Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3118/20 (M. N.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Penzije
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3118/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3118/20, rješavajući apelaciju Milke Ninković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milke Ninković.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 095312 20 Gži od 29. juna 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Ninković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dragoslav Perić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 19. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 095312 20 Gži od 29. juna 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Fonda stanovanja RS a.d. Banjaluka (kojim upravlja Investiciono-razvojna banka RS a.d. Banjaluka, u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) zatraženo je 10. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tražitelj izvršenja su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 16. decembra 2021. godine do 22. februara 2022. godine.

4. Apelantici su 18. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tražitelja izvršenja na eventualno izjašnjenje.

5. Apelantica u ostavljenom roku od osam dana nije dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelantica je 14. marta 2002. godine sa tražiteljem izvršenja zaključila ugovor o otkupu stana u Bijeljini (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kojim se apelantica obavezala da će otkupnu cijenu stana (u iznosu od 3.382,75 KM) platiti gotovinom u roku od 15 dana od dana ovjere potpisa ugovora kod suda. Apelantica je 29. marta 2002. godine uplatila dio otkupne cijene predmetnog stana (1.533,10 KM), dok je ostao neplaćen dio otkupne cijene predmetnog stana (2.299,65 KM). S obzirom na to da apelantica ni nakon poziva tražitelja izvršenja (od 13. decembra 2006. godine) nije ispunila svoju obavezu, tražitelj izvršenja je podnio tužbu protiv apelantice. Nakon provedenog parničnog postupka, presudom Osnovnog suda od 19. novembra 2008. godine koja je u konačnici potvrđena odlukom Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 13. maja 2009. godine apelantica je obavezana da na ime ispunjenja obaveze uplate otkupne cijene predmetnog stana tražitelju izvršenja isplati iznos od 2.299,65 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (1.161,60 KM).

Postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje

8. Tražitelj izvršenja je 7. marta 2018. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelantice na osnovu izvršne isprave – presude Osnovnog suda od 19. novembra 2008. godine i rješenja Vrhovnog suda od 13. maja 2009. godine. U prijedlogu za izvršenje tražitelj izvršenja je predložio da sud odredi izvršenje na apelanticinim pokretnim stvarima tako što će provesti zapljenu, procjenu i prodaju apelanticinih pokretnih stvari radi namirenja njegovih potraživanja. Osnovni sud je predloženo izvršenje usvojio Rješenjem o izvršenju broj 80 0 I 095312 18 I od 14. marta 2018. godine.

9. S obzirom na to da se izvršenje nije moglo provesti na apelanticinim pokretnim stvarima (dvije neuspjele prodaje), tražitelj izvršenja je 18. septembra 2019. godine predložio da se predmetno izvršenje provede na apelanticinim novčanim sredstvima. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 095312 18 I od 16. oktobra 2019. godine dozvoljena je promjena predmeta i sredstva izvršenja tako što je odlučeno da će se izvršenje provesti na novčanim sredstvima, odnosno na ½ apelanticine penzije.

10. Odlučujući o apelanticinom prigovoru izjavljenom protiv rješenja o izvršenju od 16. oktobra 2019. godine, Osnovni sud je Rješenjem broj 80 0 I 095312 18 I od 13. novembra 2019. godine odbio kao neosnovan apelanticin prigovor. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da se apelantica u prigovoru poziva na činjenicu da se izvršenje ne može provesti na penziji zato što je iznos penzije mali (270,00 KM), da bi se izvršenjem na penziji ugrozila njena egzistencijalna prava, kao i da bi se usvajanjem takvog prijedloga narušio razuman odnos proporcionalnosti između javnog interesa i apelanticinog interesa. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na sadržaj odredbe člana 138. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je istakao da odredbama ZIP-a nije propisano da se izvršenje ne može provesti na apelanticinoj penziji u visini od 270,00 KM, odnosno da je taj iznos penzije zaštićen kada je u pitanju izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima (penziji). Pored toga, Osnovni sud je naveo na kojim se sve primanjima može provesti izvršenje, te je istakao da apelantica nije navela niti jedan razlog zbog kojeg bi se moglo izuzeti izvršenje na njenoj penziji, odnosno da je predmetno rješenje (o promjeni predmeta i sredstva izvršenja) donio u skladu sa članom 138. ZIP-a.

11. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 I 095312 20 Gži od 29. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 13. novembra 2019. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio da je u predmetnom postupku u skladu sa odredbama člana 8. stav 3. ZIP-a dozvoljena promjena predmeta i sredstva izvršenja (umjesto na pokretnim stvarima određeno izvršenje na novčanim sredstvima – na ½ apelanticine penzije) zato što se nije moglo provesti izvršenje na apelanticinim pokretnim stvarima. Pored toga, Okružni sud je ukazao i na sadržaj odredbe člana 138. stav 1. ZIP-a na koji se pozvao prvostepeni sud u svom obrazloženju. Okružni sud je naveo da apelantica žalbenim navodima preispituje zakonitu prvostepenu odluku u svjetlu pravične ravnoteže između zaštite javnog interesa i zaštite njenih osnovnih prava s obzirom na to da je predmet izvršenja njena penzija koja iznosi 270,00 KM. U vezi s tim, apelantica je tražila obustavu izvršnog postupka zbog niskog iznosa njene penzije, te posebnog i pretjeranog tereta koji snosi u konkretnom izvršnom postupku, uz poziv na odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustava Bosne i Hercegovine koji štite pravo na imovinu, kao i odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3381/14. Okružni sud je istakao da se navedena odluka Ustavnog suda ne može primijeniti u konkretnom slučaju zato što je apelantica predložila da se obustavi izvršni postupak, dok je u navedenom predmetu predloženo da se smanji iznos na kojem će se izvršenje sprovesti (na 1/3 umjesto na 1/2 iznosa penzije). Dalje, Okružni sud je naveo da je cilj i svrha izvršnog postupka da se prinudnim putem namiri potraživanje tražitelja izvršenja i njegovo provođenje je nužno ukoliko izvršenik u paricionom roku ne ispuni dobrovoljno svoju obavezu. Naime, kako je dalje naveo Okružni sud, ZIP nastoji onemogućiti izvršenika da spriječi tražitelja izvršenja da se namiri i odugovlači izvršni postupak, dok s druge strane propisuje i zaštitu izvršenika u većem broju odredaba (odredbe o izuzimanju pojedinih sredstava od izvršenja). Međutim, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da ZIP nije predvidio izuzimanje penzije od izvršenja, niti je određen limit iznosa penzije ispod kojeg se ne može sprovesti izvršenje, te imajući u vidu obavezu da se zaštiti legitimni interes tražitelja izvršenja, proizlazi da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je dozvolio izvršenje na predloženom predmetu i sredstvu izvršenja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 2. u vezi sa odredbama čl. 236. i 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da je osporenom odlukom prekršeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je ukazala na hronologiju predmetnog postupka, kao i sadržaj prigovora i žalbe koje je izjavila tokom postupka u kojima je istakla da je došlo do povrede njenog prava na imovinu. Naime, apelantica smatra da redovni sudovi nisu imali u vidu njene argumente (iznesene u prigovoru i žalbi) kojima je ukazala da iznos penzije od 135,00 KM (koji ostaje nakon zapljene polovine njene penzije u predmetnom izvršnom postupku) nije dovoljan za njen fizički opstanak, te je u vezi s tim ukazala na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3381/14. Apelantica je istakla da je u navedenoj odluci Ustavni sud utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu, odnosno da se izvršenjem na penziji od 340,00 KM narušava pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa i zaštite osnovnih prava pojedinaca. U vezi s tim, apelantica je istakla da ima 87 godina, da ima narušeno zdravlje i nije sposobna da ostvari dodatnu zaradu, već, naprotiv, da joj je potrebna tuđa pomoć, te bi, ukoliko osporena odluka Okružnog suda ostane na snazi, primala penziju u visini od 135,00 KM do kraja života, što joj nije dovoljno ni za lijekove. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju prinudne naplate zapljenom polovine penzije koja iznosi 270,00 KM došlo do povrede njenog prava na imovinu.

II.Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je u odgovoru naveo da je prilikom donošenja svoje odluke primijenio relevantne odredbe ZIP-a (čl. 8. stav 3. i 138. stav 1). Dalje, istaknuto je da odredbe ZIP-a ne propisuju izuzimanje od izvršenja na penziji izvršenika, niti je određen limit iznosa penzije ispod kojeg se ne može provesti izvršenje, zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mogućnosti da se obustavi predmetno izvršenje budući da se radi o zaista malom iznosu penzije. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije imao zakonske mogućnosti da cijeni da li je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu, Okružni sud je predložio da Ustavni sud ocijeni da li je došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu.

14. Osnovni sud je u odgovoru kratko naveo hronologiju predmetnog postupka i istakao da je rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja (kojim je dozvoljeno izvršenje na apelanticinoj penziji) doneseno u skladu sa ZIP-om. Također, Osnovni sud je naveo da odredbama ZIP-a nije predviđeno izuzimanje od izvršenja penzije izvršenika, niti je određen limit iznosa penzije ispod kojeg se ne može provesti izvršenje.

15. Tražitelj izvršenja je u odgovoru naveo da su neosnovani apelanticini navodi iz apelacije, te da je osporeno rješenje u cijelosti zasnovano na zakonu. Tražitelj izvršenja je istakao da je imao razumijevanje za apelanticinu tešku materijalnu situaciju i da joj je ostavio dovoljno vremena za izmirenje duga u više obroka, kao i da je postupanje suda u konkretnom slučaju bilo u skladu s odredbama ZIP-a. Smatra da su navodi o povredi apelanticinog prava na imovinu kontradiktorni i apsurdni zato što je navedeni dug proistekao iz pravnog posla (ugovora o otkupu stana) koji je bio osnov za sticanje apelanticinog prava svojine na nekretnini u kojoj trenutno živi. Tražitelj izvršenja je istakao da je predmetno izvršenje (na apelanticinoj penziji) povoljnije za apelanticu od izvršenja na samoj nekretnini (stanu), koju mogućnost dozvoljavaju pozitivni zakonski propisi. V.Relevantni propisi

16. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

(1)Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2)Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja, sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3)Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem. Član 138.

(1)Izvršenje na plati, naknadi umjesto plate, naknadi za skraćeno radno vrijeme i naknadi zbog umanjenja plate i penzije, primanja po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se sprovesti do iznosa od jedne polovine.

(2)Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1.

ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000 KM mjesečno.

Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000 KM mjesečno, izvršenje se može sprovesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 I 095312 20 Gži od 29. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 30. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 19. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Prije nego što počne ispitivati prigovore vezane za kršenje prava na imovinu, Ustavni sud smatra svrsishodnim da podsjeti na svoju praksu iz predmeta broj AP 3381/14, na koju je i apelantica ukazala (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3381/14 od 23. januara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranom predmetu, imajući u vidu sve okolnosti tog konkretnog slučaja, utvrdio kršenje apelantovog prava na imovinu u kontekstu neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu jer je na apelanta, koji je kao jemac preuzeo dug od dužnika, sprovođenjem izvršenja stavljen pretjeran teret kojim je narušen pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je do takvog zaključka došao nakon detaljne analize konkretnog slučaja utvrdivši, prije svega, da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini i da je došlo do miješanja u njegovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito i u javnom interesu, ali da je spornim izvršenjem narušena ravnoteža između javnog i apelantovog interesa, te da je na apelanta stavljen pretjeran teret (op. cit., AP 3381/14, tačke od 31. do 48).

25. Dakle, imajući u vidu citiranu odluku, Ustavni sud smatra nespornim da se i u konkretnom slučaju radi o apelanticinoj imovini i da je osporenim rješenjem kojim je dozvoljena promjena predmeta i sredstva izvršenja (nakon što izvršenje na pokretnim stvarima nije bilo moguće) zapljenom ½ apelanticine penzije došlo do miješanja u apelanticinu imovinu.

26. Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61. i Fata Orlović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 1. oktobra 2019. godine, stav 51).

27. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49, Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68, i presuda Uzelac i Đekić protiv Hrvatske, presuda od 4. juna 2020. godine, stav 94).

28. S obzirom na navedeno, tj. polazeći od standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne osporava postojanje izvršnog naslova na osnovu kojeg je pokrenuto izvršenje (pravosnažna presuda kojom je apelantica obavezana na isplatu otkupne cijene stana po osnovu ugovora o otkupu stana), niti visinu i postojanje duga, osim što je nezadovoljna činjenicom da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uvažili okolnosti koje se odnose na visinu penzije koju prima i njenu starost, zbog čega bi apelantica primala iznos penzije (od 135,00 KM) koji nije dovoljan za normalnu egzistenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je rješenje o izvršenju na novom predmetu i sredstvu izvršenja doneseno na osnovu odredbe člana 8. stav (3) ZIP-a, koje omogućavaju tražitelju izvršenja da u toku izvršnog postupka predloži novi predmet i sredstvo izvršenja u slučaju nemogućnosti izvršenja na ranije predloženom predmetu i sredstvu izvršenja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica osporila rješenje o izvršenju na novom predmetu i sredstvu izvršenja ukazujući da je izvršenje na penziji nemoguće provesti zbog visine penzije koju prima i njene starosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu odredbu člana 138. ZIP-a, koja pruža mogućnost sudu da izvršenje na penziji sprovede do ½ penzije, što uključuje iznos od ½ penzije. Nadalje, u vezi s visinom penzije, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da odredbama ZIP-a (član 138) nije propisan najniži iznos penzije na kojem se ne može provesti izvršenje, već su propisana samo ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u odredbama čl. 8. i 138. ZIP-a imali zakonsko uporište da donesu osporena rješenja, pa imajući u vidu relevantne odredbe ZIP-a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje doneseno u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo zakonito.

29. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje doneseno u javnom interesu koji se zasniva na pravu tražitelja izvršenja da u izvršnom postupku namire svoja potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom.

30. Međutim, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelanticinu imovinu proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, stav 100). S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelanticinog prava i opšteg interesa.

31. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, proizlazi da se suštinsko pitanje tiče proporcionalnosti miješanja, konkretno da li je pljenidba ½ apelanticine penzije proporcionalna cilju koji se nastoji ostvariti – izvršenje sudske odluke tražitelju izvršenja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci broj AP 3381/14 razmatrao slično pravno pitanje u kontekstu određivanja izvršenja pljenidbom pola penzije, a u vezi s primjenom odredbe člana 138. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju primijenjena odredba člana 138. stav 1. ZIP-a Republike Srpske koja je apsolutno identičnog sadržaja kao i odredba člana 138. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH, koja je bila predmet citirane odluke broj AP 3381/14. Ustavni sud je u tački 42. citirane odluke konstatovao: „Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 138. stav 1. ZIP-a propisano da se izvršenje na penziji može provesti do iznosa od jedne polovine. Ustavni sud posebno ističe da iz navedene odredbe jasno proizlazi da se izvršenje može (dakle, nije izričito određeno da se mora) odrediti i na nižem iznosu od jedne polovine penzije.[…]. S obzirom na to da je, dakle, odredbama člana 138. stav 1. ZIP-a određena samo gornja granica do koje sud može odrediti izvršenje, Ustavni sud smatra da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati sve okolnosti (posebno visinu izvršenikovih novčanih primanja), te prema tome odrediti izvršenje, u skladu sa članom 138. stav 1. ZIP-a, na način da se time ne ugrozi njegova osnovna egzistencija. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da ni u kojem slučaju nije isto kada se odredi izvršenje na jednoj polovini penzije od 326,17 KM (koliko iznosi najniža penzija) i na jednoj polovini iznosa od 1.000,00 KM ili 2.174,48 KM (koliko iznosi najviša penzija).“.

32. Također, Ustavni sud je u tački 43. navedene odluke istakao: „Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na noviju prasku Evropskog suda, u kojoj je taj sud razmatrao slično činjenično i pravno pitanje (mada u kontekstu razmatranja prava iz člana 10. Evropske konvencije u vezi s odlukama sudova R Srbije, donesenih u parničnom i izvršnom postupku), i koje je u konačnici imalo sličnu posljedicu kao što je u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Tešić protiv Srbije, presuda od 11. februara 2014. godine, tačka 66). Naime, u tom predmetu Evropski sud je istakao da je redovni sud donio rješenje o izvršenju na osnovu kojeg je odredio izvršenje na 2/3 aplikanticine penzije i zaključio da poslije odbijanja 2/3 penzije aplikantici ostaje oko 60 eura za život, te da je to posebno nezgodna situacija s obzirom na to da je aplikantica starije lice koje boluje od nekoliko ozbiljnih bolesti, te da stoga miješanje nije bilo neophodno u demokratskom društvu i da su joj povrijeđena ljudska prava“.

33. Dovodeći u vezu sve navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju (kao i u predmetu broj AP 3381/14) primijenili odredbu člana 138. stav 1. ZIP-a i zaključili da se treba provesti izvršenje na ½ apelanticine penzije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, iako su to s obzirom na sadržaj odredbe člana 138. stav 1. ZIP-a koja eksplicitno propisuje da se izvršenje (između ostalog) na penziji može sprovesti do iznosa od jedne polovine (što, dakle, predstavlja maksimalni procenat do kojeg sud može odrediti izvršenje), propustili izvršiti individualizaciju imajući u vidu okolnosti apelanticinog slučaja. Naime, upravo iz sadržaja naveden odredbe proizlazi da je ostavljena sloboda sudu da cijeni okolnosti svakog pojedinog slučaja i da na osnovu toga procjenjuje u kojem će procentu (do maksimalnog iznosa od jedne polovine) odrediti izvršenje na penziji, na način da se time ne ugrozi izvršenikova osnovna egzistencija. Međutim, kako jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, redovni sudovi uopšte nisu vodili računa o okolnostima na koje je ukazivala apelantica (visina penzije od 270,00 KM, dob apelantice 87 godina, narušeno zdravlje i nesposobnost da ostvari dodatnu zaradu), već su se ograničili na ispitivanje samo onih razloga koji eventualno mogu spriječiti izvršenje i koji su propisani u odredbi člana 47. ZIP-a.

34. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je i sam Okružni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje o izvršenju (na ½ apelanticine penzije) doneseno u skladu sa odredbom člana 138. stav 1. ZIP-a, te istakao da uvažava i pravno shvatanje izneseno u odluci Ustavnog suda „po kojoj se izvršenje na penziji nižoj od 340,00 KM smatra povredom prava na imovinu“. Međutim, Okružni sud je istakao da ostavlja Ustavnom sudu „da u konkretnom slučaju ocijeni da li je došlo do povrede prava na imovinu […] jer to ovaj sud nije imao zakonske mogućnosti da cijeni.“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ova konstatacija Okružnog suda nema uporište u sadržaju člana 138. stav 1. ZIP-a koji, kako je već navedeno, upravo podrazumijeva aktivnu ulogu sudova u izvršnom postupku prilikom procjene na kojem se iznosu (%) penzije može provesti izvršenje.

35. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ovakvo određeno izvršenje predstavlja pretjeran teret za apelanticu, te da je došlo do neproporcionalnog miješanja u apelanticinu imovinu jer apelantica provođenjem izvršenja koje je određeno Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 095312 18 I od 16. oktobra 2019. godine mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelanticinog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanjem u pravo na imovinu, zasnovanom na zakonu i u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja, u okolnostima konkretnog slučaja, zbog izostanka individualizacije apelanticinih ličnih prilika prilikom određivanja iznosa (%) penzije na kojoj je moguće provesti izvršenje, narušen razuman odnos proporcionalnosti između potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu, kojem se teži, i apelanticinog interesa.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3118/20 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio