Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-576/22 (D.K.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Pretpostavka nevinosti
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-576/22

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-576/22, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. K. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041757 22 Kž od 26. januara 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 041757 22 Kž od 26. januara 2022. godine i rješenja Suda BiH broj S1 2 K 041757 22 Kv3 od 6. januara 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Odgovori Suda BiH i Tužilaštva su apelantu dostavljeni 4. aprila 2022. godine, te je apelant 7. aprila 2022. godine Ustavnom sudu dostavio izjašnjenje na odgovore. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041757 22 Kv3 od 6. januara 2022. godine prihvaćen je prijedlog Tužilaštva od 4. januara 2022. godine, pa je je apelantu i ostalim osumnjičenim (još 12 osoba) produžen pritvor određen rješenjem Suda BiH od 10. decembra 2021. godine, i to za naredna dva mjeseca, do 8. marta 2022. godine ili do nove odluke Suda, zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih u članu 132 stav 1. tač. a), b) i

c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 4. januara 2022. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenima, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250 stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelom Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1 KZ BiH, krivičnim djelom Neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193 stav 1 KZ BiH, krivičnim djelom Krijumčarenje ljudi iz člana 189 KZ BiH i krivičnim djelom Teška krađa iz člana 226 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Pritvor je zatražen i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačke a), b) i c) ZKP BiH u odnosu na sve osumnjičene. U prijedlogu je, dalje, navedeno da je Tužilaštvo primilo izvještaj MUP RS u kojem je navedeno da su na području BiH dvojica osumnjičenih D.L. i P.P. organizirali kriminalnu grupu unutar koje je bilo više međusobno povezanih lica među kojima i apelant, koja je veće količine oružja i opojne droge nabavljala od njima poznatih lica na teritoriji Albanije i R. Crne Gore nakon čega su oružje i opojne droge krijumčarene na područje BiH. Dalje, navedeno je da se vatreno oružje i opojna droga pakovala u odgovarajuća pakovanja pogodna za dalje krijumčarenje, da se dio opojne droge preprodavao od strane organizirane grupe na području BiH, dok se veći dio vatrenog oružja i opojne droge, po uputama organizatora kriminalne djelatnosti, krijumčario preko državne granice BiH na područje Republike Hrvatske u vozilima u kojima su namjenski ugrađivana mjesta za skrivanje vatrenog oružja i droge, sve u cilju stjecanja velike protupravne imovinske koristi. U tač. 1 do 20 prijedloga Tužilaštva su precizno i detaljno navedene pojedinačne radnje izvršenja krivičnih djela koja su apelantu i ostalim osumnjičenima stavljene na teret. Pojašnjavajući proceduralni aspekt za produženje pritvora Tužilaštvo je istaklo da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno složenoj i opsežnoj istrazi koju Tužilaštvo nije moglo okončati u proteklom periodu iz razloga što je operativni materijal koji je dostavio MUP RS opsežan i kompleksan pa nije u cijelosti analiziran, zatim što još uvijek nisu identificirani ostali pripadnici grupe s obzirom da su apelant i drugi osumnjičeni u aplikacijama koje su koristili za vršenje krivičnih djela upotrebljavali nadimke, te da se svjedoci boje identificirati pripadnike organizirane grupe radi svoje sigurnosti. Takođe, navedeno je da se čeka da se dostavi operativni materijal putem međunarodne pravne pomoći od SAD-a i Republike Francuske s obzirom da policijskom suradnjom nije dostavljen cjelokupni materijal koji posjeduju nadležni organi u navedenim državama. Na str. 4 - 7. obrazloženja rješenja je naveden sadržaj prijedloga Tužilaštva i razlozi na kojima je prijedlog osnovan.

7. U nastavku je na str. 7. do 13. navedeno izjašnjenje stranaka i njihove obrane. Apelantov branilac je naveo da prijedlog za produženje pritvora nije podnesen u skladu sa odredbama ZKP BiH, ukazavši da iz sadržaja prijedloga proizlazi da su uz njega Sudu dostavljene samo službene zabilješke koje ne mogu biti dokazi. Branilac je takođe naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 47 ZKP BiH. Dalje, smatrao je da se prijedlog za produženje pritvora zasniva na pretpostavkama, ukazujući da se na pretpostavkama ne može zasnivati zaključak o činjenicama. Posebno je naglasio da ne postoje dokazi da je apelant počinio bilo kakve radnje koje su mu stavljene na teret. Branilac je, u pogledu posebnih pritvorskih razloga, naveo da ne postoje dokazi koji ukazuju na opasnost od bjekstva ili da će apelant ometati postupak. Smatra da niti jedan od posebnih pritvorskih razloga nije konkretiziran. U pogledu iteracijske opasnost, posebno je istaknuto da apelant nije ranije osuđivan.

8. Sud je, u pogledu prigovora odbrana osumnjičenih vezanih za primjenu člana 47. ZKP BiH, naveo da je prihvatio prijedlog Tužilaštva da se odbranama ne dostave određeni dokazi, jer bi u suprotnom ciljevi istrage bili dovedeni u pitanje. Sud je obrazložio da smatra da takvom odlukom nije povrijeđeno pravo na obranu osumnjičenih, nego je njihovo pravo na razmatranje dokaza opravdano ograničeno. Takođe, navedeno je da je u konkretnom slučaju Tužilaštvo identificiralo dokaze i dostavilo ih Sudu na ocjenu, čime je osiguralo zakonitu odluku o pritvoru i zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, kao i da je upoznavanjem obrane sa optužbama i dokazima protiv njih postignut standard „obavještavanja o optužbi“.

9. Razmatrajući prigovor obrane da su Sudu, uz prijedlog za produženje pritvora, dostavljene samo službene zabilješke koje ne mogu biti dokaz, Sud je naveo da uz prijedlog nisu dostavljene samo zabilješke o poduzetim istražnim radnjama i prikupljenim saznanjima, nego su dostavljene i dvije dopune Izvještaja o otkrivanju počinitelja krivičnih djela koja je sačinilo MUP RS, sa detaljnim prikazom komunikacije ostvarene putem aplikacije „Sky“, te iskazi osumnjičenih i svjedoka ispitanih/saslušanih u proteklom periodu, od određivanja pritvora osumnjičenima. Sud je ukazao na odredbu člana

15. ZKP BiH kojim je propisana slobodna ocjena dokaza u krivičnom postupku i istakao da je, kada su u pitanju službene zabilješke kao i izvještaji o počinjenom krivičnom djelu, sačinjavanje takve vrste izvještaja/službenih zabilješki/analiza u okviru poslova koji obavljaju policijski organi redovna metoda njihovog rada, regulirana odgovarajućim propisima koji se na tu službu odnose. Takvi akti predstavljaju dokumente koji, kao i bilo koji drugi, mogu pod određenim uslovima biti korišteni u krivičnom postupku radi utvrđivanja relevantnih činjenica. Ukoliko se takvi dokumenti odnose na postupanje službenih osoba u okviru redovnih poslova kojima se bave, kao što je konkretan slučaj, nema nikakve smetnje da se oni u krivičnom postupku koriste kao dokaz (naravno, ukoliko ispunjavaju i formalne uslove da se radi o originalu ili ovjerenoj kopiji, da su potpisani od osoba koje su ih sačinile i si.). Stoga je Sud našao neosnovanim prigovor u pogledu dokazne snage službenih zabilješki, našavši da one u fazi postupka u kojoj se predmet nalazio u vrijeme donošenja rješenja, mogu biti korištene kao osnova za donošenje odluke, pri čemu je napomenuto da u daljem toku postupka mogu biti predmet rasprave.

10. Cijeneći da je u okolnostima konkretnog slučaja prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim osnovan, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju tvrdnju Tužilaštva o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni duži vremenski period djelovali kao organizirana grupa i vršili krivična djela na području BiH, R. Srbije, R. Hrvatske i drugih zemalja EU. Analizom dostavljenog dokaznog materijala prikupljenog najvećim dijelom putem MUP RS za relevantni period, kao i drugih nadležnih organa među kojima su i zapisnici o ispitivanju svih osumnjičenih, utvrđeno je da se radi o grupi koja ima vrlo razvijenu hijerarhijsku strukturu na čijem su čelu osumnjičeni D.L. i P.P. Svaki od pripadnika grupe, među kojima i apelant, imao je unaprijed određene planirane zadatke i uloge u međunarodnom prijevozu opojne droge, vatrenog oružja, vojne opreme, ilegalnog prebacivanja migranata, kao i krađe luksuznih automobila, što je detaljno obrazloženo na str. 16. – 25. rješenja.

11. U pogledu posebnih pritvorskih razloga i prigovora obrane svakog od osumnjičenih i apelantove odbrane, koji se odnose na nedostatak konkretizacije svakog od posebnih pritvorskih osnova, Sud BiH je istakao da je navedeni prigovor neosnovan. Pri tome je imao u vidu da je konkretan postupak u fazi istrage. Tužilaštvo je po mišljenju Suda prijedlog za određivanje pritvora dovoljno obrazložilo i konkretiziralo, potkrepljujući ga valjanom i relevantnom argumentacijom u mjeri koja je za Sud dovoljna da donese pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

12. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKP BiH je navedeno: na strani apelanta i ostalih osumnjičenih egzistira opasnost od bjekstva; cijenjene su činjenice subjektivne prirode koje postoje kod svih osumnjičenih u vezi s objektivnim okolnostima konkretnog slučaja koje proizlaze iz prezentiranih dokaza i ispunjavaju standard drugih okolnosti i kao takve opravdavaju određivanje najstrože mjere osiguranja prisustva osumnjičenih; postojanje međunarodnih kontakata svih osumnjičenih koji proizlaze iz opisa krivičnopravnih radnji za koje se sumnjiče; krivična djela za koja se sumnjiče počinjena su u okviru grupe za Organizovani kriminal što ukazuje na postojanje većeg broja osoba koje su trenutno nedostupne organima gonjenja; težina inkriminacija za koju se terete (izuzetno teška krivična djela sa visokom zaprijećenom kaznom zatvora); svijest osumnjičenih o počinjenju teških krivičnih djela kao motiv za bjekstvo. S obzirom na sve navedene okolnosti koje je Sud BiH ocijenio u njihovoj sveukupnosti zaključeno je da bi apelant i ostali osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu mogli pobjeći i na taj način postati nedostupni organima gonjenja, što bi u konkretnom procesnom momentu otežalo daljnje vođenje krivičnog postupka. Sve navedeno ukazuje na postojanje dovoljnog stupnja opasnosti od bjekstva koja je konkretna i realna, zbog čega je Sud smatrao da je apelantu i ostalim osumnjičenima neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 132 stav 1 tačka a) ZKP BiH.

13. U nastavku je ocijenjeno da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni i uslovi iz odredbe člana 132 stav 1 tačka b) ZKP BiH jer postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze kao i tragove važne za krivični postupak, odnosno da bi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike iz kojeg razloga je nužno određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Kod takvog zaključka je posebno cijenjena priroda krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga, činjenica da su počinjena, kako se sumnja, u okviru organizirane grupe međunarodnog karaktera, povezanost članova grupe. Osim toga, navedeno je da iz brojnih dostavljenih dokaza proizlazi da je u izvršenje krivičnih djela, za koja se sumnja da su počinjena, involviran veći broj osoba, kao i da su osumnjičeni komunicirali s osobama za koje se takođe sumnja da su počinitelji krivičnih djela. Stoga je zaključeno da je nužno spriječiti da osumnjičeni prije izjava svjedoka i saosumnjičenih koji još nisu dostupni organima gonjenja, stupaju u kontakt s tim osobama i utječu na njihove iskaze kako bi umanjili ili isključili svoju krivičnu odgovornost ili dogovorili način prikrivanja dokaza. Takođe, ukazano je da iz dokaza proizlazi da su osumnjičeni opojnu drogu proizvodili u laboratorijima, kao i da su drogu i oružje skrivali na njima poznatim lokacijama, pa je potrebno zadržavanje osumnjičenih u pritvoru kako bi ih se spriječilo da neotkrivene dokaze ili tragove sakriju ili unište. Osim toga, iz dokaza proizlazi da su međusobno komunicirali putem posebnih aplikacijama pa postoji opasnost da bi tim aplikacijama mogli pristupiti i uništiti sve podatke vezane za međusobnu komunikaciju, kao i komunikaciju s drugim osobama vezano za činjenje krivičnih djela. Stoga se sprječavanje navedenih radnji u konkretnoj fazi postupka može osigurati jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru. Pri tome je Sud BiH imao u vidu okolnost da Tužilaštvu predstoji obiman proces osiguranja dokaza o čemu je u prijedlogu za određivanje pritvora detaljno obrazloženo, kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage.

14. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano ili učiniti krivično djelo kojim prijete iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP BiH, Sud BiH je naveo da je ispunjen formalno-pravni uslov koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne, jer se svi osumnjičeni među kojima je i apelant, između ostalog, sumnjiče za krivično djelo Organizovani kriminal za koje je propisana kazna zatvora u trajanju najmanje pet godina. Drugi uslov, koji mora biti kumulativno ispunjen s prethodnim odnosi se na „naročite okolnosti“ koje nisu zakonom određene već se procjenjuju u svakom konkretnom slučaju. U tom smislu, Sud je u konkretnom slučaju imao u vidu prirodu krivičnih djela, brojnost radnji izvršenja (20 dokumentiranih radnji), kontinuiranost u njihovom poduzimanju planski i organizirano, mreži kontakata i međusobnoj povezanosti i ulozi u grupi. Navedene činjenice, kako je dalje navedeno, proizlaze iz dostavljenih dokaza i činjenično su opisane u pojedinačnim krivičnopravnim radnjama koje se apelantu i ostalim osumnjičenima stavljaju na teret. Sve navedeno, kako je dalje obrazloženo, vodi zaključku da postoji opasnost da bi apelant i ostali osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu nastavili s vršenjem kriminalnih aktivnosti i da bi mogli ponoviti krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga. Pri tome je sud imao u vidu da su organizatori grupe za koje se to osnovano sumnja D.L. i P.P. još uvijek na slobodi te da stoga postoji dovoljan stupanj vjerojatnoće da osobe koja nisu lišene slobode svoje aktivnosti još uvijek nisu obustavile. Sve navedene okolnosti, kako je zaključeno, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo zbog čega je mjera pritvora neophodna primjenom člana 132 stav 1 tačka c) ZKP BiH.

15. Sud BiH je, osim toga, razmotrio mogućnost primjene blažih mjera te s tim u vezi zaključio da niti jedna druga, blaža mjera, u konkretnoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.

16. Apelacijsko vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) je rješenjem broj S1 2 K 041757 22 Kž od 26. januara 2022. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih podnesene protiv rješenja Suda BiH od 6. januara 2022. godine.

17. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, povrede zakona koje se odnose na međunarodnu pravnu pomoć, na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povrede odredaba člana 131 stav 3 ZKP BiH, povrede člana II/3 tačka d) Ustava Bosne i Hercegovine i povrede člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije. Ukazao je da nije jasno za koje krivično djelo je utvrđeno postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta s obzirom da je dano zbirno obrazloženje za sve osumnjičene, kao ni iz kojih dokaza proizlazi njena utvrđenost. Osim toga, osporena je validnost kao i pouzdanost operativnih materijala kojima je raspolagao Sud, tvrdeći da se ni u kojem slučaju ne može raditi o dokazima na osnovu kojih je moguće utvrditi postojanje osnovane sumnje. Posebno je ukazano na službene zabilješke MUP RS u kojima je sadržana navodna konverzacija osumnjičenih, u vezi s kojima je ukazano da se ne može raditi o dokazima, posebno iz razloga što nije jasno na koji je način Tužilaštvo došlo u njihov posjed. Odbrana je osporila i odluku Suda da, na osnovu odredbe člana 47 ZKP BiH, dozvoli Tužilaštvu da obrani uskrati uvid u dokaze. Osporeno je i postojanje posebnih pritvorskih razloga. Dalje, navedeno je da navodno „čekanje operativnog materijala“ ni u kojem slučaju ne može biti osnova za produženje pritvora jer na te rezultate apelant ne može nikako utjecati. Ukazano je i na propust Suda da ponudi detaljnije obrazloženje u smislu zašto u konkretnom slučaju nije svrsishodno određivanje neke druge, blaže mjere prema apelantu. Takođe, smatra da je povrijeđeno pravo na obranu s obzirom da se iz sadržaja rješenja može izvući zaključak da je krivica u odnosu na osumnjičene već utvrđena.

18. Nakon što je pobijano rješenje ispitano u granicama žalbenih navoda, Apelacijsko vijeće je ocijenilo da je žalba neosnovana iz sljedećih razloga: postojanje osnovane sumnje kao općeg uslova za određivanje pritvora prigovorima u žalbi nije dovedena u pitanje; jasno i detaljno je obrazložen zaključak da dokazi u koje je Apelacijsko vijeće takođe izvršilo uvid upućuju na zaključak da se u konkretnom slučaju radi o grupi razvijene hijerarhijske strukture na čelu sa osumnjičenim D.L. i P.P. kao i da je svaki od pripadnika grupe imao unaprijed određene i planirane zadatke i uloge u međunarodnom prijevozu opojne droge, vatrenog oružja i vojne opreme, ilegalnom prebacivanju migranata te krađi luksuznih automobila. Apelacijsko vijeće je u potpunosti podržalo zaključak iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje.

19. Cijeneći neosnovanost naprijed navedenih žalbenih prigovora, Apelaciono vijeće je istaklo da se suštinski žalbeni prigovori branilaca svih osumnjičenih uključujući i apelanta svode na osporavanje postojanja osnovane sumnje, problematiziranje nedostavljanja dokaza odbrani na uvid, zakonitosti dokaza, te u konačnici izostanku obrazloženja za posebne pritvorske razloge. Suprotno tome, Apelaciono vijeće smatra da pobijano rješenje sadrži argumentovano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, pri čemu su razlozi jasni, konkretizirani i uvjerljivi jer se zasnivaju na dokazima priloženim uz prijedlog za produženje pritvora – iskazi svjedoka, sadržaji presretnutih razgovora koji su inkorporirani u službene zabilješke MUP RS dobivenih SKY aplikacijom, sadržaji evidencija Granične policije BiH koji potvrđuju kretanje osumnjičenih; rezultati izvršenih pretresa i uviđaja na inkriminiranim mjestima. S tim u vezi je zaključeno da je u pobijanom rješenju dat jasan pregled onog što se apelantu i ostalim osumnjičenim stavlja na teret.

20. Apelacijsko vijeće se posebno osvrnulo na žalbeni prigovor u vezi s dostavljanjem dokaza na kojima je osnovana osnovana sumnja naglasivši da član 5. Evropske konvencije sam po sebi ne predstavlja apsolutno pravo, nego postoje izuzeci koji se odnose na „slučajeve pritvora“ i pristupa dokumentaciji na kojoj se zasniva zakonitost pritvora jer je to dozvoljeno odredbama ZKP BiH u cilju zaštite ciljeva istrage (član 47 ZKP BiH). Ukazano je, takođe, da su u konkretnom slučaju obrane osumnjičenih obaviještene i upoznate ne samo o dokazima na kojima se zasniva sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete već i sa sadržajem opisanih krivično-pravnih radnji i jasno kvalificiranih krivičnih djela, pa proizlazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Nadalje, navedeno je da će pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza biti predmet ocjene suda u odluci prilikom utvrđivanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu, dakle u eventualnim drugim fazama postupka. U nastavku obrazloženja rješenja razmotreni su prigovori istaknuti u pravcu nepostojanja posebnih pritvorskih razloga, te je s tim u vezi zaključeno da su neosnovani. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud cijenio niz odlučnih činjenica i okolnosti subjektivne i objektivne prirode dovodeći ih u međusobnu vezu u odnosu na sve osumnjičene koji nedvosmisleno upućuju na zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tač. a), b) i c) ZKP BiH.

21. Apelacijsko vijeće je navelo da je prvostepeni sud u osporenom rješenju detaljno razmotrio činjenice i okolnosti u okviru posebnih pritvorskih razloga, ocijenivši ih u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti. Na osnovu takve ocjene i analize utvrđeno je i da postoji potreba primjene najstrože mjere, u okviru čega je dan i odgovor na pitanje zašto se svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka i osiguranje prisustva osumnjičenih u ovom procesnom trenutku ne može ostvariti primjenom blažih mjera.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 stav 1 c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana II/3 e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije, prava iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 13 Evropske konvencije.

23. Tvrdi da su dokazi na kojima je osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret ustvari Službene zabilješke načinjene na osnovu „policijskog materijala“ pribavljenog međunarodnom policijskom suradnjom, te da te Službene zabilješke ustvari predstavljaju „mišljenje policije“ o pročitanom policijskom materijalu. Tvrdi da Sudu nisu dostavljeni dokazi iz kojih bi se moglo utvrditi postojanje osnovane sumnje, nego je dostavljeno samo „mišljenje policije“ o tim dokazima (uz prijedlog za određivanje pritvora Sudu je dostavljeno 10 Službenih zabilješki, a uz prijedlog za produženje pritvora 80 Službenih zabilješki i „presjek saznanja na okolnosti obrade materijala u sklopu predmeta kodnog naziva Štit“), konkretno o sadržaju dobivenom analizom aplikacije Sky.

24. Nadalje, istakao je da niti jedan dokaz nije dostavljen apelantu i njegovom braniocu. U vezi s tim, tvrdi da se odredba člana 47 ne odnosi na osumnjičenog – apelanta, nego samo na njegovog branilac a, pa smatra da nije pravilna odluka Suda BiH da apelantu uskrati uvid u dokaze. tvrdi, takođe, da Apelacijsko vijeće nije preispitalo sva pitanja u vezi sa pritvorom i odluka nije donesena na osnovu objektivnih kriterija, kao i da su obrazloženja o postojanju osnovane sumnje uopćena i osnovana na pretpostavkama, dok su svi posebni pritvorski razlozi apstraktni.

25. Smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno iz razloga što pobijana rješenja ne sadrže razloge na osnovu kojih je utvrđena osnovana sumnja, niti razloge za produženje pritvora. Takođe, smatra da je povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti, jer su u osporenim rješenjima „prepisani“ navodi iz prijedloga Tužilaštva u vidu izričitih tvrdnji da je apelant počinio određene krivične radnje, bez „ograde“ koju mu nalaže načelo o pretpostavci nevinosti. apelant, takođe, tvrdi da mu je navedeno pravo povrijeđeno iz razloga što Sud nije cijenio „zakonitost dokaza“.

II.Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH je naveo da je u postupku odlučivanja o žalbi razmotrio pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda i u svojoj odluci naveo i obrazložilo sve razloge koji su ga opredijelili da se žalba odbije. Navedeno je da u konkretnom predmetu nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. U pogledu apelantovih navoda o tome da mu nisu dostavljeni dokazi na kojima je osnovana odluka o pritvoru, navedeno je u ovom procesnom trenutku bilo opravdano prihvatiti prijedlog Tužilaštva da se odbrani ne dostave dokazi u smislu odredbi člana 47 stav 1 i 2 ZKP BiH jer bi dostavljanjem dokaza odbrani bili ugroženi ciljevi istrage u složenom i obimnom predmetu. Takođe je navedeno da je Sud dao adekvatno i sasvim dovoljno obrazloženje zašto je ocijenio da je donesena odluka o produženju pritvora opravdana, pri čemu je uputio na razloge dane u osporenim rješenjima. Predloženo je da se apelacija odbije.

27. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer je Sud BiH u pobijanim rješenjima sve činjenice detaljno razmotrio uz obrazloženje i zaključak o opravdanosti pritvora.

28. Apelant je u izjašnjenju naveo da iz odgovora Suda BiH i Tužilaštva proizlazi da nisu osporeni apelantovi navodi da se odredba člana 47 ZKP BiH odnosi samo na branilac a, te da su apelantu dokazi trebali biti dostavljeni na uvid. Takođe, smatra da iz navedenih odgovora proizlazi da Sud nije imao uvida u dokaze i da je osporena rješenja donio na osnovu "mišljenja policije o policijskom materijalu" i mišljenja Tužilaštva o "cilju istrage", "složenosti istrage" i "ugroženosti istrage zbog uvida u dokaze". Smatra da je u odgovoru na apelaciju Sud BiH uveo novi način dokazivanja osnovane sumnje i razloga za lišenje slobode, koji proizlazi iz navoda "odbrana i osumnjičeni u dovoljnoj mjeri obavješteni o dokazima i sadržaju istih, pa se navodi o povredi prava osumnjičenog ukazuju neosnovanim". Apelant tvrdi da je na taj način Sud BiH zamijenio pravo osumnjičenog na uvid u dokaze sa "obavještenjem o dokazima i sadržaju dokaza" što je smatra nezakonitim. Tvrdi, takođe, da iz odgovora Tužilaštva proizlazi novi način dokazivanja osnovane sumnje i razloga za lišenje slobode, koji ne postoji u ZKP BiH, koji proizlazi iz navoda "da se iz Prijedloga za određivanje pritvora Izvještaja MUP RS o otkrivanju krivičnog djela daju sasvim dovoljno podataka da se može iznijeti konkretna odbrana". Smatra da Tužilaštvo zamjenjuje pravo osumnjičenog na uvid u dokaze sa "Prijedlogom za određivanje pritvora i Izvještajima policije o otkrivanju krivičnih djela" što smatra nezakonitim, jer ni jednim članom ZKP BiH nije propisano da Prijedlog za određivanje pritvora i Izvještaj policije mijenja pravo osumnjičenog i Suda na uvid u dokaze.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH, 42/18 - Rješenje US BiH, 65/18 i 22/21 – Odluka US BiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 47. st. (1) i (2) Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

Član 132. stav (1) tač. a), b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenja Suda BiH broj S1 2 K 041757 22 Kž od 26. januara 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. januara 2022. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija rješenja Suda BiH ukazujući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3

d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5 stav 1 c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije, te i člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

36. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

37. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode koja se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu rješenja o produženju pritvora Suda BiH. Apelant se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije tvrdeći da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za određivanje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga.

38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba u pitanju počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. osoba u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos principu pretpostavke nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

40. Ustavni sud primjećuje da je, kad je u pitanju postojanje osnovane sumnje, apelantov glavni prigovor taj da policijske Službene zabilješke, dostavljene uz prijedloge za određivanje i produženje pritvora, predstavljaju samo „mišljenje policije“ o sadržaju dobivenom analizom aplikacije Sky, te da kao takve nisu mogle biti „dokaz“ na kojemu može biti osnovana sumnja. Apelant je takođe istakao da Sudu nisu dostavljeni nikakvi drugi dokazi kojim bi se potkrijepilo eventualno postojanje osnovane sumnje osim tog „mišljenja policije“ o analiziranim materijalima.

41. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, u pogledu ovog prigovora, ukazao da akti koje prilikom svog rada sačinjavaju policijski organi, predstavljaju dokumente koji, kao i bilo koji drugi, mogu pod određenim uslovima biti korišteni u krivičnom postupku radi utvrđivanja relevantnih činjenica. Ukoliko se takvi dokumenti odnose na postupanje službenih osoba u okviru redovnih poslova kojima se bave, kao što je konkretan slučaj, nema nikakve smetnje da se oni u krivičnom postupku koriste kao dokaz. Zbog navedenoga je Sud odbio prigovor u pogledu dokazne snage službenih zabilješki, našavši da one u fazi postupka u kojoj se predmet nalazio u vrijeme donošenja rješenja, mogu biti korištene kao osnova za donošenje odluke, pri čemu je napomenuto da u daljem toku postupka mogu biti predmet rasprave. Dalje, Apelacijsko vijeće je prilikom razmatranja apelantove žalbe, našlo da prvostepeno rješenje sadrži argumentovano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, našavši razloge koje je Sud dao u tom pogledu jasnima, konkretiziranima i uvjerljivima, budući da se zasnivaju na dokazima priloženim uz prijedlog za produženje pritvora – iskazima svjedoka, sadržajima presretnutih razgovora koji su inkorporirani u službene zabilješke MUP RS dobivenih SKY aplikacijom, sadržajima evidencija Granične policije BiH koji potvrđuju kretanje osumnjičenih; rezultatima izvršenih pretresa i uviđaja na inkriminiranim mjestima. Ustavni sud takođe zapaža da je Apelacijsko vijeće dalo odgovor na žalbeni prigovor u vezi s dostavljanjem dokaza na kojima je osnovana sumnja naglasivši da član 5 Evropske konvencije sam po sebi ne predstavlja apsolutno pravo, nego postoje izuzeci koji se odnose na „slučajeve pritvora“ i pristupa dokumentaciji na kojoj se zasniva zakonitost pritvora jer je to dozvoljeno odredbama ZKP BiH u cilju zaštite ciljeva istrage (član 47 ZKP BiH). Ukazano je, takođe, da su u konkretnom slučaju obrane osumnjičenih obaviještene i upoznate ne samo o dokazima na kojima se zasniva sumnja, već i sa sadržajem opisanih krivično-pravnih radnji i jasno kvalificiranih krivičnih djela, zbog čega je Sud zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. Osim toga, Sud je istakao da će pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza biti predmet ocjene suda u odluci prilikom utvrđivanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu, dakle u eventualnim drugim fazama postupka.

42. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu prigovor odbrane u odnosu na nezakonitost dokaza: istaknuto je da je osnovana sumnja za apelanta i ostale osumnjičene zaosnovana na velikom broju dokaza (pobrojani na strani 15 prvostepenog rješenja) iz kojih proizlazi zaključak o počinjenju krivičnih djela, prema kojem u konkretnoj fazi (faza istrage) postoji dovoljno „činjenica i informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo“, što je detaljno obrazloženo na str. 15. – 25 prvostepenog rješenja. Apelacijsko vijeće je odlučujući o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora navelo da će pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza biti predmet ocjene suda u eventualnim kasnijim fazama postupka (prigovor na optužnicu). Kada se navedeno uzme u obzir, Ustavni sud smatra da nije arbitrarno obrazloženje iz osporenih odluka o tome da policijske Službene zabilješke nisu nezakonit, niti jedini dokaz na kojem je zasnovana odluka o osnovanoj sumnji, s obzirom na nespornu činjenicu da je, zaista, u obrazloženjima osporenih odluka naveden veliki broj dokaza na kojim se zasniva sumnja. Ustavni sud, takođe, smatra da apelant ocjenu Suda BiH o postojanju osnovane sumnje nije doveo u sumnju ni svojim navodima koji se odnose na to da ni njemu ni njegovom braniocu nije bio dozvoljen „uvid u dokaze“, kao i da, zbog njihovog nedostavljanja, nije bio u prilici osporavati zakonitost dokaza. Naime, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza su pitanja koje će biti predmetom ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle, prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanta. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključka o njenom postojanju, dovoljni, jasni i argumentovani. Sud BiH je po ocjeni Ustavnog suda utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant kao član organizirane grupe mogao počiniti krivična djela za koje se sumnjiči, zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

43. Dalje, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora tvrdnjom da takav zaključak nije konkretiziran i da nije ispunjen uslov zakonske odredbe člana 132 stav 1 tačka a) ZKP-a. U pogledu razloga koji se tiču opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može cijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora podsjetio na pravilne, jasne i logične razloge koje je navelo prvostepeno vijeće, pri čemu je uzeta u obzir okolnost da su u izvršenju krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, zajedno s apelantima sudjelovale i druge osobe, od kojih pojedine još uvijek nisu identificirane, iz zemalja Evropske unije, zbog čije povezanosti i uz čiju bi eventualnu pomoć apelanti mogli lako preći na teritoriju druge države. Takođe je prilikom ocjene ovog pritvorskog razloga cijenjena visina zaprijećene kazne za krivična djela koja im se stavljaju na teret koja bi mogla proizvesti dodatni motiv za bjekstvo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi uzeli u obzir niz okolnosti s obzirom na koje su zaključili da postoji opasnost od bjekstva, o čemu su dali relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

44. U odnosu na posebne razloge iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Takođe, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazlažući osnovanost ovog pritvorskog razloga imao u vidu činjenice subjektivne prirode kod svih osumnjičenih uključujući i apelanta, i da ih je doveo u vezu s objektivnim okolnostima, konkretno obimnom dokaznom građom iz koje proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivično pravnih radnji. Iz opisa krivičnopravnih radnji svih osumnjičenih među kojima i apelant je utvrđeno postojanje međunarodnih kontakata, zatim da su krivična djela za koja se sumnjiče počinjena u okviru grupe za Organizovani kriminal što ukazuje na postojanje većeg broja osoba od kojih neke još uvijek nisu dostupne organima gonjenja. U okviru ovog pritvorskog razloga je cijenjena i težina inkriminacija za koju se svi osumnjičeni terete (izuzetno teška krivična djela sa visokom zaprijećenom kaznom zatvora) te svijest o počinjenju teških krivičnih djela kao motiv za bjekstvo. Sve navedeno po ocjeni Suda BiH ukazuje na postojanje dovoljnog stepena opasnosti od bjekstva koja je konkretna i realna jer bi u konkretnom procesnom momentu te okolnosti otežale vođenje krivičnog postupka, zbog čega je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 132 stav 1 tačka a) ZKP BiH.

45. U odnosu na apelacione navode o postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP BiH Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo da je utvrdio da naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti ili dovršiti krivično djelo proizlaze iz prirode krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga; postojanje osnovane sumnje da su počinjena u okviru organizovane grupe međunarodnog karaktera; povezanost članova grupe; postojanje dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je u činjenje krivičnih djela involviran veći broj lica i da su osumnjičeni komunicirali s licima za koja se takođe sumnja da su počinitelji krivičnih djela; nužnost da se spriječi kontakt svih osumnjičenih s osobama (takođe osumnjičenima) koji još nisu dostupni organima gonjenja i svjedocima. Sprječavanje navedenih radnji se u konkretnoj fazi postupka, kako je zaključeno, može osigurati jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru, i kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage.

46. U vezi s posebnim pritvorskim uslovom iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKPBiH, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, usporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su poduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

47. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH našao da sve okolnosti konkretnog slučaja, koje egzistiraju kod apelanta, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela za koje se tereti, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj grupi, a posebno činjenici da se neki članovi organizirane grupe, koja djeluje na teritoriji više država, nalaze na slobodi, a neki još uvijek nisu identificirani, imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje opasnosti da će osumnjičeni nastaviti sa istim ili sličnim krivičnopravnim radnjama. Iz navedenih razloga zaključeno je da postoji opasnost da bi apelant, ukoliko se nađe na slobodi, mogao nastaviti s vršenjem krivičnopravnih radnji u okviru svojih zaduženja unutar organizirane grupe, uzevši u obzir činjenicu da mu se na teret stavlja da je krivična djela činio u okviru grupe za Organizovani kriminal. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, promatrane u svojoj ukupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uslovi iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP BiH.

48. Nadalje, apelant tvrdi da je povrijeđena jednakost stranaka u postupku, jer njemu i njegovoj odbrani nisu dostavljeni dokazi na kojim je Tužilaštvo zasnovalo prijedlog za određivanje pritvora.

49. Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 5 stav 1 tačka c), postupci u kojima se osoba lišava slobode moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osumnjičenog (vidi, Evropski sud, Nikolova, stav 59, Graužinis, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi, Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, Serija A br. 151, stav 29, i Schöps protiv Njemačke, br. 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Takođe, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi, Evropski sud, Niedbała protiv Poljske, br. 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine). Najzad, pojmovi „zakonit“ i „u skladu sa procedurom propisanom zakonom“ korišteni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti sa materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5 a to je sprečavanje da osoba koja je u pitanju bude lišena slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2477, stav 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5 stav 1 određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu sa domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita da li je postupano u skladu sa ovim pravom (vidi, Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54).

50. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 47 stav 1 ZKP BiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog tijekom istrage ima pravo pristupa spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3 ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2 istog člana propisano da će izuzetno od stava 1 ovog člana tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora Sudu dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući navedeno u vidu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi razmotrili apelantov prigovor o nedostavljanju dokaza, te da su zaključili da je uskraćivanje prava na dostavljanje dokaza u konkretnom procesnom trenutku opravdano iz razloga nesmetanog, efikasnog i ekspeditivnog vođenja i okončanja istrage. Prvostepeni sud je jasno naveo da su uz prijedlog za produženje pritvora dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora koji su u kontekstu odredbe člana 47 st. 1 i 2 ZKP BiH razmotreni i prihvaćena diskreciona ocjena Tužilaštva prema kojoj bi dostavljanje dokaza obrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Apelacijsko vijeće je, u tom smislu, podsjetilo Tužilaštvo da je u obavezi s dužnom pažnjom cijeniti trenutak u kojem neki od dokaza ne bude ugrožavao ciljeve istrage, te ga dostaviti osumnjičenima i njihovoj obrani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu navedenih odredbi ZKP BiH, te da su stoga apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o pritvoru, sa sadržajem dokaza na kojima su osporene odluke zasnovane.

51. Slijedom navedenoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije da su osporenim rješenjima povrijeđeno prava apelanata iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

52. Apelant tvrdi da je osporenim rješenjima povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti.

53. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvaćaju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

54. Član 6 stav 2 Evropske konvencije glasi:

(…) 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

55. Apelant tvrdi da su redovni sudovi, doslovnim prepisivanjem navoda iz prijedloga za produženje pritvora, odnosno prihvaćanjem narativa Tužilaštva, bez ograde koju nalaže načelo pretpostavke nevinosti, povrijedili ovo apelantovo pravo.

56. Ustavni sud podsjeća da za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 2 Evropske konvencije garantuje da se svak ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6 stav 2 Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za krivično djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30. § 56; Minelli protiv Švicrske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36. i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).

57. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga dali obrazloženja na način da se iz njih ne može zaključiti da su na bilo koji način prejudicirali apelantovu krivicu. Konkretni dio prvostepenog rješenja na koji je apelant ukazao u apelaciji (strana 19, drugi pasus) je nastavak trećeg pasusa sa 18 strane rješenja, u kojemu je Sud obrazlagao na koji je način utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni u okviru organizovane grupe nastavili sa krivičnim djelima, kako je to detaljno opisano u navedenim pasusima rješenja. Ustavni sud u navedenim pasusima ne vidi da je na bilo koji način prejudicirana apelantova krivica, nego vidi izlaganje Suda šta je i na osnovu kojih dokaza utvrđeno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud drži da iz navedenog rješenja Suda BiH ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud prejudicirao apelantovu krivicu, te zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tač. a), b) i c) ZKP FBiH zbog kojih je apelantu produžen pritvor, uz razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi u rješenjima o produženju pritvora nisu prejudicirali apelantovu krivicu.

60. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-576/22 (D.K.) | Sudska praksa | Aktio