Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4620/20 (N. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4620/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4620/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Nikola Krasić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2), (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 20. travnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Nikola Krasić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004247 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Nikoli Krasiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Nikoli Krasiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Nikola Krasić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004247 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Krasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnio je 17. prosinca 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004247 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 17. veljače 2022. godine je od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 7. do 22. rujna 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku 10. siječnja 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem Općinske službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-43-40/06 od 25. travnja 2006. godine, na koje je dana suglasnost Uprave za pitanja branitelja Mostar, Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP), broj 14-43-1-862/06 od 2. kolovoza 2006. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, po osnovi povrede zadobivene kao pripadnik HVO-a, počev od 1. travnja 2006. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti. Istim rješenjem je određeno da apelant ima pravo na osobnu invalidninu u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).

Osporeni postupak

7. Ministarstvo je, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-7211/12 od 22. kolovoza 2013. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 24. travnja 2006. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI VIII grupe sa 40 % vojnog invaliditeta, počev od 22. kolovoza 2013. godine.

8. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 22. kolovoza 2013. godine.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004247 13 U od 10. studenog 2016. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva od 2. kolovoza 2013. godine i predmet je vraćen na ponovno rješavanje.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo donijelo rješenje primjenom odredbi Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti), te da je odredbama članka 7. st. 2. i 3. tog Zakona propisano da Ministarstvo u postupku revizije rješenja kojim su priznata prava samo rješava upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi. Iako to nije bilo izričito propisano tim odredbama, Vrhovni sud je naveo da je na određeni način izvan snage stavljeno jedno od temeljnih načela Zakona o upravnom postupku – načelo saslušanja stranke, prema kojem se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja (članak 8. stavak 1. Zakona o upravnom postupku). Vrhovni sud je naveo da je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud FBiH) broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da članak 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti u dijelu koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), odnosno da nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja odluke Ustavnog suda FBiH proizlazi da se isključenjem mogućnosti korisnika prava da se prethodno izjasni o rješenju Ministarstva, koje se temelji na novim činjenicama, povređuje načelo materijalne istine i načelo saslušanja stranke.

11. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-03-41-ZKZ-7211/12-1 od 23. rujna 2019. godine u ponovnom postupku ukinuto je konačno rješenje Službe od 25. travnja 2006. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI VIII grupe sa 40 % vojnog invaliditeta, po osnovi povrede zadobivene za vrijeme službe u Oružanim snagama (HVO) i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom, počev od 23. rujna 2019. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti.

12. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku, prije svega, „prvostupanjskom organu“ dostavilo nalaz i mišljenje Liječničke komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Liječnička komisija) od 26. lipnja 2013. godine kako bi se apelantu omogućilo izjasniti se na nalaz i mišljenje, kao i o svim drugim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Ministarstvo je istaknulo da je apelant u izjašnjenju naveo da se ne slaže s navedenim nalazom i mišljenjem Liječničke komisije, da nalaz nije jasan, potpun i dovoljno obrazložen, te da nije u skladu s Pravilnikom o radu liječničkih komisija, zbog čega je predložio ponovni pregled od strane Liječničke komisije. Ministarstvo je navelo da je, postupajući po presudi Vrhovnog suda, kompletan spis predmeta ponovo dostavilo Liječničkoj komisiji koja je na temelju ponovnog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 19. rujna 2018. godine, kojim je utvrdila da procent invaliditeta kod apelanta iznosi 40 %, VIII grupe – stalno, uz decidirano obrazloženje razloga za smanjenje procenta vojnog invaliditeta u odnosu na konačno rješenje. Nadalje, Ministarstvo je navelo da stranka nezadovoljna nalazom i mišljenjem može uložiti prigovor. U svezi s tim, Ministarstvo je navelo da je apelant pravodobno uložio prigovor na nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 19. rujna 2018. godine. Ministarstvo je dalje navelo da je Liječnička komisija, u postupku kontrole po prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 20. studenog 2018. godine kojim je potvrđen procent invaliditeta kod apelanta u visini od 40 %. Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje dan na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju (na temelju koje je invaliditet cijenjen u ranijem postupku), kao i na temelju neposrednog pregleda apelanta, te je na taj način apelant sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, u skladu s važećom legislativom.

13. Ministarstvo je ukazalo što je propisano odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja, te je navelo da je Liječnička komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, kao i na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta i nalazom i mišljenjem od 20. studenog 2018. godine (na koji je stavljena klauzula da je konačan) utvrdila da apelantov invaliditet iznosi 40 %. Ministarstvo je dalje navelo da je nalaz i mišljenje Liječničke komisije potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Imajući to u vidu, Ministarstvo je navelo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti i čl. 3. i

10. Zakona o pravima branitelja za daljnje priznavanje svojstva RVI.

14. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 23. rujna 2019. godine.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004247 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine odbijena je apelantova tužba.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je na apelantov prijedlog zakazao javnu raspravu, ali da je apelant podneskom obavijestio sud da iz epidemioloških razloga neće pristupiti na javnu raspravu, te je predložio da se javna rasprava tretira kao ročište o nejavnom rješavanju. Vrhovni sud je dalje naveo da je Liječnička komisija u nalazu od 20. studenog 2018. godine, rješavajući po apelantovom prigovoru na raniji nalaz i mišljenje od 19. rujna 2018. godine, prihvatila raniji nalaz i mišljenje. Vrhovni sud je naveo da su nalazi dali potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta apelanta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarenje prava po Zakonu o pravima boraca (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih komisija), Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata vojnog invaliditeta, na temelju medicinske dokumentacije o liječenju i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji je na taj način sudjelovao u postupku. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je rješenje Ministarstva doneseno u skladu s odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, članka 3. Zakona o pravima boraca, te odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija. Vrhovni sud je naveo da je apelantu u skladu sa zakonom u postupku omogućen pregled pred liječničkim komisijama, pravo prigovora na nalaz i mišljenje liječničke komisije, te pravo na tužbu protiv osporenog rješenja, čime mu je omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, a posebno o liječničkim nalazima i mišljenjima, pa apelantove prigovore istaknute u tom smislu cijeni neutemeljenim.

17. Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao utemeljene apelantove navode da Liječnička komisija nije pravilno utvrdila stupanj njegove invalidnosti, odnosno da nije cijenila svu medicinsku dokumentaciju jer su ti prigovori paušalni. Kako iz upravnog spisa proizlazi da je nalaz i mišljenje od 20. studenog 2018. godine dan na temelju neposrednog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije na temelju koje je apelant ranije cijenjen, Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje sačinjen u potpunosti s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Zakona o provođenju kontrole zakonitosti. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen apelantov navod da nije cijenjena sva medicinska dokumentacija prilikom pregleda jer apelant nije naveo o kojoj se konkretno dokumentaciji radi. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je istaknuo da rješenjem Ministarstva nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, zbog čega je tužbu odbio kao neutemeljenu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da je u postupku proizvoljno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano načelo saslušanja stranke. Apelant navodi da je isti prigovor iznosio u tužbi, ali da je Vrhovni sud zaključio da nije povrijeđeno načelo saslušanja stranke jer je apelant imao pravo prigovora na nalaz i mišljenje Liječničke komisije i da je na taj način mogao sudjelovati u postupku i predlagati dokaze. Međutim, apelant navodi da je Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti propisano da postupak kontrole po službenoj dužnosti provodi Ministarstvo, a ne liječnička komisija, pa apelant smatra da ga je prije donošenja rješenja Ministarstva trebao saslušati taj upravni organ. Nadalje, apelant navodi da se Ministarstvo u uvodu rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti iako je Ustavni sud FBiH Odlukom broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, apelant navodi da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U- 18/13 od 3. srpnja 2014. godine proglašen neustavnim. Potom, da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu, u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Osim toga, apelant navodi da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ jer je postupak koji je jednostavan, a značajan za apelanta, trajao dulje od sedam godina.

b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi, te da je presuda donesena u skladu s domaćim materijalnim i procesnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. U odnosu na navode koji se odnose na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, Vrhovni sud je naveo da je predmet riješen prema kronologiji primljenih predmeta, u skladu s Planom rješavanja starih predmeta Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka, te je istaknulo da smatra da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, nego da je na duljinu postupka utjecao broj poduzetih radnji, kao i veliki broj predmeta kod tog organa, kao i kod sudova. Osim toga, Ministarstvo je ukazalo da, s obzirom na presudu Vrhovnog suda od 14. listopada 2020. godine i činjenicu da je Ministarstvo provelo sve potrebne radnje u rješavanju upravne stvari, smatra da su apelacijski navodi neutemeljeni, zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, […] što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

22. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

5. Ostale odredbe postupka Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u razdoblju i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili je vršenje dužnosti utjecalo na pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

Članak 45.

Utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona, vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog razdoblja ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.

25. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7.2.2013. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013.

godine utvrđuje se da su odredbe članka 7. st. 2. i 3 u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) u nesuglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004247 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 9. prosinca 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, kao i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se radilo o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak

1. Europske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporenu odluku

34. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.) zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva od 23. rujna 2019. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI VIII grupe sa 40 % vojnog invaliditeta. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Ministarstvo pravilno utvrdilo procent vojnog invaliditeta apelanta i donijelo rješenje u skladu s odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti.

36. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant zatražio održavanje javne rasprave, ali da je podneskom obavijestio sud da iz epidemioloških razloga neće pristupiti na javnu raspravu, te da se javna rasprava tretira kao nejavno rješavanje. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 20. studenog 2018. godine, rješavajući o apelantovom prigovoru na nalaz i mišljenje od 19. rujna 2018. godine, prihvatila raniji nalaz i mišljenje i dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na temelju postojeće medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelantu, u skladu sa zakonom, u postupku omogućen pregled pred liječničkim komisijama, pravo prigovora na nalaz i mišljenje liječničke komisije, te pravo na tužbu protiv osporenog rješenja, čime mu je omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, a posebno o liječničkim nalazima i mišljenjima. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

37. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u svezi s tim, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.

38. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao na proizvoljnu primjenu članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.

39. U odnosu na navod o arbitrarnoj primjeni članka 45. Zakona o pravima branitelja („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07) koji je proglašen neustavnim, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. tog Zakona vrši samo na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-8/13 od 3. srpnja 2014. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 95/13) utvrđeno je da citirana odredba nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je člankom 45. Zakona o pravima branitelja („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) propisano da utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog Zakona vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog razdoblja ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Ministarstva i presude Vrhovnog suda slijedi da su nalazi i mišljenja dani od strane Liječničke komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, na temelju uvida u postojeću medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, odnosno da je u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija nalaz i mišljenje od 20. studenog 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti koje su značajne za donošenje pravilnog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je presudom Ustavnog suda FBiH proglašen neustavnim.

40. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge glede primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da je ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (po službenoj dužnosti) Ministarstvo donijelo rješenje od 22. kolovoza 2013. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 22. listopada 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i dva mjeseca, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (po službenoj dužnosti). S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisilo priznanje svojstva RVI i prava koja proizlaze iz tog svojstva. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka.

44. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo 22. kolovoza 2013. godine, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, ukinulo konačno rješenje Službe od 25. travnja 2006. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo RVI) i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI VIII grupe sa 40 % vojnog invaliditeta. Ustavni sud uočava da je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom koji je donio presudu nakon tri godine i dva mjeseca (računajući od datuma donošenja rješenja Ministarstva), za što Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantova tužba uvažena i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovni postupak, te je Ministarstvo nakon dvije godine i 10 mjeseci donijelo novo rješenje, za što u odgovoru na apelaciju, također, nije ponudilo objektivno prihvatljive razloge. Apelant je nakon toga ponovo tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je okončan presudom tog suda nakon jedne godine i mjesec dana (računajući od datuma donošenja rješenja Ministarstva), čime je pravomoćno okončan predmetni postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su Ministarstvo i Vrhovni sud svojim neažurnim postupanjem značajno doprinijeli duljini trajanja postupka, koji je od značaja za apelanta, a trajao je sedam godina i dva mjeseca.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41 Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Zabrana diskriminacije

49. Glede apelacijskih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugim u istim ili sličnim situacijama. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u biti, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu, i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacijski navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da su Ministarstvo i Vrhovni sud svojim neažurnim postupanjem doprinijeli duljini trajanja postupka, koji je trajao sedam godina i dva mjeseca, a koji je značajan za apelanta.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su u postupku proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

52. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije jer apelant, osim navoda o proizvoljnoj primjeni prava, nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.

53. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4620/20 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio