Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-651/22 (D.S.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Tužba
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-651/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-651/22, rješavajući apelaciju koju je podnio D. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. S.
protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Rs 080575 21 Rsž od 3. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 17. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 080575 21 Rsž od 3. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Rs 080575 19 Rs od 8. decembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tuženi („Prima Isg“ d.o.o. Gradiška) da apelantu, na ime razlike neisplaćene plate za april 2019. godine, utrošenog goriva i uništene odjeće i obuće isplati određene novčane iznose (pobliže naznačene izrekom prvostepene presude), te da se poništi rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta od 28. juna 2019. godine. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da apelantu naknadi štetu po osnovu mobinga i diskriminacije na radnom mjestu i kvara na automobilu, te da mu isplati razlike plata za maj i jun 2019. godine (u iznosima preciziranim izrekom prvostepene presude). Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, u dijelu u kojem je tužba apelanta odbačena kao neblagovremena, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 201. stav (1) Zakona o radu propisano da radnik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Nadalje, da je odredbama člana 201. stav (2) navedenog zakona propisano da pravo na podnošenje prijedloga i tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava i da, shodno stavu (3) navedenog člana zakona, prijedlog za mirno rješavanje radnog spora radnik može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede. Takođe, da je odredbama člana 201. stav (4) Zakona o radu propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede, dok je stavom (6) navedenog člana zakona propisano da se pokretanjem postupka iz st. (3) i (4) tog člana prekidaju rokovi zastare.
4. U vezi s tim, Okružni sud je najprije ukazao da tužba u radnom sporu, pored zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti akta poslodavca kojim je povrijeđeno neko pravo radnika, može sadržavati zahtjev za isplatu naknade izostalih plata i drugih naknada, ali da apelant u konkretnom slučaju nije postupio na navedeni način. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio 10. decembra 2019. godine i da je u toj tužbi postavio zahtjev da mu se isplati razlika na ime plata za april, maj i jun 2019. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te da je tek na pripremnom ročištu 19. avgusta 2020. godine apelant postavio zahtjev da se poništi rješenje tuženog od 28. juna 2019. godine (kojim mu je prestao radni odnos kod tuženog). Takođe, da je tek naknadnim podneskom (od 24. avgusta 2020. godine) precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na pojedinačne iznose razlika na ime plata za naprijed navedene mjesece, te da je tim podneskom postavio i zahtjev za naknadu štete po osnovu mobinga i diskriminacije na radnom mjestu, kvara na automobilu, utrošenog goriva i uništene obuće i odjeće u određenim novčanim iznosima. Okružni sud je naveo da svi navedeni zahtjevi apelanta (postavljeni u predmetnoj parnici) predstavljaju samostalne zahtjeve za zaštitu jednog od prava iz radnog odnosa i da, da bi se raspravljalo po tužbi u radnom sporu i donijela meritorna odluka, mora biti ispunjena procesna pretpostavka blagovremenosti tužbe, na šta sud pazi po službenoj dužnosti. Prema tome, Okružni sud je naveo da se rok iz odredbe člana 201. Zakona o radu računa od dana saznanja za povredu prava, a da je apelant svoj zahtjev da se poništi rješenje tuženog od 28. juna 2019. godine (kojim mu je prestao radni odnos kod tuženog) prvi put postavio 19. avgusta 2020. godine. Dakle, Okružni sud je naveo da je apelant predmetni zahtjev postavio nakon proteka roka od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava (za koju je, dakle, saznao 28. juna 2019. godine, budući da je rješenje od navedenog datuma, prema podnesku apelanta od 24. avgusta 2020. godine, doneseno nakon izjave apelanta da sa tuženim raskida ugovor o radu), pa proizlazi da je predmetni zahtjev neblagovremen. Takođe, u pogledu zahtjeva za isplatu razlike plate za mjesec april 2019. godine, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je tužba, koja je podnesena 10. decembra 2019. godine, u odnosu na ovaj zahtjev apelanta neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka naprijed navedenog zakonom propisanog roka. Takođe, da je neblagovremen zahtjev apelanta za naknadu na ime utrošenog goriva i uništene odjeće i obuće, budući da se u konkretnom slučaju radi o zaštiti prava iz radnog odnosa, a da je predmetne zahtjeve apelant postavio tek na pripremnom ročištu 19. avgusta 2020. godine. Konačno, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, u odnosu na tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da apelantu naknadi štetu po osnovu mobinga i diskriminacije na radnom mjestu i kvara na automobilu, te da mu isplati razlike plata za maj i jun 2019. godine, predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je predmetna tužba, u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike neisplaćene plate za april 2019. godine, naknadu za utrošeno goriva, uništenu odjeću i obuću i poništenje odluke tuženog od 28. juna 2019. godine, neblagovremena. Naime, ističe da je predmetna tužba podnesena 10. decembra 2019. godine, a da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno 27. juna 2019. godine, pa da je, prema tome, predmetna tužba podnesena u roku od šest mjeseci, shodno odredbama člana 201. Zakona o radu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o radu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić