Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1069/22 (D. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1069/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-1069/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dražen Mamić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dražen Mamić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 10 0 U 004772 19 Uvp od 16. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dražen Mamić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Jozo Čurić advokat iz Livna, podnio je 25. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 004772 19 Uvp od 16. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Kanton 10 (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 5. novembra 2018. godine je utvrđeno da se apelantu, kod kojeg postoji II kategorija invalidnosti – promijenjena radna sposobnost, zbog bolesti, ne priznaju prava iz invalidskog odnosa.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 5. novembra 2018. godine, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je rješenjem od 20. maja 2019. godine predmetnu žalbu odbio.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnijetoj protiv rješenja drugostepenog organa od 20. maja 2019. godine, Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 10 0 U 004772 19 U od 4. septembra 2019. godine predmetnu tužbu odbio.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 4. septembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 10 0 U 004772 19 Uvp od 16. decembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelantu u Republici Hrvatskoj rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznato pravo na invalidsku penziju zbog djelimičnog gubitka radne sposobnosti, te da je predmet dostavljen prvostepenom organu. Nadalje, da je prvostepeni organ 5. novembra 2018. godine donio rješenje kojim se apelantu, kod kojeg postoji II kategorija invalidnosti – promijenjena radna sposobnost, ne priznaju prava iz invalidskog osiguranje, jer mu je 31. maja 1999. godine prestao status osiguranika na području Federacije BiH, pa mu u skladu sa odredbom člana 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) ne pripadaju prava po osnovu promijenjene radne sposobnosti. Također, da je drugostepeni organ rješenjem od 20. maja 2019. godine odbio žalbu apelanta uz obrazloženje da nema status osiguranika, te da mu ne pripadaju prava na osnovu člana 52. Zakona o PIO, kao i da nisu ispunjeni ni uslovi za priznavanje prava na invalidsku penziju shodno odredbi člana 58. istog zakona, jer kod apelanta nije utvrđena prva kategorija invalidnosti. Nadalje, da je prvostepeni sud ovakve zaključke upravnih organa prihvatio kao pravilne i na zakonu zasnovane, kao i da se iz nalaza i mišljenja Odjeljenja za drugostepeni postupak Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja vidi da je taj nalaz sačinjen na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu i da je apelant pregledan. Zatim je Vrhovni sud ukazao da su neosnovani navodi apelanta da obaveza nabrajanja cjelokupne medicinske dokumentacije, koju je Odjeljenje za drugostepeni postupak Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja cijenilo, nije predviđena ni zakonom niti podzakonskim aktima kojima se uređuju kriteriji i postupak medicinskog vještačenja zdravstvenog stanja. Naime, iz navedenog nalaza, kao što to i prvostepeni sud pravilno zaključuje, proizlazi da je izvršen uvid u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u predmetnom upravnom spisu, a u nalazu su, izričito navedeni najbitniji nalazi sa novijim datumom koji su bili neophodni za utvrđivanje stepena invalidnosti kod apelanta. Također je iz ovog nalaza vidljivo da je apelant pregledan prije davanja nalaza, ocjene i mišljenja, pa je neosnovan i prigovor tužitelja istaknut u tom pravcu. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su upravni organi pravilno postupili prihvativši nalaze i mišljenja nadležnih liječničkih komisija, u skladu sa odredbom člana 59. Zakona o PIO kojom je propisano da kada je za rješavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno utvrditi invalidnost i potpunu nesposobnost za privređivanje, nosilac osiguranja donosi rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Instituta.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da u postupku izrade nalaza i mišljenja Odjeljenja za drugostepeni postupak Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja nije korištena sva dostavljena medicinska dokumentacija, kao i da nije neposredno pregledan.
Relevantni propisi
8. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 13/18, 93/19 – OUS FBiH, 94/20 – Rješenje US FBiH, 90/21 i 19/22).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, broj 13/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 52.
(Prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnosti) (1) Osiguranik kod kojeg je utvrđena promijenjena radna sposobnost ima pravo na:
a) raspoređivanje na drugo radno mjesto,
b) prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju,
c) novčanu naknadu u vezi sa promijenjenom radnom sposobnošću.
(2) Prava iz stava (1) ovog člana osiguraniku obezbjeđuje poslodavac kod koga je radio u vrijeme nastanka invalidnosti.
POGLAVLJE III. INVALIDSKA PENZIJA
Član 58.
(Uslovi za invalidsku penziju) (1) Osiguranik, kod koga je utvrđena I. kategorija invalidnosti stiče pravo na invalidsku penziju:
a) ako je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, bez obzira na dužinu penzijskog staža;
b) ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću, pod uslovom da je prije nastanka invalidnosti imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu perioda od navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti (u daljnjem tekstu: radni vijek), računajući radni vijek na pune godine.
(2) Osiguranik kod koga je utvrđena I. kategorija invalidnosti do navršene 30.
godine života stiče pravo na invalidsku penziju ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću, pod uslovom da prije nastanka invalidnosti ima navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka, ali najmanje jednu godinu staža osiguranja.
(3) Osiguraniku iz st. (1) i (2) ovog člana koji je bio na redovnom školovanju i takvim školovanjem stekao višu ili visoku stručnu spremu, radni vijek se računa od 22 godine života, ako je stekao višu stručnu spremu, odnosno od 25 godina, ako je stekao visoku stručnu spremu.
Član 59.
(Odlučivanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja) Kada je za rješavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno utvrditi invalidnost i potpunu nesposobnost za privređivanje, nosilac osiguranja donosi rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Instituta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (koje ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić