Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/20 (F. A. i J. T.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4455/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4455/20, rješavajući apelaciju Fahrudina Ajkunića i Jasmina Talića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Ajkunića i Jasmina Talića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 030573 19 Rev od 10. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fahrudin Ajkunić i Jasmin Talić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) oba iz Cazina, koje zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 10. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 030573 19 Rev od 10. septembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 030573 11 Ps od 7. decembra 2017. godine utvrđeno je da je raskinut predugovor od 10. marta 2006. godine zaključen između tužitelja „Euroinženjering“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao kupca i tuženih „Autotehna“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te apelanata, kao prodavatelja stanice za tehnički pregled vozila i prateće opreme (stav I izreke presude). Istovremeno, obavezan je prvoapelant da tužitelju isplati iznos od 39.593,45 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. aprila 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate (stav II izreke presude). Također, obavezani su apelanti da tužitelju solidarno isplate iznos od 125.352,14 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. aprila 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate (stav III izreke presude). Nadalje, zahtjev tužitelja kojim potražuje iznos od 80.000,00 KM preko dosuđenog, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka je odbijen (stav IV izreke presude). Isto tako, obavezani su prvotuženi i apelanti da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 15.114,50 KM (stav V izreke presude). Dalje, zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud obaveže prvotuženog da sa apelantima solidarno isplati tužitelju iznos od 244.954,59 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. jula 2006. godine pa do konačne isplate, i troškovima postupka, je odbijen (stav VI izreke presude). Najzad, zahtjev apelanata da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari obustavi, odnosno prekine, je odbijen (stav VII izreke presude).

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je predmetni predugovor zaključen 10. marta 2006. godine između tužitelja, kao kupca, i prvotuženog te apelanata, kao prodavatelja stanice za tehnički pregled vozila. Nadalje, utvrđeno je da se tužitelj tim predugovorom obavezao da će ugovorenu cijenu od 600.000,00 KM platiti tako što će prvotuženom i apelantima prvo isplatiti avans u iznosu od 200.000,00 KM, i to u četiri dijela od po 50.000,00 KM, u periodu od 15. marta do 31. aprila 2006. godine, a ostatak duga od 400.000,00 KM kroz osiguranje, najkasnije do 31. decembra 2006. godine. Također, utvrđeno je da je tim predugovorom predviđeno da će se u slučaju da kupac ne isplati avans u rokovima i u iznosu predviđenom predugovorom, predugovor smatrati raskinutim. Isto tako, utvrđeno je da do zaključenja ugovora o prodaji nije došlo, iz razloga što su prvotuženi i apelanti prodali stanicu za tehnički pregled trećem licu, nakon što je tužitelj na ime avansa, plaćanjem putem žiro računa i zaključenjem ugovora o cesiji, do 24. jula 2006. godine apelantima izmirio obavezu plaćanja avansa, u ukupnom iznosu od 244.945,59 KM. Najzad, utvrđeno je da je nad tužiteljem rješenjem Općinskog suda u Tuzli od 8. jula 2009. godine zaključen stečajni postupak zbog usvojenog i pravosnažnog stečajnog plana.

4. Imajući u vidu navedeno, ocijenjeno je da je predugovor koji je bio zaključen između parničnih stranaka raskinut zbog nemogućnosti zaključenja glavnog ugovora, na osnovu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je tužbeni zahtjev za utvrđenje u cijelosti usvojen, a zahtjev za vraćanje avansa djelimično usvojen i obavezani su apelanti na povrat uplaćenih sredstava na osnovu odredaba člana 132. stav 2. ZOO. Osim toga, Općinski sud je istakao da smatra neosnovanim zahtjev apelanata kojim su tražili prekid ili obustavu predmetnog parničnog postupka, a taj razlog su obrazložili činjenicom da je u sudskom registru Općinskog suda u Tuzli izvršen upis prestanka tužitelja na osnovu rješenja od 11. augusta 2014. godine. Naime, ukazano je da iako je u aktuelnom izvodu iz sudskog registra za subjekt upisa, tj. tužitelja konstatiran prestanak društva na osnovu rješenja Općinskog suda u Tuzli, na koji izvod se apelanti pozivaju, na tom izvodu nije izvršen upis zabilježbe brisanja tužitelja, zbog čega Općinski sud smatra da tužitelj ima punu pravnu i parničnu sposobnost da bude stranka u predmetnom postupku, te da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 378. i 382. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a koji propisuju prekid i obustavu parničnog postupka. U vezi s tim, istaknuto je da iako su tačni navodi apelanata da je na aktuelnom izvodu iz sudskog registra, a na osnovu rješenja Općinskog suda u Tuzli, konstatiran prestanak društva, međutim tužitelj i dalje ima ovlaštenje da bude stranka u postupku, te da bude nositelj prava i obaveza u pravnom prometu, obzirom da nije brisan iz sudskog registra.

5. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 030573 18 Pž od 4. januara 2019. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu o kojem je odlučeno st. I i VII izreke prvostepene presude. Istovremeno, žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda iz st. II, III, IV i V izreke preinačena na način da je obavezan prvoapelant da tužitelju umjesto iznosa od 39.593,45 KM isplati iznos od 89.593,45 sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. jula 2006. godine, te da je obavezan drugoapelant da tužitelju isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. jula 2006. godine. Također, obavezani su apelanti da tužitelju na iznos duga od 125.352,14 KM isplate zakonsku zateznu kamatu počev od 24. jula 2006. godine pa do isplate (umjesto od 11. aprila 2011. godine), kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 25.792,76 KM. Na kraju, obavezani su apelanti da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka za sastav žalbe po punomoćniku u određenom iznosu i troškove sudske takse na žalbu u određenom iznosu.

6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je neosnovan žalbeni razlog apelanata u pogledu povrede odredbe člana 378. tačka 3. ZPP, jer je taj sud u cijelosti prihvatio kao osnovane razloge date u obrazloženju pobijane odluke i apelante je uputio na sadržaj tih razloga.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 030573 19 Rev od 10. septembra 2019. godine revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.

8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su prilikom rješavanja procesnih prigovora apelanata koji su se odnosili na stranačku sposobnost tužitelja i odluku o prijedlogu za prekid odnosno obustavu predmetnog postupka, nižestepeni sudovi utvrdili da je nad tužiteljem bio vođen stečajni postupak, koji je zaključen nakon usvajanja stečajnog plana, te da je prema aktuelnom upisu u sudski registar osnivač tog društva donio odluku o prestanku društva, ali da društvo nije brisano iz sudskog registra. Shodno tome, ukazano je da su nižestepeni sudovi pravilno odbili prijedlog apelanata za prekid postupka na osnovu odredbe člana 378. tačka 3. ZPP kao neosnovan, zasnivajući svoje odluke na pravnom shvatanju da se za pravno lice ne može smatrati da je prestalo postojati ukoliko nije izvršeno njegovo brisanje iz sudskog registra. Naime, navedeno je da je to shvatanje nižestepenih sudova u saglasnosti i sa zauzetim shvatanjem Vrhovnog suda u vezi sa primjenom odredbe člana 378. tačka 3. ZPP. Budući da u predmetnom postupku nije utvrđeno da je tužitelj prestao postojati kao pravna osoba, navedeno je da nije bilo ni uslova za prekid postupka, pa je prigovor apelanata koji se odnosi na tu odluku drugostepenog suda, neosnovan.

9. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno, do krajnosti nepravilno, primijenili materijalni propis na koji način su povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje. Naime, apelanti ukazuju da su tokom cijelog postupka tvrdili da je tužitelj kao pravna osoba prestao postojati, te da je sud bio u obavezi da prekine postupak, jer je Općinski sud u Tuzli 14. aprila 2017. godine izdao aktuelni izvod iz sudskog registra u kojem je napisao da je rješenjem tog suda od 11. augusta 2014. godine utvrđen prestanak tužitelja na osnovu odluke osnivača. Znači, apelanti tvrde da u sudskom registru privrednih subjekata jasno stoji da je odlukom (rješenjem) Općinskog suda u Tuzli utvrđen prestanak tužitelja, kao pravnog subjekta, i to temeljem odluke osnivača, pa je stoga prvostepeni sud trebao donijeti odluku o prekidu postupka temeljem odredbe člana 378. tačka 3. ZPP. Također, apelanti navode da sudovi u pobijanim presudama tvrde da se mora donijeti odluka o brisanju pravnog subjekta iz sudskog registra, ali nikada ne kažu temeljem kojeg propisa se mora donijeti takva odluka. Isto tako, apelanti ističu da nigdje nije propisano da se donosi posebna odluka o brisanju pravnog subjekta iz sudskog registra, te da se tek tada ima smatrati da je pravni subjekt prestao postojati.

Relevantni propisi

10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 378. tačka 3) Postupak se prekida:

3) kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravomoćno odluči o zabrani rada;

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

14. Ustavni sud prije svega podsjeća da je na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP-4155/15 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je analizirao presudu Vrhovnog suda, te odbacio apelaciju apelanta („Mens Komerc“ d.o.o. Tuzla) kao očigledno (prima facie) neosnovanu. Naime, u toj odluci, pored ostalog, je navedeno: „Također, utvrđeno je da činjenica da u spisu nije postojala punomoć za advokata Kemala Sejfulovića, nije bila od uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude, jer je taj nedostatak naknadno otklonjen kada je uz zatraženi izvještaj punomoć dostavljena. Najzad, kod toga da apelant nije brisan iz sudskog registra u skladu sa Zakonom o registraciji poslovnih subjekata u FBiH, dakle da nije prestao postojati, kako to neosnovano tvrdi apelant, već da je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima utvrđen prestanak na zahtjev osnivača, sud je zaključio da nije bilo razloga da se konkretni postupak prekine u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku“.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju presude zauzeo stav da su nižestepeni sudovi pravilno odbili prijedlog apelanata za prekid postupka na osnovu odredbe člana 378. tačka 3. ZPP kao neosnovan, zasnivajući svoje odluke na pravnom shvatanju da se za pravno lice ne može smatrati da je prestalo postojati ukoliko nije izvršeno njegovo brisanje iz sudskog registra, koje shvatanje nižestepenih sudova je u saglasnosti i sa zauzetim shvatanjem Vrhovnog suda u vezi sa primjenom odredbe člana 378. tačka 3. ZPP. Kako nije utvrđeno da je tužitelj prestao postojati kao pravna osoba, nije bilo ni uslova za prekid postupka. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/20 (F. A. i J. T.) | Sudska praksa | Aktio