Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-197/22 (M. U.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-197/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-197/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mile Ubović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Ubović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 240347 21 Gž 4 od 9. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Ubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 18. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 240347 21 Gž 4 od 9. novembra 2021. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 7. septembra 2016. godine, po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja, na osnovu izvršne isprave, presude Osnovnog suda od 14. oktobra 2015. godine, određeno je izvršenje protiv izvršenika („1. maj metalska“ a.d. Banjaluka) na način pobliže opisan u rješenju.
3. Rješenjem Osnovnog suda od 14. septembra 2021. godine je predmetno izvršenje obustavljeno u cijelosti i ukinute sve provedene radnje.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja od 14. septembra 2021. godine, Okružni sud je rješenjem od 9. novembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud u nekoliko navrata zaključkom (30. decembar 2020., 8. februar 2021.,12. mart 2021. i 23. juni 2021. godine) pozvao apelanta da predloži drugo sredstvo ili predmet izvršenja, jer je utvrđeno da izvršenje nije moguće na predloženom predmetu i sredstvu izvršenja, te da je apelant dostavio nekoliko podnesaka (25. januar 2021., 16. februar 2021., 21. mart 2021. i 8. juli 2021. godine) u kojim nije postupio po zaključku suda. Nadalje, da je prvostepeni sud zaključkom od 25. avgusta 2021. godine apelantu ostavio dodatni rok od 30 dana za postupanje po zaključku od 23. juna 2021. godine uz napomenu da će se ukoliko ne postupi po istom obustaviti predmetni postupak izvršenja. Konačno, da je navedeni zaključak tražilac izvršenja uredno primio dana 26. avgusta 2021. godine i do donošenja pobijanog rješenja nije postupio po zaključku suda. S tim u vezi je Okružni sud ukazao na odredbu člana 63. stav (4) Zakona o izvršnom postupku kojom je propisano da će prije donošenja rješenja o obustavi rješenja iz stava (3) tog člana sud pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav (3) istog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva, te da će rješenje o obustavi izvršenja sud donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan. Kako je navedenim zaključkom od 25. avgusta 2021. godine, apelantu ostavljen dodatni rok od 30 dana za postupanje po zaključku od 23. juna 2021. godine uz upozorenje da će se u slučaju nepostupanja po istom predmetni postupak izvršenja obustaviti i kako je isti zaključak apelant primio 26. avgusta 2021. godine, a kod činjenice da apelant, iako uredno upozoren na posljedice, u ostavljenom roku nije postupio po nalogu suda, Okružni sud je ukazao da je, shodno navedenim zakonskim odredbama, pravilan zaključak prvostepenog suda da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za obustavu postupka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava, jer su od njega tražili da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, iako su znali da je sva imovina prodana preduzeću „Max-Mara d.o.o. Banjaluka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluka dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene procesnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić