Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4024/20 (Ć. H.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Uknjižba
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4024/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4024/20, rješavajući apelaciju Ćamila Huseinbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćamila Huseinbašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 469843 17 Gž od 30. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćamil Huseinbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Šemso Temin, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 469843 17 Gž od 30. septembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 6 50 P 469843 14 P od 6. juna 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravnim poslom - Ugovorom o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 21. aprila 2000. godine, stekao vlasništvo nad stanom u Sarajevu (bliže označen i opisan u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) zajedno sa pripadajućim dijelom zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi i zemljišta za redovnu upotrebu zgrade za otkupnu cijenu (iznos bliže naveden u izreci presude) koju je apelant platio u certifikatima na račun tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), te da ova presuda u cijelosti zamjenjuje potrebnu saglasnost tužene – nalog za uknjižbu, a što je tužena dužna da prizna i trpi. Prvostepenom presudom, odbijen je zahtjev da se naloži ZK uredu Općinskog suda da temeljem ove presude i Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana upiše apelanta kao vlasnika predmetnog stana, kao i zahtjev da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Istom presudom, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu bliže navedenom u izreci presude.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo dokaze koji su po prijedlogu apelanta i tužene provedeni u toku postupka (materijalna dokumentacija, preciznije navedena u obrazloženju presude). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je rješenjem Federalnog ministarstva odbrane od 12. aprila 1997. godine apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan. Zatim, da je apelant sa bivšim Generalštabom Armije BiH – Uprava logistike zaključio 15. aprila 1997. godine Ugovor o korištenju predmetnog stana (ugovor obnovljen 8. marta 2000. godine). Dalje, da je apelant podnio zahtjev za kupovinu predmetnog stana (dostavio potrebnu dokumentaciju), te da je certifikatima isplatio predmetni stan. Takođe, da je apelant podnio zahtjev za uknjižbu predmetnog stana, ali da je taj zahtjev odbijen. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant bio nosilac stanarskog prava na još jednom stanu u Banovićima u relevantnom vremenskom periodu, te da li je stekao pravo vlasništva temeljem pravnog posla na predmetnom stanu.

4. Općinski sud je naveo da je uvidom u uvjerenje Službe za katastar i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla od 28. februara 2000. godine, uvjerenje JSP Tuzla od 29. februara 2000. godine, potvrdu Komande 2. Korpusa od 29. februara 2000. godine i potvrdu JSP „Litvastan“ Banovići od 15. oktobra 2001. godine, utvrđeno da apelant ne posjeduje nekretnine na području Opštine Tuzla, niti se vodi kao nosilac stanarskog prava u evidenciji Javnog stambenog preduzeća Tuzla i Banovići, kao ni članovi njegove porodice na području Banovića. Takođe, da je bivše Federalno ministarstvo odbrane potvrdilo da se apelant ne vodi kao nosilac stanarskog prava ni kao privremeni korisnik stana iz VSF Komande 2. korpusa VF, a sve na krajnji datum 15. januar 2001. godine.

5. S druge strane, Općinski sud je ukazao da je uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 1711- 2-81 od 1. septembra 1981. godine utvrđeno da su apelant i Opštinski sekretarijat za narodnu odbranu zaključili ugovor o korištenju stana, kojim je apelantu dodijeljen na korištenje dvosoban stan na neodređeno vrijeme - ulica Majevička br. 3 u Banovićima.

6. Općinski sud je naveo da je Uputstvom o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: Uputstvo) propisano da će Komisija za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih i/ili obnovljenih nakon 1. aprila 1992. godine (u daljnjem tekstu: Komisija za kontrolu ugovora) izvršiti kontrolu svih ugovora o korištenju stana zaključenih u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine i/ili obnovljenih od strane organa nadležnog za stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i svih ugovora o korištenju stana zaključenih nakon 7. februara 1998. godine suprotno odredbama člana 16. Zakona, uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili su već otkupljeni. Općinski sud je istakao da je Odlukom Komisije za kontrolu ugovora broj 02-03-42-1540-969/05 od 19. decembra 2005. godine Ugovor o korištenju predmetnog stana od 15. aprila 1997. godine proglašen u suprotnosti sa zakonom. Naime, da je Komisija za kontrolu ugovora, na osnovu Uputstva, izvršila provjere i utvrdila da je apelant u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju predmetnog stana od 15. aprila 1997. godine već imao zaključen ugovor o korištenju stana, pa je shodno tome Ugovor o korištenju predmetnog stana proglasila u suprotnosti sa zakonom, konkretno odredbama člana 12. Zakona o stambenim odnosima. Općinski sud je citirao sadržaj odredaba čl. 6. i 11. Zakona o stambenim odnosima, te je naveo da je odredbama člana 12. tog zakona propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva, a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu. Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.

7. Općinski sud je naveo da je apelant propustio (u skladu sa Zakonom o upravnom postupku) dokazivati da odluka Komisije za kontrolu ugovora nije zakonita. Naime, da je apelant u konkretnom slučaju podnio tužbu kojom je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, koju je zatim preinačio tražeći da se utvrdi da je, shodno članu 52. Zakona o stvarnim pravima, stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima (tužbeni zahtjev je neosnovan i u slučaju da se primjenjuju odredbe tog zakona – nije dokazao da je dosjelošću stekao pravo vlasništva, jer je znao da je donesena odluka prema kojoj zaključenje Ugovora o korištenju predmetnog stana nije u skladu sa zakonom, pa je nesavjestan posjednik od dana donošenja te odluke, tj. od 19. decembra 2005. godine). Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o tzv. napuštenom stanu te da je sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu regulisano lex specialis zakonskim propisima (Zakon o stambenim odnosima, Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo zajedno sa izmjenama i dopunama ovih zakona i drugim propisima kojima su regulisani uslovi za sticanje prava vlasništva na stanovima u nekadašnjoj društvenoj svojini, odnosno na napuštenim stanovima od strane nosilaca stanarskih prava i privremenih korisnika). Općinski sud je naveo da je apelant, opredjeljujući tužbeni zahtjev, morao postaviti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je Ugovor o korištenju predmetnog stana pravno valjan, pa u skladu s tim tražiti da se upiše kao vlasnik. Općinski sud je naveo da bi takvo utvrđenje, u situaciji kada tužena osporava tužbeni zahtjev i kada postoji odluka Komisije za kontrolu ugovora, bilo jedina osnova putem koje je apelant mogao tražiti da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva temeljem pravnog posla. Općinski sud je naveo da bez prethodno utvrđujućeg tužbenog zahtjeva o valjanosti zaključenog ugovora, nisu relevantni dokazi koje je apelant proveo, a tiču se neposjedovanja drugog stana (apelant je te dokaze mogao koristiti u eventualnom upravnom postupku u kojem bi osporavao odluku Komisije za kontrolu ugovora).

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 469843 17 Gž od 30. septembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena.

9. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, te je ukazao da je prvostepni sud pravilno primijenio odredbe čl. 8. i 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, da je pravilan zaključak da nisu bili ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva u skladu sa zakonskim propisima, kako je to u svojoj odluci obrazložio prvostepeni sud, što u cjelosti prihvata drugostepeni sud. Kantonalni sud je istakao da je pravilno utvrđeno da je apelant, u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju predmetnog stana, već imao zaključen ugovor o korištenju stana u Banovićima, iz kog razloga je nadležna Komisija donijela odluku da je Ugovor od 15. aprila 1997. godine (obnovljen 8. marta 2000. godine) u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim propisima. Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da mu pripada pravo na zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, cijeneći da je ugovor o korištenju stana zaključen suprotno odredbi člana 12. Zakona o stambenim odnosima kojom je izričito zabranjeno sticanje svojstva stanarskog prava na više stanova. Kantonalni sud je naveo da se radilo o stanu koji je bio privremeno napušten, te kako je apelant bio privremeni korisnik kojem je pripadalo pravo na zaključenje i obnovu već postojećeg ugovora isti se nije mogao knjižiti bez prethodne provjere odnosno kontrole u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva u skladu sa odredbama Zakona o stvarnim pravima, jer se u predmetnoj pravnoj stvari kao lex specialis primjenjuju odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo.

Apelacioni navodi

10. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant je naveo da se prvostepeni sud neosnovano pozvao na odredbe Zakona o stvarnim pravima koji nije pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelant je naveo da je tužbeni zahtjev temeljio isključivo na čl. 3. i 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kao nosilac stanarskog prava na osnovu valjanog ugovora o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji stana, čiju pravnu osnovanost je potvrdio vojni pravobranilac. Apelant je naveo da se radi o napuštenom stanu za koji nije ostvaren povrat prijeratnog nosioca stanarskog prava, pa je Ugovor o korištenju predmetnog stana shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podlijegao reviziji, nakon čega je tuženoj dostavio svu potrebnu dokumentaciju za ocjenu valjanosti Ugovora o korištenju predmetnog stana. Apelant je naveo da je apsurdan stav prvostepenog suda da je propustio da u sudskom postupku utvrđuje valjanost ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Zatim, da je drugostepeni sud u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda što je kontradiktorno provedenim dokazima u postupku. Apelant je naveo da ima pravo otkupa predmetnog stana, a da tužena nije u razumnom roku utvrdila to njegovo pravo, zbog čega je i podnio tužbu jer je imao pravni interes da se u sudskom postupku utvrdi pravni odnos nastao po osnovu Ugovora o korištenju predmetnog stana i kupoprodajnog ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u suštini, temelje na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

17. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena od strane drugostepenog suda, u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravnim poslom (Ugovor o kupoprodaji) stekao vlasništvo na predmetnom stanu, te zahtjev da ZK ured Općinskog suda upiše apelanta kao vlasnika predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Općinski sud proveo dokazni postupak (dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi), te je ukazao na relevantne činjenice utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova, slijedi da su redovni sudovi ukazali koji su zakonski propisi (kao lex specialis) relevantni za odlučenje po konkretnom tužbenom zahtjevu, pri čemu su obrazložili razloge za primjenu tih zakonskih propisa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, shodno tužbenom zahtjevu, na temelju relevantnih činjenica utvrđenih u toku postupka i primjene relevantnih zakonskih odredaba, u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4024/20 (Ć. H.) | Sudska praksa | Aktio