Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/22 (A.H.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-613/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-613/22, rješavajući apelaciju koju je podnio A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 055643 21 Kž od 26. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 17. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 055643 21 Kž od 26. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 K 055643 21 K od 25. juna 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 K 055643 21 K od 25. juna 2021. godine apelant je oglašen krivim što je 16. maja 2018. godine u Javnom preduzeću „Elektroprivreda“ BiH, podružnica Termoelektrana „Kakanj“ Kakanj (u daljnjem tekstu: poslodavac) predao Službi za kadrovske poslove poslodavca ovjerene kopije lažnih javnih isprava, diplome o završenoj srednjoj školi i svjedočanstava o završenim razredima iste škole, pobliže naznačenih izrekom predmetne presude, koje je, dovodeći u zabludu službenika nadležnog organa da su originali na osnovu kojih se vrše ovjere pravi, ovjerio u nadležnoj službi Općine Kakanj, čime je počinio krivično djelo Ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Apelant je, shodno odredbama člana 202. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) obavezan na plaćanje troškova predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je najprije naveo da su na glavnom pretresu provedeni dokazi optužbe i odbrane (detaljno navedeni predmetnom presudom), te je (nakon iscrpnog navođenja sadržaja pojedinačnih dokaza) naveo da, dakle, proizlazi da je apelant 16. maja 2018. godine Službi za kadrovske poslove poslodavca predao predmetne ovjerene kopije javnih isprava. Naime, da navedeno proizlazi upravo iz apelantovog zahtjeva za ulaganje dokumenata u personalni dosije od 16. maja 2018. godine, koji je apelant potpisao i koji je protokolisan istog dana, kao i iz iskaza apelanta u svojstvu svjedoka (koji je u svom iskazu izjavio da je predao Službi za kadrovske poslove poslodavca naprijed navedeni zahtjev sa predmetnim ovjerenim kopijama javnih isprava). Nadalje, Općinski sud je naveo da neistinitost predmetnih isprava (koje je, prema onome što je u tim ispravama navedeno, izdala Mješovita srednja škola „Travnik“ iz Travnika) proizlazi upravo iz dopisa navedene škole od 13. marta 2020. godine u kojem je navedeno da ta škola nije izdala predmetne isprave. Tim prije što iz iskaza apelanta kao svjedoka proizlazi da on nije pohađao Mješovitu srednju školu „Travnik“ iz Travnika, te što je apelant u svom iskazu detaljno opisao kako je nabavio predmetnu diplomu i svjedočanstva (da je iste „kupio“). Takođe, Općinski sud je naveo da iz samog iskaza apelanta proizlazi da je on znao da su predmetne isprave neistinite (jer je izjavio da je iste kupio, a ne da je redovno završio školovanje), a budući da ne spori činjenicu da je kopije navedenih isprava ovjerio u nadležnoj službi Općine Kakanj, to proizlazi da je, dovodeći u zabludu službenika nadležnog organa da su predmetne isprave prave, iste ovjerio u nadležnoj službi.
4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 25. juna 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 36 0 K 055643 21 Kž od 26. novembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da prvostepeni sud pobijanom presudom nije mijenjao objektivni identitet optužbe, odnosno, da je prvostepeni sud našao da je nadležno tužilaštvo dokazalo sve dijelove činjeničnog opisa dispozitiva optužnice, što je prvostepeni sud kroz izreku presude prihvatio, te da nije bilo nikakvog mijenjanja identiteta optužbe. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio relevantne činjenice i okolnosti, da je dao detaljnu prezentaciju sadržaja dokaza, te da Kantonalni sud navedenu analizu, ocjene i zaključke prvostepenog suda prihvata kao svoje. Konačno, Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodi, koji se odnose na slobodnu ocjenu dokaza i diskriminaciju apelanta od strane suda, nisu obrazloženi ni konkretizovani, da su kao takvi nerazumljivi, te da ostaju u domeni paušalnih navoda.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Nadalje, ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da u konkretnom slučaju nisu sa jednakom pažnjom „ispitivane i utvrđivane kako činjenice koje terete apelanta, tako i one koje mu idu u korist“, odnosno, ističe da su redovni sudovi „propustili da naglase iskaz apelanta u svojstvu svjedoka odbrane u pogledu detaljno obrazloženih tematskih cjelina branioca apelanta“. Dalje navodi da je „objektivni identitet optužbe izmijenjen, te je prvostepeni sud prekoračio optužbu, jer nije riješio predmet u cjelini, jer se radi o istoj radnji i o istom događaju iz prošlosti o kome se sudi i to u njegovim bitnim dijelovima“. Navodi da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Takođe, ističe da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip in dubio pro reo, ali, osim iznošenja „pravila“ ovog principa svoje navode o povredi istog ne konkretizuje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno izvršili ocjenu dokaza i primijenili procesno i materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim žalbenim navodima apelanta, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Kantonalni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić