Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3279/20 (Banka Srpske a.d. Banjaluka - u stečaju)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3279/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3279/20, rješavajući apelaciju Banke Srpske a.d. Banja Luka - u stečaju, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Banke Srpske a.d.

Banja Luka - u stečaju podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 125557 20 Pž od 16.

juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Banka Srpske a.d. Banja Luka - u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa stečajni upravnik Goran Radivojac, podnio je 2. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125557 20 Pž od 16. juna 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i M.P. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši privredni sud dostavio je 14. oktobra 2021. godine odgovor na apelaciju.

4. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

5. Odgovor na apelaciju Višeg privrednog suda dostavljen je 7. marta 2022. godine apelantovom zastupniku na izjašnjenje.

6. Apelantov zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 125557 18 Ps od 17. decembra 2019. godine tužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 16.484,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa na ime glavnog duga i zakonske zatezne kamate odbijen kao neosnovan.

9. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je utvrdio da su apelant i korisnik M.D. 5. juna 2007. godine zaključili Ugovor o korištenju Visa Classic Credit kojim se apelant obavezao da korisniku stavi na raspolaganje iznos od 10.000,00 KM na određeno vrijeme, a korisnik se obavezao da apelantu plaća ugovorene kamate i dobiveni iznos vrati u skladu sa predmetnim ugovorom. Navedeni ugovor je zaključen na period od jedne godine i ugovoreno je da se ugovor automatski može produžiti na period od dvije godine, te je kao instrument obezbjeđenja za naplatu navedenog potraživanja tužena potpisala Ugovor o jemstvu i izdala sopstvenu mjenicu sa mjeničnom izjavom kojom je ovlastila apelanta da popuni mjenicu na ukupni iznos potraživanja, što obuhvata glavnicu, kamate i naknade. Takođe je utvrdio da je apelant 27. februara 2017. godine popunio predmetnu mjenicu na iznos od 33.549,55 KM i da je na osnovu te mjenice podnio prijedlog za izvršenje protiv tužene, te da je u predmetnom parničnom postupku (koji je proizašao iz izvršnog postupka po prigovoru tužene) apelant promijenio pravni osnov potraživanja i zasnovao ga na Ugovoru o jemstvu. Okružni privredni sud je nadalje ocijenio neosnovanim prigovor zastare predmetnog potraživanja istaknut od strane tužene. S tim u vezi je istakao da se na potraživanja iz ugovora o kreditu, a time i ugovora o jemstvu, primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina u smislu člana 371 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da se taj rok računa od 31. maja 2010. godine kada je isteklo važenje druge izdate kreditne kartice i predmetno potraživanje dospjelo. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 16.484,70 KM utvrđen ekonomskim vještačenjem sa zakonskom zateznom kamatom, primjenom odredaba čl. 262 u vezi sa čl. 997 ZOO, te je odbio tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa na ime glavnog duga i zakonske zatezne kamate.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 125557 20 Pž od 16. juna 2020. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

11. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio dospjelost predmetnog potraživanja (31. maj 2010. godine) ali da je pogrešno odlučio o prigovoru zastare. U vezi sa tim stavom je naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju po osnovu ugovora o kreditu na koje se primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina iz člana 371 ZOO, osim u slučaju kada je među strankama ugovorena otplata putem rata - anuiteta, u kom slučaju se primjenjuje zastarni rok za povremena potraživanja. S obzirom da u konkretnom slučaju nije ugovoreno da se glavnica sa kamatom ima vratiti odjednom i tačno određenog dana, u kom slučaju bi se primijenio opšti zastarni rok, Viši privredni sud je zaključio da se radi o povremenim potraživanjima u smislu odredaba čl. 372 i 373 ZOO. Kako su obaveze po predmetnom ugovoru dospjele na naplatu 31. maja 2010. godine a apelant je prijedlog za izvršenje podnio 28. februara 2017. godine, Viši privredni sud je zauzeo stanovište da je nastupila zastara kako pojedinih anuiteta, tako i samog prava iz koga proističu povremena potraživanja jer je protekao rok od pet godina. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „pravo na jednakost u postupanju pred sudom“. U vezi sa tim apelant navodi da je proizvoljna stav drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima jer se radi o ugovoru o kreditu čija je otplata ugovorena u jednakim mjesečnim ratama (otplata u obrocima), u smislu odredbe člana 1065 ZOO. Apelant navodi da je predmetno potraživanje, s obzirom da je korisnik kredita propustio plaćati anuitete, prestalo imati karakter povremenih davanja i da je za naplatu dospio cijeli neplaćeni iznos koji zastarjeva u opštem zastarnom roku. Navodi da su takav stav zauzeli Okružni privredni sud i Viši privredni sud u predmetima br. 57 0 Ps 114988 18 Ps i 57 0 Ps 124054 17 Ps (koje presude je dostavio u prilogu apelacije), te da je stoga došlo do povrede njegovog „prava na jednakost u postupanju pred sudom“.

II.Odgovor na apelaciju

13. Viši privredni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao jasno i detaljno obrazloženje, te da su apelacioni navodi neosnovani. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.

Zastarelost samog prava Član 373.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, poverilac gubi pravo ne samo da zahteva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.

(3) Ne može zastareti pravo na izdržavanje određeno zakonom.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 125557 20 Pž od 16. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 2. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i princip pravne sigurnosti (koji je apelant formulisao kao „pravo na jednakost u postupanju pred sudom“).

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je osporenom odlukom na apelantovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Takođe Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6. stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantovalo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 171). Ovakvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25 sa daljnjim referencama).

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26. i Evropski sud Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24-27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

25. Ustavni sud primjećuje da je Okružni privredni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da predmetno potraživanje nije zastarilo i da se na potraživanja iz ugovora o kreditu primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371 ZOO. Viši privredni sud je, sa druge strane, zauzeo pravni stav da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima, te kako su obaveze po predmetnom ugovoru dospjele na naplatu 31. maja 2010. godine a apelant je prijedlog za izvršenje podnio 28. februara 2017. godine zaključio da je nastupila zastara kako pojedinih anuiteta u smislu člana 372 ZOO, tako i samog prava iz koga proističu povremena potraživanja jer je protekao rok od pet godina iz člana 373 ZOO. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO sa odlučenjem redovnog suda i obrazloženjem koje je s tim u vezi dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primijeni materijalnog prava u osporenoj odluci. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da predmetnim ugovorom nije određeno da se glavnica sa kamatom ima vratiti odjednom i tačno određenog dana, već da je u konkretnom slučaju ugovorena otplata putem rata – anuiteta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o apelacijama istog apelanta u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (pitanje zastare potraživanja iz ugovora o kreditu) i o identičnim apelacionim navodima (da se ne radi o povremenom potraživanju jer je dužnik propustio plaćati anuitete čime su oni izgubili karakter povremenih davanja, te se na taj način transformirali u potraživanja koja zastarijevaju u općem roku zastarjelosti), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Višeg privrednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1552/21 od 23. juna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

26. Nadalje, u vezi apelantovih navoda da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti jer je osporena odluka u suprotnosti sa stavom Okružnog privrednog suda i Višeg privrednog suda u predmetima br. 57 0 Ps 114988 18 Ps i 57 0 Ps 124054 17 Ps, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetu br. 57 0 Ps 114988 18 Ps pravno kvalifikovali sporni odnos kao mjenično potraživanje, dok su u predmetnom postupku redovni sudovi zauzeli stanovište da je apelant promijenio pravni osnov potraživanja i zasnovao ga na Ugovoru o jemstvu, umjesto na mjenici. Iz navedenog, dakle, proizlazi da se u predmetu broj 57 0 Ps 114988 18 Ps ne radi o istom činjeničnom osnovu kao u predmetnom postupku, te da se, stoga, ne pokreće pitanje pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, vidi Erol Uçar protiv Turske, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine).

27. U vezi sa predmetom broj 57 0 Ps 124054 17 Ps, u kojem se radilo o istom činjeničnom i pravnom pitanju (pravnog karaktera potraživanja iz ugovora o korištenju Visa Classic Credit u kontekstu roka zastare), Ustavni sud ukazuje da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Kriteriji kojima se sud rukovodi prilikom ocjene da li su protivriječne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjoj instanci, u saglasnosti sa pravom na pravično suđenje prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, sastoji se u ustanovljavanju da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova, da li domaće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje ovih razlika, te da li se taj mehanizam primjenjuje i kakav je efekat te promjene (vidi Evropski sud, Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, broj 23530/02, st. 49-50, 2. jul 2009. godine i Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. januara 2021. godine, tačka 79). S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Viši privredni sud u presudi na koju se apelant poziva (u predmetu broj 57 0 Ps 124054 17 Ps) zaista zauzeo stanovište suprotno stanovištu u osporenoj presudi, a po istom pravnom pitanju, u istim činjeničnim okolnostima i u odnosu na istog apelanta. Naime, Viši privredni sud je u tom predmetu zaključio da se na istu vrstu potraživanja (iz ugovora o korištenju Visa Classic Credit) primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina iz člana 371 ZOO, dok je u osporenoj odluci na isto potraživanje primijenjen rok za povremena potraživanja iz čl. 372 i 373 ZOO. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je već zaključio da osporena odluka Višeg privrednog suda nije zasnovana na proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. Stoga, činjenica da je Viši privredni sud u jednom predmetu, o istim činjeničnim i pravnim okolnostima, odlučio drugačije sama po sebi ne predstavlja kršenje principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. Naime, iz dostavljenih dokaza koje je apelant priložio uz apelaciju ne proizlazi ništa što bi ukazalo da postoje „dugotrajne i duboke“ razlike u relevantnoj sudskoj praksi Višeg privrednog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi Evropski sud, Stanković i Trajković protiv Srbije, br. 37194/08 i 37260/08, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 43 i 44). Shodno navedenom Ustavni sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju na kršenje principa pravne sigurnosti, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima i da je u smislu relevantnih odredbi ZOO protekom roka od pet godina nastupila zastara kako pojedinih anuiteta, tako i samog prava iz koga proističu povremena potraživanja. Pri tome nije na apelantovu štetu povrijedio princip pravne sigurnosti.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3279/20 (Banka Srpske a.d. Banjaluka - u… | Sudska praksa | Aktio