Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3962/20 (J. J. i mldb. I.J.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3962/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3962/20, rješavajući apelaciju Josipe Jurčić i mldb. I. J. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipe Jurčić i mldb. I.
J. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 045022 19 Gž od 20. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josipa Jurčić i mldb. I. J. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) obje iz Gruda, koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijele su 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 045022 20 Rev od 27. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 045022 19 Gž od 20. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 045022 19 P 2 od 10. maja 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP-2869/20 od 14. oktobra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijele apelantice protiv Presude Kantonalnog suda od 20. marta 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 P 045022 20 Rev od 27. augusta 2020. godine revizija apelantica odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 045022 19 Gž od 20. marta 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 045022 19 P 2 od 10. maja 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se naloži tuženom „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelantici na ime izgubljenog izdržavanja zbog smrti supruga, odnosno drugoapelantici zbog smrti oca, isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, odnosno da im isplaćuje mjesečnu rentu sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, sve bliže označeno u izreci presude. Također, obavezane su apelantice da nadoknade tuženom troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
4. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da u predmetnom postupku nije sporno da su apelantice supruga i kći poginulog Josipa Jurčića (u daljnjem tekstu: poginuli) koji je smrtno stradao 3. maja 2015. godine u saobraćajnoj nesreći kao saputnik u vozilu, koje je u momentu nesreće bilo osigurano od auto odgovornosti kod tuženog. Dakle, ukazano je da nije sporna pasivna legitimacija tuženog, niti da tuženi, prema pravilima o objektivnoj odgovornosti, odgovara za štetu prouzrokovanu saobraćajnom nesrećom koja je nastupila apelanticama. Također, navedeno je da nije sporno ni da prvoapelantica za vrijeme trajanja braka nije radila, odnosno da su apelantice bile uzdržavane od poginulog. Međutim, ukazano je da je sporno pravo prvoapelantice na izgubljeno uzdržavanje obzirom na mogućnost da sama radi i privređuje, zatim koliko je zarađivao poginuli i je li ostvarivao dodatne prihode pored onih iz radnog odnosa u Violeti d.o.o. Grude, kao i koliko je od svojih primanja trošio na sebe, a koliko na izdržavanje apelantica, te postoji li razlika između iznosa koji je poginuli izdvajao za apelantice i porodične penzije koju one ostvaruju, odnosno postoji li izgubljeno izdržavanje uopće.
5. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbu člana 194. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo da su visinu tužbenog zahtjeva apelantice opredijelile prema varijanti nalaza vještaka finansijske struke koja je izračunala visinu izgubljenog izdržavanja računajući da je poginuli zarađivao, pored plaće koju je ostvarivao u Violeti d.o.o. Grude, dodatnu zaradu od 1.500,00 KM u automehaničarskoj radnji u kojoj je na „crno“ radio sa bratom. Dalje, navedeno je da bi apelantice, kao osobe koje su izgubile uzdržavanje imale pravo na naknadu štete u skladu sa navedenom zakonskom odredbom u vidu razlike između ostvarene porodične penzije i novčanog iznosa koji bi poginuli da je u životu bio u mogućnosti i bio dužan da im daje. Također, istaknuto je da je tačno da bi se, pri utvrđivanju visine štete s naslova izgubljenog uzdržavanja trebala uzeti u obzir, osim plaće, i dodatna zarada, ako je ta zarada trošena na uzdržavanje oštećenih. Međutim, ukazano je da apelantice nisu dokazale ni postojanje, a pogotovo ne visinu dodatne zarade, a samim tim niti da je ona trošena na njihovo uzdržavanje. Naime, navedeno je da činjenicu da je poginuli ostvarivao dodatnu zaradu o porodičnoj automehaničarskoj radnji apelantice dokazuju samo svojim iskazom (prvoapelantice) i iskazom svjedoka D. J. (brata poginulog) i Ž. J., koja je svjedočila da je poginuli radio u porodičnoj automehaničarskoj radnji, a o visini zarade se nije ni izjašnjavala. U vezi s tim, istaknuto je da sud ne može prihvatiti i na njima zasnovati odluku, iskaz prvoapelantice koja je zainteresirana stranka u postupku, i svjedoka D. J., jer su ti iskazi nepotkrijepljeni bilo kojim objektivnim dokazom, i nisu suglasni čak ni sa iskazom drugog svjedoka. Isto tako, ukazano je da iz materijalnih dokaza proizilazi, a tako su istakli i stranka i svjedoci, da predmetna automehaničarska radnja nije bila registrirana, međutim svjedok D. J. je naveo da je vođena pismena evidencija o prihodima, ali koja u ovom postupku nije dostavljena niti predložena kao dokaz. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da ne može pokloniti vjeru iskazu prvoapelantice i svjedoka D. J., da je poginuli osim plaće u Violeti d.o.o. Grude, ostvarivao i dodatnu zaradu u visini od 1.500,00 KM mjesečno, a sve i da je dodatna zarada postojala, prvoapelantica ničim, osim svojim tvrdnjama, nije dokazala da je ta zarada trošena za uzdržavanje nje i drugoapelantice.
6. Također, navedeno je da šteta koju su apelantice pretrpjele bi se ogledala u razlici između iznosa koji je poginuli, dok je bio u životu, izdvajao za apelantice od osobnog dohotka koji je ostvarivao u Violeti d.o.o. Grude i iznosa ostvarene porodične penzije. U vezi s tim, ukazano je da prvoapelantica, osim svojim iskazom, ničim nije dokazala koliko je poginuli izdvajao za uzdržavanje nje i drugoapelantice, a po njenom iskazu on je najveći dio dohotka trošio na drugoapelanticu, a za sebe je trošio samo na gorivo. Isto tako, navedeno je da taj iskaz, koji ničim nije potkrijepljen, je nerealan, usmjere na uspjeh u postupku i na temelju njega se ne može zasnovati odluka. Naime, istaknuto je da je drugoapelantica u momentu očeve smrti imala oko šest mjeseci, te da je istina što je vještak finansijske struke navela u nalazu da su značajni troškovi za podizanje djeteta, međutim prvoapelantica ni svojim iskazom nije objasnila ni približno u čemu se sastoje ti troškovi, jer su značajne potrebe djeteta, ali i odrasle osobe, pa je neuvjerljivo reći da je poginuli za sebe trošio samo za gorivo, a sve ostalo za dijete. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je citirao odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i naveo da je primjenom pravila o teretu dokazivanja, valjalo tužbeni zahtjev odbiti.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 045022 19 Gž od 20. marta 2020. godine žalba apelantica je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u cijelosti. Istovremeno, odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku, za što je dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je pravni osnov potraživanja apelantica odredba člana 194. ZOO. Dakle, ukazano je da je odredbom člana 194. stav 1. ZOO propisano da osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, kao i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja odnosno pomaganja, dok je stavom 2. tog člana propisano da se ta šteta nadoknađuje plaćanjem novčane rente, čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećeni dobivao od poginulog da je ostao u životu. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da su shodno toj odredbi apelantice morale dokazati da bi imale pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, zatim, da su morale u postupku pred sudom dokazati šta bi poginuli, da je ostao u životu, mogao da ostvari radom i šta bi od ostvarenih prihoda bio u mogućnosti i bio dužan da izdvoji za potrebe uzdržavanja osoba koje traže naknadu štete po tom osnovu. Budući da apelantice u toku postupka nisu dokazale kako bi poginuli ostvarivao prihode i u kom iznosu, te koliko bi od tog iznosa bio u mogućnosti i bio dužan davati apelanticama, istaknuto je da je prvostepeni sud, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantica za što je dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Nadalje, ukazano je da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, pa su stoga neutemeljeni navodi žalbe u pogledu povrede odredaba člana 8. ZPP. Isto tako, navedeno je da su neosnovani navodi žalbe u pogledu povrede odredaba člana 191. stav 4. ZPP, zato što iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da to obrazloženje sadrži sve ono što propisuje ta odredba, pa tako i razloge o odlučnim činjenicama.
9. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da su presude redovnih sudova utemeljene na povredama odredaba ZPP. Naime, apelantice ukazuju da je u predmetnom parničnom postupku dokazano da je poginuli ostvarivao prihode, odnosno da je ostao u životu, da je mogao ostvarivati i druge prihode, osim prihoda iz radnog odnosa kojima bi pokrivao potrebe apelantica koje je izdržavao, odnosno koje je bio dužan da izdržava kao i način trošenja tih prihoda na članove domaćinstva i samog poginulog, kako iskazima svjedoka, tako i vještačenjem od strane vještaka finansijske struke, koje sud uopće nije cijenio niti primijenio član 194. ZOO. Shodno tome, apelantice navode da je povrijeđena odredba člana 191. stav 4. ZPP, a što se ogleda u tome da pobijana presuda, osim nabrajanja dokaze, uopće ne sadrži ocjenu izvedenih dokaza, kako svakog ponaosob, tako ni u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima. Apelantice, također, navode da su povrijeđene odredbe parničnog postupka iz člana 209. ZPP jer su „odluku u ovoj pravnoj stvari donijeli suci koji nisu suci Kantonalnog suda u Mostaru i to M. Z., F. R. i G. P. koji su suci Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, a koji su se u ovoj presudi predstavili kao suci Kantonalnog suda u Mostaru, a da je punomoćnik apelantica znao da će ovo vijeće odlučivati u ovoj pravnoj stvari tražio bi izuzeće sudaca…“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
13. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud, u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je konačnu odluku u konkretnom slučaju donio Kantonalni sud (u Širokom Brijegu), dakle radilo se o predmetu Kantonalnog suda, tako da proizilazi da su navodi apelantica koji se odnose na povrede parničnog postupka jer su „odluku u ovoj pravnoj stvari donijeli suci koji nisu suci Kantonalnog suda u Mostaru i to M. Z., F. R. i G. P. koji su suci Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, a koji su se u ovoj presudi predstavili kao suci Kantonalnog suda u Mostaru“, u cijelosti neosnovani. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-1984/21 od 8. septembra 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je konstatovao: „da je Vrhovni sud ukazao da je da je neutemeljen prigovor prvoapelantice da je drugostupanjski sud učinio povredu odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP, s obzirom da se u konkretnomu slučaju radilo o predmetu Kantonalnog suda, o kojim je odlučivalo vijeće u sastavu sudaca Kantonalnog suda, a u čemu Ustavni sud, nasuprot prvoapelantičinim navodima, također, ne nalazi proizvoljnost“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić