Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-999/22 (I. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-999/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-999/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ismet Karamanlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Karamanlić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 507536 17 Rsž od 26. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Karamanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 507536 17 Rsž od 26. januara 2022. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu prvotužena (Dioničko društvo za unutrašnju i vanjsku trgovinu „OPRESA“ d.d. Sarajevo) na ime naknade za noćni rad, naknade za rad u dane praznika koji se po zakonu smatraju državnim, naknade za korištenje godišnjeg odmora, razlike naknade za ishranu u toku rada i razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za periode pobliže naznačene u izreci, isplati određene novčane iznose. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu drugotuženi („IPRESS“ d.d. Široki Brijeg) na ime naknade za noćni rad, naknade za korištenje godišnjeg odmora i razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za periode pobliže naznačene u izreci, isplati određene novčane iznose. Također je određeno da je apelant dužan drugotuženom naknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik prvotužene, te da je na osnovu sporazuma o preuzimanju zaposlenika zaključenim između tuženih od 16. juna 2014. godine, bio na spisku zaposlenika preuzetih od strane drugotuženog. Dalje, da iz izjave apelanta od 14. juna 2014. godine proizlazi da zbog ličnih razloga nije u mogućnosti nastaviti rad kod prvotužene i da je u potpunosti suglasan sa raskidom radnog odnosa sa 30. junom 2014. godine, na način da bude proglašen tehnološkim viškom uz isplatu dogovorene otpremnine, te da se odriče bilo kakvih naknadnih eventualnih potraživanja iz radnog odnosa u posljednje tri godine. Nadalje, da je u izjavi od 14. septembra 2014. godine apelant naveo da iz ličnih razloga nije u mogućnosti nastaviti raditi kod drugotuženog i da je u potpunosti suglasan sa raskidom radnog odnosa sa 30. septembrom 2014. godine, na način da bude proglašen tehnološkim viškom uz isplatu dogovorene otpremnine, te da se odriče bilo kakvih naknadnih eventualnih dodatnih potraživanja. Također, da mu je odlukom drugotuženog o otkazu ugovora iz ekonomskih tehničkih i organizacionih razloga od 31. oktobra 2014. godine, prestao radni odnos. S tim u vezi je Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da punomoćnik apelanta nije osporio navedene izjave apelanta, te da je, imajući navedeno u vidu, ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev apelanta, zbog čega nije niti cijenio nalaz i mišljenje vještaka sa dopunom istog, kojim se dokazivala visina tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud navedene apelantove izjave smatrao vjerodostojnim dokazom u pogledu prestanka rada apelanta kod tuženih, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog smatra, da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritorij F BiH, na osnovu kojih je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su mu tuženi dužni isplatiti utužene iznose.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-999/22 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio