Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3200/20 (JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3200/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3200/20, rješavajući apelaciju JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 168417 20 Gž od 19. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 168417 20 Gž od 19. juna 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 168417 19 P od 20. marta 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac S.P. (u daljnjem tekstu: tužilac) tražio da se utvrdi da je na osnovu zakonitog useljenja u stan, precizno opisan u izreci presude, 1992. godine, rješenja o dodjeli stana na korišćenje od 24. avgusta 1992. godine i neprekidnog korištenja tog stana od 1992. godine do danas, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, a što je apelant dužan priznati i trpjeti da tužilac na osnovu te presude stiče sva prava koja po Zakonu o stambenim odnosima uživaju nosioci stanarskog prava, te je tužilac obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je kao nesporno među parničnim strankama utvrdio da je tužilac apelantov zaposlenik i da mu je apelantov pravni prednik 1992. godine dodijelio na korištenje predmetni stan rješenjem od 24. avgusta 1992. godine, te da tužilac nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana. Takođe je utvrdio da je tužilac zajedno sa svojom porodicom 1992. godine uselio u predmetni stan i da u njemu i dalje živi, te da je u proteklom periodu izmirivao komunalne i druge dažbine. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima te član 7. stav 2. i član 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). S obzirom da tužilac nije ni imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, koji bi shodno članu 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima predstavljao punovažan osnov za useljenje u predmetni stan, Općinski sud je zaključio da tužilac nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Općinski sud je pri tome ocijenio neosnovanim apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o službenom stanu, jer apelant sudu nije ponudio nijedan dokaz za tu tvrdnju, što je bio dužan shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je, međutim, zauzeo stanovište da okolnost da li je predmetni stan službeni nije od odlučujućeg značaja za odlučivanje u ovoj predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi je istakao da je predmetni stan dodijeljen tužiocu u vrijeme (1992. godine) kada je sticanje stanarskog prava bilo u posebnom režimu uslovljeno primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te zaključio da je, i kada bi se prihvatilo da je tužilac useljenjem na temelju akta davaoca stana na korištenje stekao stanarsko pravo, to tužiočevo pravo je prestalo shodno odredbi člana 2. stav 3. tog zakona. Općinski sud je ukazao i da je tužilac imao mogućnost da, shodno odredbi člana 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene, kao privremeni korisnik obnovi ugovor o korištenju stana pod za to propisanim uslovima i u postupku pred organima uprave, ali da tužilac nije dokazao da je u tom pravcu inicirao bilo kakav postupak pred organom uprave. U konačnici, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što tužilac nije dokazao da je do 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, odnosno zaključio valjan ugovor o korištenju stana, te je istakao da nakon tog datuma tužilac to svojstvo više ne može steći.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 168417 20 Gž od 19. juna 2020. godine uvažena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev usvojen, te je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo. Kantonalni sud je zauzeo stanovište da činjenica da tužilac nije zaključio ugovor o korištenju stana nije smetnja za ostvarenje njegovog prava da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava. S tim u vezi je istakao da je tužilac imao pravni osnov za zakonito useljenje u stan, da se u faktičnom posjedu stana nalazi više od 26 godina, da uredno izmiruje sve obaveze i da predmetni stan smatra svojim domom, te da je tužilac na osnovu čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima stekao svojstvo nosioca stanarskog prava i da mu pripadaju sva prava koja uživaju nosioci stanarskog prava. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova, te je istakao da navedena odredba nije primjenjiva na predmetni tužbeni zahtjev iz razloga što tužilac nije pokrenuo postupak radi sticanja stanarskog prava, nego radi utvrđenja da je prije 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo u smislu Zakona o stambenim odnosima. Pri tome je naglasio da tužilac, kao legalni korisnik predmetnog stana još od 1992. godine, ne može imati nepovoljniji pravni položaj od lica koja su se u stan u društvenoj svojini nezakonito uselila i koja protekom roka od osam godina od dana useljenja, ukoliko nije pokrenut postupak za njihovo iseljenje, stiču stanarsko pravo na tom stanu, kao i pravo na otkup stana, a na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, apelant navodi da je pogrešan stav redovnih sudova da predmetni stan ne predstavlja službeni stan, te ističe da to proizlazi iz rješenja o dodjeli stana i Pravilnika o raspodjeli stanova iz 1974. godine. Navodi da je osporena odluka u suprotnosti sa stavom Ustavnog suda iz odluka broj AP 1912/08 i AP 5086/18 od 23. juna 2020. godine. Apelant navodi i da su protekli svi rokovi za sticanje stanarskog prava, za pokretanje postupka za sticanje stanarskog prava i za otkup stana. U konačnici navodi da lice koje nije zaključilo ugovor o korištenju stana ne može steći stanarsko pravo, te da pravo na dom ne može biti osnov za sticanje stanarskog prava jer niko ne osporava tužiocu pravo na korištenje predmetnog stana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant javno preduzeće i u vezi s tim podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i broj AP 1674/21 od 9. juna 2021. godine, tačka 6, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za zaključak da je tužilac, na osnovu na osnovu čl. 2. i

11. Zakona o stambenim odnosima, stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine, koji razlozi, suprotno apelantovim navodima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o apelacijama istog apelanta u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (predmet ocjene bile odluke redovnih sudova donesene po tužbama apelantovih uposlenika kojim je on dodijelio stanove, a koji nisu zaključili ugovor o korištenju stana) te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 305/11 od 17. jula 2014. godine i AP 503/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovog pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP 1912/08 i AP 5086/18, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, za razliku od osporenog postupka, na osnovu ocjene izvedenih dokaza, koju Ustavni sud u smislu naprijed navedenih standarda nije nadležan da zamijeni sopstvenim stavom, zaključili da se u tim postupcima radilo o službenim, odnosno namjenskim stanovima. Stoga Ustavni sud smatra da se u navedenim odlukama Ustavnog suda na koje se apelant pozvao nije radilo o istom činjeničnom suspstratu, s obzirom da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku zauzeli jedinstven stav da predmetni stan ne predstavlja službeni stan jer apelant sudu nije ponudio nijedan dokaz za tu tvrdnju, u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3200/20 (JP "Šumsko-privredno društvo"… | Sudska praksa | Aktio