Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/22 (G. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-7/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Grujo Malešević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grujo Malešević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 299239 21 Rev od 3. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grujo Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 31. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 299239 21 Rev od 3. decembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 299239 21 Gž od 10. juna 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 299239 19 P od 23. oktobra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (D. M.) u skladu sa preuzetom obavezom iz člana 3. ugovora o doživotnom izdržavanju od 24. oktobra 2015. godine isplati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zakonsku zateznu kamatu na zadocnjeli isplaćeni iznos od 30.000,00 KM, te da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da između parničnih stranaka nije sporno da je 24. oktobra 2015. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između R. M. kao primaoca izdržavanja i apelanta kao davaoca izdržavanja. Također, da je članom 3. tačka 5) ugovoreno da je apelant u obavezi da „nakon punoljetstva njegovog unuka D. M. (tužioca) svojim sredstvima na ime D. M. kupi stambenu jedinicu u Banjaluci ili Laktašima, u vrijednosti oko 70.000,00 KM“, te da … „davalac izdržavanja (apelant) prihvata da svom bratiću, a unuku davaoca izdržavanja (pogrešan navod u ugovoru), kupi stan iz tačke 5. prethodnog stava i primi kao naknadu za izdržavanje ustupljene nekretnine i pokretne stvari označene u članu 1. i 2. ovog ugovora.“ Nadalje, da je u ostavinskom postupku iza R. M., raspravljena zaostavština, tako što su apelant i tužilac proglašeni nasljednicima, i to sa svaki sa 1/1 dijela na određenoj zaostavštini prema prethodno postignutom sporazumu o njenoj diobi, na način da je za nasljednika, sa dijelom 1/1 na pokretnim stvarima, akcijama i novčanim sredstvima proglašen apelant (sin R. M.-a), a za nasljednika sa dijelom 1/1 na oročenim sredstvima (iznos od 41.000,00 KM) proglašen je tužilac (unuk R. M.-a). Nadalje, da nije sporno da je apelant 22. februara 2019. godine isplatio tužiocu iznos od 30.000,00 KM. Dalje je Vrhovni sud ukazao da je stav drugostepenog suda da se radi o ugovoru u korist trećeg lica (član 149. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da se apelant obavezao da kupi stambenu jedinicu za iznos od oko 70.000,00 KM iz svojih sredstava, a ne iz dijela sredstava koja predstavljaju zaostavštinu R. M.-a. Također, da drugostepeni sud zbog toga cijeni da se ne može prihvatiti da se u taj iznos uračunava iznos od 41.000,00 KM, koliko je tužilac naslijedio iza R. M.-a. Konačno, da je zaključak drugostepenog suda da R. M. nije imao namjeru da oročena sredstva koja je imao unese u ugovor (o doživotnom izdržavanju), već da apelant iz svojih sredstava obezbijedi iznos za kupovnu stana, motivisan time da stambeno obezbijedi tužioca, svog unuka, jer apelantu, svom sinu, prenosi svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu koju je naveo u ugovoru. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je drugostepena odluka pravilna i da je revizioni navodi ne dovode u opravdanu sumnju, te je naveo da su novčana sredstva od 41.000,00 KM koja je naslijedio tužilac sa 1/1 dijela oročena ugovorom godinu dana prije smrti R. M.-a, odnosno 11 mjeseci prije zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, zbog čega je logičan zaključak drugostepenog suda da je R. M. znao da ima ta sredstva, i mogao je da je htio, ugovoriti obavezu izdržavanja apelanta na način da obezbijedi razliku od 30.000,00 KM do ugovorenih „oko 70.000,00 KM“, da je imao namjeru da se tih 41.000,00 KM uračuna u iznos potreban za kupovinu stambene jedinice. Međutim, odredba člana 3. tačka 5) ugovora o doživotnom izdržavanju je jasna i ne traži dodatno tumačenje u smislu člana 99. ZOO-a, jer je apelant njome primio da „od svojih“, a ne od sredstava R. M.-a kupi stambenu jedinicu tužiocu u iznosu od „oko 70.000,00“ KM. Nadalje, da su neosnovane tvrdnje apelanta da tužilac kao beneficijar (lice u čiju je korist zaključen ugovor u korist trećeg) ima samo pravo primiti ispunjenje, a ne zahtijevati izvršenje, jer je odredbom člana 149. ZOO-a propisano da kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije ništa drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz okolnosti posla. Također, da su neosnovani navodi apelanta da je u konkretnom slučaju u pitanju legat jer je to institut nasljednog prava, odnosno korist koju je testator posljednom izjavom volje namijenio nekoj osobi iz ostavine ili iz onoga što je ostavio nasljedniku ili legataru ne postavljajući time tu osobu za svog nasljednika. Legat je zapravo besplatna namjena neke stvari ili prava, legatar u odnosu na predmet legata nije nasljednik i u času smrti ostavioca ne stiče stvarnopravna ovlaštenja na stvari ili pravu koje mu je ostavljeno, pa nema pravo ni na vindikacionu tužbu prema trećim licima. Nadalje, Vrhovni sud ukazuje da, sve i kad bi se prihvatili navodi svjedoka S. S. i Z.M. da je R. M. iskazivao namjeru da se iznos od 70.000,00 KM obezbijedi tako što će se uračunati iznos od 41.000,00 KM koje ima po ugovoru o oročenoj štednji i da je obaveza apelanta bila da namiri razliku od 30.000,00 KM, ono što je bitno jeste stvarna, slobodna i ozbiljna volja (čl. 26. i 28. ZOO-a) koju su ugovarači iskazali u odredbama ugovora o izdržavanju. Konačno, da kod činjenice da su stranke prihvatile nasljedne dijelove i vršili međusobna ustupanja radi diobe nasljeđa kako su se sporazumjele, ne može se prihvatiti da je apelant ustupanjem 1/2 novčanih sredstava od iznosa od 41.000,00 KM izvršio djelimično ispunjenje obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju. Takvom zaključku bi bilo mjesta samo da je apelant ustupio svoj nasljedni dio na tim sredstvima, a da tužilac istovremeno nije ustupio svoj nasljedni dio apelantu na ostaloj zaostavštini na kojoj je ovaj proglašen nasljednikom sa 1/1 dijela. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno tumačili pozitivno-pravne propise, te uvezi s tim osporava njihovu ocjenu dokaza, jer su ugovor o doživotnom izdržavanju tumačili suviše formalno, odnosno načina na koji je on napisan, bez ulaska u suštinu svih odnosa među parničnim strankama u odnosu R.M.-a, i bez njihovog dovođenja u vezu sa iskazima svjedoka. Također smatra da je obaveza apelanta koja se odnosi na finansijsku pomoć tužiocu ništava, jer je riječ o legatu koji kao takav može biti samo sastavni dio testamenta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i drugostepeni i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni i drugostepeni sud u obrazloženju svojih odluka dali razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Vrhovni povodom apelantove revizije protiv drugostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/22 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio