Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-690/22 (Đ. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-690/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-690/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Đana Mujkanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Đana Mujkanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 467372 21 Rev od 9. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đana Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 467372 21 Rev od 9. novembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezana je tužena („Raiffeisen bank“ d.d. Sarajevo) da apelantkinji isplati razliku plate sa naknadom za minuli rad, te da za apelantkinju uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u određenim novčanim iznosima i za određene vremenske periode (precizirane izrekom prvostepene presude) sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje preko dosuđenog (na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad u ukupnom iznosu od 30.200,68 KM i na ime uplate doprinosa u ukupnom iznosu od 10.066,89 KM).

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelantkinje za isplatu razlike plata između iznosa obračunatih po koeficijentu 4,00 predviđenom u Kolektivnom ugovoru za granu finansija (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) i primljenih iznosa za period od 1. oktobra 2011. godine do 17. aprila 2014. godine, te uplate pripadajućih doprinosa. Vrhovni sud je najprije ukazao da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantkinja bila zaposlenica tužene sa visokom stručnom spremom po osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa aneksima tog ugovora (te da je obavljala poslove „,VD Zamjenik Direktora Filijale“ koji su precizirani odredbama člana 3. ugovora o radu), uz mjesečnu platu u bruto iznosu od 2.316,00 KM. Takođe, da je osnovom provedenog vještačenja po vještaku iz finansijske oblasti utvrđeno da u predmetnom periodu postoji razlika plate između one koja pripada zaposleniku za radno mjesto po koeficijentu 4,00 (iz VI grupe složenosti poslova po Granskom kolektivnom ugovoru) i isplaćene plaće sa minulim radom koju je primala apelantkinja (u iznosu od 67.759,23 KM), te da postoji razlika plate između one koja pripada zaposleniku za radno mjesto po koeficijentu 3,00 (iz VI grupe složenosti poslova po Granskom kolektivnom ugovoru) i isplaćene plaće sa minulim radom koju je primala apelantkinja (u iznosu od 37.558,55 KM). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi djelomično usvojili tužbeni zahtjev zaključivši da se na apelantkinju može primijeniti obračun osnovne plate po koeficijentu 3,00, a ne po koeficijentu 4,00 (kako je to apelantkinja tražila), s obzirom da je apelantkinja dokazala da poslovi koje je obavljala po vrsti i značaju pripadaju VI grupi složenosti poslova iz člana 26. Granskog kolektivnog ugovora. Naime, Vrhovni sud je ukazao da odredbama člana 26. Granskog kolektivnog ugovora nije definisan opis posla po grupama, već su određeni minimalni koeficijenti u početnom i u završnom rasponu i potrebni stepen školske spreme, te je dalje propisano da se konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova utvrđuje pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih tim kolektivnim ugovorom. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da tužena svojim pravilnikom nije izvršila razvrstavanje poslova u podgrupe iz Granskog kolektivnog ugovora (sa tačno određenim koeficijentima), a da ni pravilnik o platama ne sadrži detaljnu razradu kriterija složenosti poslova, pri čemu predmetni ugovor o radu sadrži opis poslova koje je obavljala apelantkinja. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak da za utužena potraživanja apelantkinji pripada koeficijent iz VI grupe poslova Granskog kolektivnog ugovora od 3,00 kao minimum prava koja taj ugovor garantuje u slučaju kada koeficijent nije određen, shodno članu 3. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da poslovi koje je apelantkinja obavljala odgovaraju koeficijentu 3,0 Granskog kolektivnog ugovora. Naime, apelantkinja smatra da su redovni sudovi trebali da, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantkinje, primijene najpovoljnije pravo, odnosno da za apelantkinju utvrde najpovoljniji koeficijent složenosti poslova (4,0) prilikom obračuna predmetnih potraživanja, shodno kolektivnim ugovorima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-4502/19 od 26. marta 2020. godine, AP-706/20 od 22. aprila 2020. godine i AP-3045/20 od 14.oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-690/22 (Đ. M.) | Sudska praksa | Aktio