komisije, međutim, u svom obrazloženju ne sadrži o tome bilo kakve podatke (ni činjenična utvrđenja ni dokaze) što bi ukazivalo da ni Komisija a ne Agencija čije razloge Komisija prihvata, nisu utvrđivali ove činjenice. Stoga je nejasno na osnovu čega su izveli zaključak da je apelantica izvršila promet sredstava i o kakvom se prometu radi. Kantonalni sud je istakao da je pored toga Komisija propustila da u obrazloženju osporenog rješenja navede stanje potraživanja po osnovu stare devizne štednje sa priloženog izvoda sa jedinstvenog računa apelantice, kao i bilo kakve rezultate usporedbe podataka iz apelanticine devizne knjižice sa podacima iz baze - Registra, a što je, shodno odredbama-člana 13. sa članom 3. Uredbe trebao učiniti. Kako je obrazloženo Agencija za privatizaciju F BiH bila je dužna dostaviti Federalnom ministarstvu finansija bazu podataka o stanju neiskorištenih potraživanja po osnovu stare devizne štednje na jedinstvenom računu građana u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije i cijeniti apelanticin prigovor u kojem navodi da su prenesena sredstva i vraćena na jedinstveni račun tužitelja i neiskorištena, čime je Komisija, prema mišljenju Kantonalnog suda, povrijedila pravila postupka iz člana 242. Zakona o upravnim sporovima. Prema odredbi člana 6. Zakona o izmirenju obaveza, kako je obrazložio Kantonalni sud, potrebno je prije svega identificirati potražioca, a zatim izvršiti provjeru iznosa računa stare devizne štednje svakog potražioca uz registriranje svih potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje i na taj način potvrditi, a ne redefinirati i ne raskidati postojeća prava. Navedeno je i da ni zakonom niti ostalim pozitivnim propisima kojima je regulirana ova materija, nije bila propisana bilo kakva forma ugovora o poklonu (darovnog ugovora) stare devizne štednje kao novčanom potraživanju, zbog čega su po ocjeni Kantonalnog suda odredbe člana 12. stav 1. tačka h) i člana 13. stav 1. tačka b) Zakona o izmirenju obaveza po kojima se, u slučaju kada je prometovanje izvršeno ugovorom o poklonu, uz zahtjev podnosi pravovaljan ugovor o poklonu, u suštini de facto i de jure neprimjenjive, jer se od podnosioca zahtjeva za verifikaciju ne može tražiti da uz zahtjev priloži ugovor čija forma, odnosno pravna valjanost, nije bila, i još uvijek nije, zakonom propisana i definirana. Kantonalni sud je istakao da, stoga, smatra da se u nedostatku propisa koji reguliraju i definiraju pravnu valjanost ugovora o poklonu stare devizne štednje, u postupku verifikacije imaju priznavati i usmeni i pismeni ugovori o poklonu devizne štednje, jer su i jedni i drugi pravno dopušteni obzirom da se radi o obligacionim ugovorima, a odredbama člana 67. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izričito je propisano da zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno.

11. Postupajući po navedenoj presudi Kantonalnog suda Agencija je donijela novo rješenje od 2. februara 2012. godine kojim je ponovno odbila apelanticin zahtjev za verifikaciju potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u apelanticino ime zahtjev za verifikaciju podnijela poimenično navedena osoba, da je ta agencija pozivala apelanticu i njenog supruga da se jave u službene prostorije Agencije kako bi dali pismenu izjavu na zapisnik vezano za verifikaciju, ali da se apelantica i njen suprug nisu javili na poziv nakon čega je advokat preciziran u rješenju obavijestio agenciju da se apelatnica i njen suprug ne mogu odazvati pozivu jer se nalaze u inostranstvu. S tim u vezi Agencija je citirala odredbe člana 2. stav 1, člana 6, člana 13. stav 1. točka a) Zakona o izmirenju obaveza te odredbe člana 11. stav 1. točka b) Uredbe te istakla da je uvidom u dokumentaciju koja je podnesena prilikom podnošenja zahtjeva za verifikaciju, utvrdio da je apelantica imala devizne štedne knjižice precizirane u rješenju ali da je izvršen prijenos kompletnog iznosa stare devizne štednje sa kamatama na jedinstveni računa apelanticinog supruga zbog čega je stanje na apelanticinom računu 0,00 KM pa se ne može izvrštiti verifikacija na apelanticino ime.

12. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Komisiji koja je rješenjem od 14.aprila 2012. godine odbila apelanticinu žalbu i potvrdila prvostepeno rješenje.

13. Nakon toga apelantica je ponovno podnijela zahtjev za verifikaciju Agenciji koja je rješenjem od 19. novembra 2012. godine zahtjev odbila uz obrazloženje da je iz dostavljene dokumentacije vidljivo da je štednja koja je bila na ime apelantice, od strane banke prijavljena pod drugim matičnim brojem te se zbog toga verifikacija ne može izvršiti.

14. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Komisiji koja je rješenjem od 24. februara 2014. godine žalbu odbila kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Komisija razmatrala dopis tužene (NLB Banka) od 3. decembra 2012. godine u kojem je navedeno da je u evidencijama tužene došlo do greške u unosu matičnih podataka prilikom otvaranja apelanticinog računa jer su matični brojevi apelantice i osobe pod imenom Fata Muminović gotovo identični pri čemu je iznos apelanticine štednje evidentiran pod imenom navedene osobe pa tužena moli Komisiju da ona izvrši prijenos štednje sa navedene osobe na apelanticu. S tim u vezi Komisija je obrazložila da nije u njenoj nadležnosti provođenje povrata pogrešnog prijenosa sredstva pa je Komisija donijela rješenje kao u dispozitivu.

15. Nakon toga apelantica je podnijela Općinskom sudu tužbu protiv tužene za naknadu štete zbog naprijed navedenog postupanja tužene. Općinski sud je donio presudu broj 28 0 P 047146 14 P od 4. januara 2018. godine kojom je utvrđeno da je apelantica na dan 31. decembra 1991. godine imala devizna sredstva na deviznoj štednoj knjižici preciziranoj u presudi po tri štedne partije precizirane u presudi u ukopnom iznosu od 76.835,64 SEK kod PBS Sarajevo, Osnovna banka Tuzla, Filijala Gradačac čiji je pravni slijednik tužena (stav 1.). Presudom je obavezana tužena da uspostavi ovakvo stanje devizne štednje u korist apelantice kao računa stare devizne štednje u roku od 30 dana od dana donošenja presude a u nemogućnosti da uspostavi takvo stanje kakvo je bilo na dan 31. decembra 1991. godine, tužena je dužna da apelantici u istom roku po osnovu takve štednje isplati iznos od 76.835,64 SEK preračunan u KM u iznosu od 25.108,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate i da apelantici naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedena hronologija postupka te pobrojani provedeni dokazi i sve što je kojim dokazom utvrđeno. S tim u vezi je navedeno da je poimenično navedeni vještak utvrdio da su sredstva apelanticine ukupne devizne štednje prenesena na račun osobe sa sličnim matičnim brojem kao apelanticin a koja osoba je sa tim sredstvima raspolagala i prenijela ih na Halila Čokića. Obrazloženo je da je iz navedenog Općinski sud zaključio da su uslijed greške uposlenika tužene apelanticina sredstva prenesena na račun druge osobe zbog čega apelantica i nije mogla verificirati svoju staru deviznu štednju. Općinski sud je istakao da je, prije svega, cijenio prigovor pasivne legitimacije tužene, pa je utvrdio da je on neosnovan jer iz izvedenih dokaza saslušanja svjedoka i materijalnih dokaza slijedi da je tužena shodno članu 6. Uredbe bila dužna svoju bazu podataka provjeriti i pripremiti i učiniti je dostupnom Agenciji, te da je tužena uslijed greške svog uposlenika na elektronskom nosaču prenijela apelanticina sredstva na drugu osobu na navedeni način. Zbog navedenog, prema obrazloženju Općinskog suda, tužena je i odgovorna i pasivno legitimirana da naknadi štetu apelantici u smislu odredaba člana 154. stav 1, člana 170. stav 1. i člana 171. stav 1. ZOO sa zakonskim zateznim kamata shodno odredbama člana

277. ZOO u vezi sa članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate.

16. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 28 0 P 047146 18 Gž od 12. maja 2020. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i odbacio apelanticinu tužbu. U obrazloženju je ponovljen sadržaj obrazloženja prvostepenog suda te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, žalba tužene osnovana. Kantonalni sud je obrazložio da od dana stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza apelantica nema zakonskog osnova za vođenje postupka pred nadležnim sudom radi ostvarivanja prava/potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, a što je od strane Ustavnog suda BiH (odluka broj U-13/06 od 28. marta 2008. godine) proglašeno legitimnim i u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predmet navedenog zakona, prema obrazloženju Kantonalnog suda je uređenje postupka, načina i rokova izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (član 1. ovog zakona), a pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se sredstva kod banaka na teritoriji BiH sa stanjem na dan 31. decembra 1991. godine (član 2. stav 1. ovog zakona).

17. Prema obrazloženju Kantonalnog suda odredbom člana 1. stav 5. Zakona o izmirenju obaveza predviđen je prethodni postupak verifikacije potraživanja, a prema odredbama člana 6. do 20. tog zakona, verifikacija predstavlja neophodan (upravni) postupak u kome se, između ostalog, potvrdom o verifikaciji identificira vlasnik deponiranog deviznog uloga i iznos računa stare devizne štednje, te se postupak verifikacije završava odlukom Agencije, odnosno drugostepenom odlukom Komisije, koja je konačna i obavezujuća i protiv nje se ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom. Kantonalni sud je zaključio da iz sadržaja spomenutih odredaba Zakona o izmirenju obaveza slijedi da za odlučivanje o apelanticinom tužbenom zahtjevu, koji je bio upravljen na uspostavljanje stanja na računima stare devizne štednje, odnosno na isplatu protuvrijednosti deviznih sredstava sa tih računa, nije nadležan sud, već je nadležna Agencija, odnosno Komisija kao drugostepeni organ u upravnom postupku, a sud samo u upravnom sporu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjem Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. U apelaciji navodi hronologiju postupka i sadržaje donesenih odluka. Apelantica smatra da je Kantonalni sud kod navedenog činjeničnog stanja donio odluku kojom se apelantici onemogućava adekvatna pravna zaštita svojih prava po osnovu stare devizne štednje. Navodi da je takva zaštita odnosno verifikacija stare devizne štednje u redovnom upravnom postupku a zatim i u upravnom sporu izostala samo zbog propusta tužene, zbog čega je apelantici i preostalo jedino da zaštitu traži na način da podnese tužbu kojom se traži utvrđenje i naknada štete a kako je to pravilno i utvrdio Općinski sud. Apelantica smatra da je ovakvom odlukom Kantonalnog suda tužena amnestirana za svoje propuste i bez ikakvih posljedica te da nije bitno šta će se desiti sa apelanticinim pravima. b)Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod navoda iznesenih u osporenom rješenju te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

20. Općinski sud je naveo da je njegova presuda bila obrazložena ali da ju je Kantonalni sud ukinuo i odbacio apelanticinu tužbu.

21. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva te da se odluka Kantonalnog suda zasniva i na odluci Ustavnog suda broj U-13/06 te da tužba nije bila pravilno ni usmjerena jer je trebalo tužiti i BIH a ne samo tuženu.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11, 100/13) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verificirane u skladu sa odredbama ovog zakona i provedbenim propisima entiteta i Distrikta mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku.

Član 6.

(Verifikacija potraživanja) (1) Verifikacija predstavlja neophodan postupak kojim se identificiraju potražioci, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje svakog potražioca i registriraju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju, a ne redefiniraju i ne raskidaju postojeća prava.

(2) Nakon završetka verifikacije potražilac dobiva potvrdu o verifikaciji koja identificira potražioca i verificira iznos računa stare devizne štednje.

(3) Potvrda iz stava (2) ovog člana predstavlja osnovu za izmirenje potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje i izdaje se u obliku formulara koje propisuju entiteti i Distrikt, a uključuje i sljedeće:

a) svaki pojedinačni račun i verificirani iznos;

b) identitet vlasnika;

c) izjavu o odustajanju od tužbe nakon što potražilac primi gotovinsku isplatu i

d) naziv banke i broj računa na koji će biti izvršena gotovinska isplata i isplate po osnovu emitiranih obveznica iz člana 18. ovog zakona.

(4) Ako potražilac raspolaže s više računa, svi računi pojedinačno se verificiraju i iznosi sabiraju radi izračunavanja gotovinskih isplata i iznosa obveznica koje se emitiraju prema ovom zakonu. Svaki pojedinačni potražilac dobiva samo jednu potvrdu o verifikaciji.

(5) Verifikacija stanja deviznog uloga za svakog štedišu izvršit će se kumulativno za položenu štednju u jednoj ili više banaka koje su imale sjedište na teritoriji entiteta i Distrikta.

Član 7.

(Agencije za verifikaciju) (1) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu sa odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršit će:

a) Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banja Luka - za Distrikt;

b) Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banja Luka - za Republiku Srpsku;

c) Agencija za finansijske, informatičke i posredničke usluge DD Sarajevo - za Federaciju Bosne i Hercegovine i

d) Agencija za pružanje finansijskih, informatičkih i posredničkih usluga Mostar - za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencije).

(2) U roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, Agencije će razmijeniti baze podataka za sve depozite po osnovu računa stare devizne štednje, čija se izmirenja, u skladu sa ovim zakonom, vrše u drugom entitetu ili Distriktu.

Član 8.

(Obaveze banaka) (1) U postupku verifikacije računa stare devizne štednje banke su obavezne da sarađuju s entitetskim ministarstvima finansija, Upravom prihoda Distrikta, Agencijama i komisijama.

(2) U postupku verifikacije banke su obavezne da svoje baze podataka provjere i učine ih dostupnim Agencijama za postupak verifikacije i pripreme dva posebna iskaza upisane kamate koja se odnosi na period do 31.12.1991. i period nakon 31.12.1991. godine.

Član 10.

(Obaveze Agencija) U postupku verifikacije računa stare devizne štednje Agencije su dužne:

a) izvršiti verifikaciju računa stare devizne štednje u skladu s ovim zakonom;

b) izdati potvrdu svakom potražiocu o zaprimljenom zahtjevu za verifikaciju i dokumentaciji iz člana 12. ovog zakona (u daljnjem tekstu: zahtjev);

c) uspostaviti, redovno ažurirati i održavati Registar računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Registar) za svakog potražioca, uključujući podatke o stanju verificiranih računa stare devizne štednje nakon izvršenog otpisa kamate, iznosu otpisane kamate, prometu prije završetka postupka verifikacije i održavati sve bankovne informacije neophodne za izmirenje potraživanja prema ovom zakonu;

d) izraditi i realizirati potrebne sigurnosne postupke kojima se pruža zaštita i osigurava cjelovitost podataka koji se vode u Registru;

e) osigurati formiranje posebne baze podataka računa stare devizne štednje prema: filijalama i organizacionim jedinicama koje su egzistirale na teritoriji entiteta i Distrikta, u kojoj se utvrđuju svi potražioci i iznosi svih potraživanja;

f) formirati bazu podataka spornih potraživanja;

g) izdati potvrdu o verifikaciji iz člana 6. ovog zakona;

h) nakon izvršene verifikacije u skladu sa ovim zakonom, verificirati deviznu štednu knjižicu odgovarajućim pečatom;

i) redovno obavještavati entitetska ministarstva finansija i Upravu prihoda Distrikta o izvršenoj verifikaciji;

j) formirati arhivu o izvršenoj verifikaciji računa stare devizne štednje i

k) obavljati druge poslove u skladu s ovim zakonom i pojedinačno zaključenim ugovorima s entitetskim ministarstvima finansija i gradonačelnikom Distrikta.

Član 15.

(Postupak verifikacije) (1) Nakon podnošenja zahtjeva, Agencije pravovremeno vrše provjeru ispravnosti podataka iz dokumentacije koju je dostavio potražilac u skladu sa članom 12. ovog zakona.

(2) Agencije vrše verifikaciju pojedinačnih zahtjeva upoređujući ih koliko god je to moguće sa informacijama koje su osigurale banke u skladu sa članom 8. ovog zakona. Ako se zahtjev ne može verificirati u bazi podataka, Agencije vrše verifikaciju na osnovu podnesenih dokumenata iz člana 12. ovog zakona.

(3) Ako Agencije utvrde da nedostaje neki od podataka, odnosno dokument na osnovu kojeg se nesumnjivo utvrđuje stvarno stanje računa stare devizne štednje, Agencija traži, u pisanoj formi, od potražioca ili ovlaštenog opunomoćenika da dodatne podatke, odnosno dokumente dostavi u roku od 30 dana, ali svakako ne nakon roka za podnošenje zahtjeva za verifikaciju definiranog u članu 17. ovog zakona.

(4) Ako po isteku roka Agencije ne dobiju tražene podatke, odnosno dokumente, ili ako uz dobivene podatke, odnosno dokumente, nije moguće utvrditi identitet potražioca ili izvršiti verifikaciju iznosa potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, Agencije odbijaju zahtjev za verifikaciju.

(5) Nakon završetka postupka verifikacije svakog pojedinačnog potraživanja, Agencije su dužne u pisanoj formi obavijestiti potražioca o tome da li je zahtjev odobren ili odbijen.

(6) Protiv odluka Agencija dopuštena je žalba potražioca Komisiji za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Komisija) kao drugostepenom organu u postupku verifikacije u entitetima i Distriktu. Odluka Komisije je konačna i obavezujuća i protiv nje se ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.

(7) Rješavajući u postupku verifikacije računa stare devizne štednje Agencije i Komisija su dužne postupati po zakonu o upravnom postupku entiteta i Distrikta.

Član 16.

(Komisija za verifikaciju računa stare devizne štednje) Entiteti i Distrikt uspostavit će najmanje po jednu Komisiju. Komisija ima pet članova koje imenuju entitetske vlade i Skupština Distrikta. Najmanje jedan član Komisije je iz entitetskog ministarstva finansija i Uprave prihoda Distrikta, jedan iz entitetskog ministarstva pravde i Pravnog ureda Distrikta, a ostala tri člana imenuju se prema odluci entitetskih vlada i Skupštine Distrikta. Entitetske vlade i Skupština Distrikta mogu imenovati dodatne komisije u zavisnosti od broja uloženih žalbi.

Član 20.

(Sporna potraživanja) (1) Agencije su, također, dužne da održavaju registar spornih potraživanja, koji uključuje sva potraživanja koja su kao sporna upućena na komisije, kao i sve slučajeve pred sudovima. Ovaj spisak uključuje podatke o identifikaciji lica koje potražuje račune stare devizne štednje, identifikaciji informacija o računu na koji je štednja položena i iznos uloga.

(2) Nakon donošenja konačne odluke, Komisija dostavlja kopiju svoje odluke Agencijama, poslije čega slijedi postupak prema odredbama člana 18. ovog zakona. (3) Kada odluka suda o spornom potraživanju postane pravosnažna i izvršna, potražilac je, uz zahtjev za verifikaciju, dostavlja Agencijama u roku od 15 dana, na izmirenje u skladu sa ovim zakonom.

(4) Ako je postupak verifikacije završen prije nego što je sudska odluka postala izvršna, potražilac dostavlja pravosnažnu izvršnu sudsku odluku entitetskom ministarstvu finansija, odnosno Upravi prihoda Distrikta na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim zakonom.

Član 28.

Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim zakonom.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda broj 28 0 P 047146 18 Gž od 12. maja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 8. juna 2020. godine a apelacija je podnesena 5. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelantica pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču naknade materijalne štete iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća da shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u odluci iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi npr. Odluku Ustavnog suda broj AP-2168/11 od 9. oktobra 2013. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustvnisud.ba ). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Odnosno domaći sudovi su dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi npr. odluku Ustavnog suda broj AP-1923/20 od 9. februara 2022. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba )

32. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, upućuje na prethodne tačke ove odluke u kojima su prezentirane činjenice predmeta. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da apelantica nije mogla verificirati svoju staru deviznu štednju isključivo zbog propusta uposlenika tužene koji je ukupan iznos apelanticine štednje prebacio na račun druge osobe sa matičnim brojem sličnim apelanticinom. I pored toga, kako upravni organi tako i Kantonalni sud u konačnici, su odbijali apelatnicin zahtjev za verifikacijom prebacujući odgovornost za verifikaciju pod ovakvim okolnostima jedni na druge, pri čemu je vidljivo i da je tužena „molila“ Komisiju da ispravi grešku koju je uposlenik tužene učinio, a što je Komisija odbila pozivajući se na nenadležnost po tom pitanju. Ustavni sud primjećuje i da se Kantonalni sud pri donošenju osporenog rješenja kojim je odbacio apealnticinu tužbu pozvao na odluku Ustavnog suda broj U-13/06 od 28. marta 2008. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) navodeći da je Ustavni sud u toj odluci utvrdio legitimnim odredbe člana 28. Zakona o izmirenju obaveza prema kojima, kako je naveo Kantonalni sud, od dana stupanja na snagu tog zakona nema zakonskog osnova za vođenje postupka pred nadležnim sudom radi ostvarivanja prava/potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje pa time ni apelantica nema takvo pravo.

33. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je, zaista kako je to naveo Kantonalni sud u osporenom rješenju, u predmetu broj U-13/06, Ustavni sud rješavao pitanje usklađenosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine pojedinih odredbi Zakona o izmirenju obaveza pa i odredbi člana 28 te utvrdio da je navedeni član u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se Kantonalni sud u osporenom rješenju pozvao isključivo na navedeni član 28. Zakona o izmirenju obaveza kojim je propisano da se sudski postupak vezan za verifikaciju stare devizne štednje prekida i prenosi na verifikaciju nadležnim organima. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeni član podrazumijeva da se sudski postupak prekida samo u slučaju kada je moguće izvršiti verifikaciju, tj. kada nema spora o pitanjima bitnim za verifikaciju, što u konkretnom predmetu očigledno nije slučaj, obzirom da nesporno na računu apelantice nije bilo sredstava ali se to dogodilo očiglednom greškom drugoga (NLB Banka). Stoga je u ovom slučaju krajnje upitno da li se tužbeni zahtjev apelantice mogao odbiti pozivanjem na odredbe člana

28. Zakona o izmirenju obaveza.

34. S druge strane, članom 5. Zakona o izmirenju obaveza je propisano da se obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verificirane u skladu sa odredbama ovog zakona i provedbenim propisima entiteta i Distrikta mogu dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje, kako je to i navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da je apelantica pokušala verificirati svoju staru deviznu štednju i da nije uspjela zbog greške tužene pri čemu ni upravni organi nadležni za verifikaciju nisu postupili na adekvatan način jer nisu provjerili evidencije shodno odredbama Zakona o izmirenju obaveza.

35. Dakle, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud ukazuje da Kantonalni sud nije uzeo u obzir sadržaj odredbi člana 5. Zakona o izmirenju obaveza niti je obrazložio mogućnost ili obavezu primjene navedenog člana na konkretan slučaju. Ustavni sud ponovo podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da redovni sudovi nisu dužni obrazložiti svaki navod, ali da su u obavezi dati obrazloženje okolnosti bitnih za donošenje odluke. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta obrazloženje osporenog rješenja, u kojem Kantonalni sud nije obrazložio pitanje primjene odredbi člana 5. Zakona o izmirenju obaveza (što je od bitnog značaja za konkretan slučaj iz razloga što očigledno postoji spor u vezi verificiranja kao i što verificiranje nije bilo moguće izvršiti), ne zadovoljava standarde koji su inherentni pravu na pravično suđenje zbog čega je potrebno navedeno rješenje ukinuti i predmet vratiti Kantonalnom sudu.

36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Obzirom da apelantica kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da je to apelanticino pravo prekršeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode i o kršenju prava na imovinu.

VIII. Zaključak

38. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud ukidajući prvostepenu presudu i odbacujući apelanticinu tužbu kao nedozvoljenu, u svojoj odluci nije dao adekvatno obrazloženje obzirom da nije uzeo u obzir odredbe člana 5. Zakona o izmirenju obaveza niti je obrazloženje doveo u kontekst navedene odredbe sa okolnostima konkretnog slučaju, zbog čega obrazloženje navedene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić