Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2968/20 („Primorje“ d.d. Ajdovščina u stečaju)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni spor
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Porez
  • Proporcionalnost
  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2968/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2968/20, rješavajući apelaciju „Primorja“ d.d. Ajdovščina u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Primorja“ d.d.

Ajdovščina u stečaju podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030860 20 Uvp od 23. juna 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo „Primorje“ d.d. Ajdovščina u stečaju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030860 20 Uvp od 23. juna 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Primorje“ d.d. Ajdovščina u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 14. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 030860 20 Uvp od 23. juna 2020. godine i broj S1 3 U 030860 18 U od 6. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 11. i 12. januara 2022. godine je od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Regionalni centar Sarajevo, Odsjek za poreze (u daljnjem tekstu: Odsjek za poreze), i Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Regionalni Centar Sarajevo, Grupa za reviziju i kontrolu (u daljnjem tekstu: Grupa za reviziju), zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH, tužena, Odjek za porez i Grupa za reviziju su u periodu od 14. do 26. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je 24. februara 2022. godine apelantu dostavio odgovore na apelaciju.

5. Apelant se 3. marta 2022. godine izjasnio na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. U konkretnom slučaju, nakon izvršene kontrole PDV-a po prijavi kod apelanta za određeni porezni period, Grupa za reviziju je donijela rješenje od 1. septembra 2014. godine kojim je apelantu utvrdila dodatni razrez porezne obaveze zato što je u postupku kontrole utvrđeno da je apelant u PDV prijavi za porezni period decembar 2012. godine pogrešno iskazao manji izlazni PDV u iznosu od 888.336,00 KM. Naime, apelant je izdao knjižnu obavijest od 27. novembra 2012. godine JP „Autoceste FBiH“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: investitor), s naznakom „storno avansnog računa“, a da pri tome nije osigurao pismenu saglasnost investitora, u smislu člana 20. stav 12. Zakona o PDV-u, što je dovelo do pogrešnog umanjenja PDV-a u PDV prijavi. Nakon okončanja upravnog postupka u kojem je potvrđeno navedeno rješenje od 1. septembra 2014. godine, apelant je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, koji je presudom uvažio apelantovu tužbu (podnesenu protiv ranije donesene odluke upravnog organa u konkretnom slučaju) i predmet vratio na ponovni postupak tuženoj (jer tužena nije dala razloge za nastanak porezne obaveze, pa je osporeno rješenje u tom dijelu manjkavo). Tužena je poništila nižestepena rješenja i predmet vratila na ponovni postupak.

8. Grupa za reviziju je provela ponovni postupak kontrole PDV-a po prijavi kod apelanta, te je donijela Rješenje broj 04/5-2/11-17-UP-l 14-II-3/17 od 20. jula 2017. godine kojim je apelantu utvrdila dodatni razrez indirektnih poreza – poreza na dodatu vrijednost u određenom novčanom iznosu za kontrolirani porezni period od 1. septembra 2012. do 31. maja 2014. godine i naložila uplatu utvrđene obaveze i propisanih kamata (sve bliže precizirano u izreci navedenog rješenja).

9. Rješenjem Odsjeka za poreze broj 04/5/II-17-UP-l 14-11-7/17 od 12. septembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Grupe za reviziju od 20. jula 2017. godine.

10. Rješenjem tužene broj 01/4-2-UP/II-309/17 od 24. augusta 2018. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Odsjeka za poreze od 12. septembra 2017. godine kao neosnovana.

11. U obrazloženju rješenja tužena je istakla kako je u postupku kontrole utvrđeno da je apelant 27. aprila 2011. godine, kao izvođač radova i neregistrirani PDV obveznik, zaključio s investitorom, kao naručiocem radova, Ugovor o izgradnji autoputa na koridoru 5C (bliže opisan u obrazloženju navedenog rješenja). Zatim je istakla da je apelant 14. juna 2011. godine ispostavio investitoru avansnu fakturu u iznosu od 10% ugovorene vrijednosti radova, odnosno u bruto iznosu od 12.142.091,78 KM s obračunatim PDV-om u iznosu od 1.764.233,74 KM, a investitor je izvršio uplate iskazanog PDV-a po navedenoj fakturi 23. juna i 13. jula 2011. godine. Dakle, investitor je uplatu izvršio nakon izdavanja fakture koju je apelant nazvao „avansnom fakturom“. Dalje je istakla da je apelant 21. juna 2011. godine, nakon izdavanja „avansne fakture“, podnio zahtjev za registraciju i upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a, te mu je izdato uvjerenje od 19. jula 2011. godine, prema kojem obaveza obračuna i plaćanja PDV-a za apelanta počinje teći od 1. jula 2011. godine. Tužena je ukazala da je apelant, nakon provedenog postupka registracije, u PDV prijavi u poreznom periodu juli 2011. godine evidentirao izlazni PDV iskazan u avansnoj fakturi od 14. juna 2011. godine (po avansnoj fakturi koju je ispostavio prije nego što je registriran po osnovu PDV-a). Dalje je ukazala da je apelant, kao izvođač radova, investitoru do 31. marta 2012. godine ispostavio ukupno sedam privremenih situacija (po kojima je ukupna vrijednost PDV-a iznosila 3.548.321,00 KM, koji PDV je apelant evidentirao u PDV prijavama u poreznom periodu 1. septembar 2011–31. mart 2012. godine), te da je investitor 27. juna 2012. godine uputio apelantu „Obavijest o raskidu Ugovora o izgradnji autoputa na koridoru Vc“.

12. Tužena je istakla da iz stanja u spisu proizlazi da je po raskidu predmetnog ugovora sačinjen konačan obračun za radove izvršene zaključno sa 27. junom 2012. godine, te je apelant PDV iskazan u tom konačnom obračunu evidentirao u PDV prijavi u poreznom periodu juli 2012. godine i da je prema navedenom konačnom obračunu ukupna vrijednost izvršenih radova zaključno sa 27. junom 2012. godine iznosila 37.528.825,13 KM sa PDV-om. Iako je apelant i sam potpisao i ovjerio navedeni konačni obračun, u postupku kontrole je utvrđeno da je u svom knjigovodstvu i evidencijama i u PDV prijavama evidentirao ukupnu vrijednost izvršenih radova zaključno sa 27. junom 2012. godine u iznosu od 28.620.377,24 KM sa PDV-om. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da je po raskidu Ugovora o izgradnji autoputa, odnosno nakon potpisanog konačnog obračuna, apelant sačinio „Knjižnu obavijest broj 01/2012/Storno avansnog računa“ od 27. novembra 2012. godine, u kojoj je naveo da na osnovu konačnog obračuna ispostavlja storno avansnog računa na iznos neiskorištenog avansa (po avansnoj fakturi od 14. juna 2011. godine) u ukupnom iznosu od 6.113.842,30 KM, od čega je osnovica 5.225.506.24 KM, a obračunati PDV u iznosu od 888.336,06 KM. Navedenu knjižnu obavijest apelant je dostavio investitoru uz napomenu da moli potvrdu od investitora da su ugovorne strane umanjile ulazni PDV, kao i da mu vrati ovjerenu knjižnu obavijest. Međutim, investitor je apelanta, svojim aktima od 4. i 17. decembra 2012. godine i 2. oktobra 2013. godine, obavijestio da njen sadržaj ne odgovara stvarnim činjenicama.

13. Tužena je istakla da je, s obzirom na to da je apelant registriran i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a s početkom obaveze obračuna i plaćanja PDV-a od 1. jula 2011. godine, a da je avansnu fakturu investitoru ispostavio 14. juna 2011. godine, prvostepeni organ utvrdio da je apelant ispostavio predmetnu fakturu, s obračunatim PDV-om, prije nego što je postao registrirani PDV obveznik, na koji način je postupio suprotno odredbi člana 55. Zakona o PDV-u. Naime, apelant kao „neobveznik“ nije bio u obavezi da ispostavi poreznu fakturu, niti da na njoj obračuna PDV, a da u protivnom snosi obavezu koja proizlazi iz člana 13. stav 1. tačka 4. i člana 55. st. 7 i 9. navedenog zakona. Osim toga, imajući u vidu da je investitor uplate vezane za predmetnu „avansnu fakturu“ izvršio 23. juna i 13. jula 2011. godine, prvostepeni organ je utvrdio i da je apelant, suprotno odredbi člana 110. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik), izdao avansnu fakturu u momentu kada do avansne uplate još nije ni došlo, jer obaveza izdavanja avansne fakture nastupa tek nakon prijema avansne uplate za budući promet dobara ili usluga. Tužena je dalje ukazala da je prvostepeni organ utvrdio i da je apelant postupio nepravilno i iz razloga što avansnu fakturu nije stornirao u poreznom periodu kada je ispostavio konačan obračun za radove izvršene do raskida Ugovora o izgradnji autoputa (27. juna 2012. godine), nego je to učinio 27. novembra 2012. godine, odnosno tek po saznanju o naplati bankarske garancije za avans od strane investitora. Tužena je ukazala da je slijedom navedenog prvostepeni organ ocijenio da je apelant pogrešno tumačio navedene zakonske odredbe i da shodno odredbama čl. 17. i 55. Zakona o PDV-u i 110. Pravilnika nije ispunio propisane uvjete da po ispostavljenom dokumentu knjižna obavijest od 27. novembra 2012. godine stornira izlaznu PDV obavezu u iznosu od 888.336,00 KM. Dakle, prvostepeni organ je izveo navedeni zaključak i iz razloga što se u konkretnom ne radi ni o jednom od propisanih osnova za izdavanje knjižne obavijesti u smislu člana 55. stav 6. Zakona o PDV-u, a zatim i iz razloga što apelant nije ispunio ni uvjete za umanjenje izlaznog PDV-a propisane odredbama člana 20. stav 11. Zakona o PDV-u, zbog čega je u postupku kontrole, kod utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom navedenih odredbi, utvrdio razrez indirektnog poreza PDV-a u iznosu od 888.336 KM.

14. Tužena je istakla da apelantovi navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog organa. Dakle, kako je apelant fakturu, koju je nazvao „avansna faktura“, sa obračunatim PDV-om, izdao prije nego što je registriran kao PDV obveznik, odnosno prije nego što je izvršeno plaćanje ili djelimično plaćanje, to je prvostepeni organ pravilno ocijenio da je apelant u konkretnom postupio suprotno članu 55. Zakona o PDV-u i članu 110. Pravilnika. Dalje je istakla da su kod nesporno utvrđenog činjeničnog stanja i navedenih propisa netačni apelantovi navodi da je bio u obavezi da svom investitoru izda fakturu i zaračuna PDV na primljeni avans, kao i navodi da je avansnu fakturu ispostavio tek nakon uplate od strane investitora. Zatim je ukazala šta je propisano odredbom člana 13. stav (1) tačka 4. Zakona o PDV-u, te je istakla da s obzirom da je apelant izdao predmetnu avansnu fakturu, da u skladu s odredbom člana 13. Zakona o PDV-u podliježe obavezi plaćanja PDV-a. Osim toga, tužena je ukazala da nesporno proizlazi i da je apelant, po raskidu Ugovora o izgradnji autoputa, sačinio konačan obračun za radove izvršene zaključno sa 27. junom 2012. godine i evidentirao PDV (iskazan u predmetnom konačnom obračunu) u PDV prijavi za porezni period juli 2012. godine, ali je avansnu fakturu stornirao, kako i sam navodi, tek po saznanju o naplati bankarske garancije za avans od strane investitora, odnosno tek 27. novembra 2012. godine. S obzirom na to da se u smislu člana 110. stav (6) Pravilnika pri isporuci dobara i usluga ispostavlja porezna faktura u kojoj se zaračunava cjelokupna isporuka dobara ili usluga i da se tada faktura za avans može poništiti (stornirati), to su kod utvrđenog činjeničnog stanja netačni i apelantovi navodi da je storniranje ,,avansne“ fakture bilo moguće tek nakon što je investitor naplatio bankarsku garanciju. Nadalje, nesporno proizlazi i da je po raskidu navedenog ugovora o izgradnji autoputa, apelant sačinio knjižnu obavijest od 27. novembra 2012. godine, koju je dostavio investitoru, te da je na osnovu iste izdate knjižne obavijesti stornirao izlazni PDV u navedenom iznosu od 888.336,06 KM, a da pri tome nije dobio pismenu obavijest od investitora da su izmijenili odbitak ulaznog PDV-a. U vezi s tim, tužena je ukazala da su odredbama člana 20. Zakona o PDV-u i člana 69. Pravilnika, između ostalog, propisani uvjeti i način na koji se može izvršiti ispravka, odnosno smanjenje iznosa izlaznog poreza. Međutim, kako iz stanja u spisu nesporno proizlazi da investitor nije, u skladu sa članom 20. stav (12) Zakona o PDV-u, pismeno obavijestio apelanta o tome da su u konkretnom izmijenili odbitak ulaznog poreza, te kako investitor nije registrirani PDV obveznik u vrijeme zaključivanja ugovora, niti u vrijeme izdavanja predmetne knjižne obavijesti, što je nesporno i za apelanta, to je prvostepeni organ pravilno ocijenio da je apelant postupao suprotno i navedenim odredbama. Dakle, u postupku kontrole je vršena ocjena svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, time i nalaza vještaka (na koji se poziva apelant), ali predmetni nalaz nije mogao biti od utjecaja na drugačije rješavanje stvari, u odnosu na ukupno utvrđeno stanje, odnosno rezultat postupka kontrole. Tužena je istakla da su bez utjecaja na drugačije rješavanje u ovoj upravnoj stvari i apelantovi navodi u vezi s povratom PDV-a investitoru u postupku povrata PDV-a po osnovu međunarodnih ugovora, iz razloga što je o predmetnom povratu rješavano u posebnom upravnom postupku.

15. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 030860 18 U od 6. februara 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene.

16. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao, između ostalog, da prihvaća zaključke tužene i nalazi da je u osporenom aktu tužena dala valjane razloge zbog kojih je apelantu utvrđena obaveza dodatnog PDV-a za dio neiskorištenog i vraćenog avansa. Nadalje je istakao da, suprotno apelantovom prigovoru, a imajući u vidu da apelant nije mogao ispostaviti avansnu fakturu prije nego što je primio avans, a pogotovo što nije mogao obračunati PDV na tako izdatu avansnu fakturu, jer u vrijeme izdavanja nije bio u sistemu PDV-a, to nije ni mogao po ispostavljenom dokumentu knjižna obavijest od 27. novembra 2012. godine poništiti (stornirati) PDV iz neopravdanog (neiskorištenog) dijela avansa. Naime, ovaj zaključak tužena je izvela iz odredbe člana 17. Zakona o PDV-u jer, prema navedenoj odredbi, porezna obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od šest taksativno navedenih radnji, koja god bude najranija, pa se pod tačkom 3) citiranog člana navodi plaćanje ili djelimično plaćanje izvršeno prije izdavanja fakture (avans). U vezi s tim je ukazao šta je propisano odredbama člana 110. Pravilnika, te je istakao da je apelant u poreznom periodu kada je ispostavio konačan obračun za radove izvršene do raskida ugovora bio u obavezi fakturu za avans poništiti (stornirati), a ne po saznanju o naplati bankarske garancije za avans od strane investitora, što znači da su porezni organi pravilno zaključili da apelant kao primalac avansa nije postupio u smislu odredbi člana 110. navedenog pravilnika, niti su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 55. stav 6. Zakona o PDV-u, zbog čega u konačnici apelant nije ispunio uvjete za umanjenje izlaznog PDV-a propisane odredbom člana 20. stav 12. Zakona o PDV-u. Dakle, suprotno istaknutom prigovoru tužbe, u ponovnom postupku tužena je otklonila povrede postupka na koje je ukazano ranijom presudom Suda BiH, kojom je poništeno drugostepeno rješenje a predmet vraćen na ponovni postupak, jer je u osporenom aktu dala jasne i obrazložene razloge za postojanje osnova za nastanak obaveze za plaćanje PDV-a od strane apelanta.

17. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 030860 20 Uvp od 23. juna 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

18. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, istakao da s obzirom na to da je apelant izdao predmetnu „avansnu” fakturu prije nego što je registriran kao PDV obveznik, to i u smislu odredbe člana 13. Zakona o PDV-u podliježe obavezi plaćanja PDV-a. Dalje je istakao da je apelant u poreznom periodu kada je ispostavio „konačan obračun” za radove izvršene do raskida ugovora bio u obavezi fakturu za avans poništiti (stornirati), a ne po saznanju o naplati bankarske garancije za avans od strane investitora, zbog čega mu je pravilno, u ponovnom postupku, utvrđena porezna obaveza razreza indirektnog poreza. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku, te propisa koji su primijenjeni u postupku rješavanja konkretne upravne stvari, Sud BiH je istakao da se pobijana presuda, kao i osporeno rješenje, zasnivaju na pravilnoj primjeni zakonskih i podzakonskih propisa. Također je istakao da je tužena provela zakonit postupak u kojem je ispoštovala pravila sadržana u Zakonu o upravnom postupku, kao i pravilo o teretu dokazivanja iz člana 61. stav 2. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (ali te navode nije posebno obrazlagao).

20. Apelant je, između ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje, koje je rezultiralo povredom apelantovih imovinskih prava. Apelant smatra da obrazloženje presuda Suda BiH ne zadovoljava zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri da bi se otklonila sumnja u arbitrarnost tumačenja i primjene mjerodavnog prava. Prije svega, sud nije sankcionirao povrede Zakona o upravnom postupku, i to povrede načela materijalne istine i načela slobodne ocjene dokaza. Naime, prije početka radova investitor je uplatio avans, apelant je kao izvođač radova izdao fakturu sa obračunatim PDV-om i izvršio svoju poreznu obavezu po toj fakturi, a zatim izdao i sedam privremenih situacija, sa obračunom obavljenih radova. Zatim, predmetni ugovor je raskinut prije završetka radova i ostao je određeni dio neiskorištenih avansnih sredstava, koja su vraćena investitoru aktiviranom bankarskom garancijom. Na ovaj dio neiskorištenih sredstava tužena je razrezala PDV. Dakle, u konkretnom slučaju je nesporno da usluga nije izvršena, odnosno nije pružena za jedan dio uplaćenog avansa i da su ta sredstva vraćena investitoru. Iz navedenog jasno proizlazi nepostojanje osnova za uspostavljanje obaveze za plaćanje PDV-a apelantu. Postojanje porezne obaveze može se utvrditi samo primjenom mjerila, odnosno uvjeta iz člana 3. Zakona o PDV-u, pa se osnov za utvrđenje postojanja porezne obaveze ne može izvoditi iz analize načela knjižne obavijesti iz člana 56. ili pravila o izmjeni porezne osnovice, kada je promet obavljen, iz člana 20. stav 12. tog zakona. Ovakav stav izražen je u ranijoj odluci Suda BiH u ovom predmetu. Međutim, u pobijanoj odluci sud pogrešno primjenjujući materijalno pravo zauzima drugi stav. Sud BiH se o navedenom nije očitovao, niti je utvrđivao ključnu činjenicu za razrez poreza.

21. Nadalje je istakao da je primio avansnu uplatu u poreznom periodu juni 2011. godine i bio je dužan da se registrira jer se po osnovu navedene uplate morao u skladu sa zakonskim propisima obračunati i platiti PDV, što je i učinio. Naime, potrebno je obratiti pažnju na porezni period, a ne na datum izdavanja računa, s obzirom na to da se PDV obračunava i plaća naredni mjesec, a ne po ispostavljenom računu, kako je to i propisano odredbama čl. 38. i 39. Zakona o PDV-u. Nadalje, apelant je shodno odredbama čl. 3, 4, 17, 20. i 55. Zakona o PDV-u cjelokupan iznos PDV-a platio. Za vraćeni dio avansa apelant nije izvršio radove jer je ugovor raskinut i nema obavezu plaćanja PDV-a jer je i avans vraćen. Dakle, apelant je prilikom vraćanja neiskorištenog avansa imao pravo i obavezu poništiti avansnu fakturu, a samim tim i pripadajući PDV sadržan u vraćenom avansu, jer ne postoji zakonska obaveza da ostane obračunat PDV shodno odredbama člana 36. Zakona o PDV-u i člana 67. Pravilnika. Iz odredbe člana 110. stav 6. Pravilnika proizlazi da je apelant imao pravo, ali i obavezu stornirati avansnu fakturu s pripadajućim PDV-om čim je ispostavio okončanu situaciju za isporuku dobara i usluga. Zakonodavac nije propisao formu poništavanja avansne fakture i rok.

22. Apelant je istakao da PDV sadržan u neopravdanom avansu predstavlja duplo oporezivanje, što je u suprotnosti s osnovnim načelom PDV-a da „nema duplog oporezivanja“. Nadalje je istakao da je investitoru tužena izvršila povrat PDV-a u iznosu od 888.336,06 KM, a koji povrat nije smio biti izvršen navedenom subjektu, odnosno za takav povrat nije postojao osnov. Dakle, investitor je navedeni iznos naplatio dva puta, i to u postupku povrata PDV-a i kroz realizaciju bankovne avansne garancije. Naime, iz obrazloženja pobijane odluke jasno proizlazi da Sud BiH nije dao jasne, potpune i zadovoljavajuće razloge iz kojih bi bilo vidljivo da je cijenio relevantne apelantove argumente, pri čemu nije cijenio odredbe Zakona o PDV-u primjenjive na konkretnu pravnu stvar.

23. Apelant je istakao i da je donošenjem pobijane odluke izvršena i povreda prava na imovinu. Naime, odbijanjem zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, odnosno prethodno odbijanjem tužbe, izvršeno je nezakonito umanjenje apelantove imovine. Apelant smatra da mu je „pobijanom odlukom“, koja je donesena na osnovu bitnih povreda odredbi postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava, izvršena povreda prava na imovinu u iznosu od 888.336,06 KM. II.Odgovori na apelaciju

24. Sud BiH je u suštini istakao kako je predmetna apelacija neosnovana, te je predložio da se kao takva i odbije.

25. Tužena je suštini ponovila svoje navode iz odluke koju je donijela u konkretnom postupku, te je istakla da su neosnovani apelantovi navodi da su mu u konkretnom postupku povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.

26. Grupa za reviziju i Odsjek za porez su u svojim odgovorima istakli da apelacija treba biti odbačena kao nedozvoljena jer određene novčane obaveze prema državi, u koje nesumnjivo spada i plaćanje PDV-a, spadaju isključivo u oblast javnog prava i ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze”. Nadalje su istakli da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je iznosio i u upravnom postupku i upravnom sporu, a koji navodi su u postupku pred upravnim organima i Sudom BiH već razmatrani i ocijenjeni kao neosnovani. Smatraju da nema kršenja prava na koja se apelant pozvao, kada su odluke u konkretnom predmetu donijete na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku kontrole i u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.

27. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju, u suštini, ponovio svoje apelacione navode.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Član 13. stav 1. tačka 4.

Lica koja podliježu plaćanju PDV-a Lica koja, u smislu ovog zakona, podliježu plaćanju PDV-a su:

4. svako lice koje u fakturi ili drugom dokumentu koji služi kao faktura (u daljem tekstu: faktura) iskaže PDV, a koje, u skladu s ovim zakonom, nije dužno obračunati i uplatiti PDV;

VI - NASTANAK PORESKE OBAVEZE

Član 17.

Opće Poreska obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od sljedećih radnji, koja god bude najranija:

1. isporuka dobara ili vršenje usluga;

2. izdavanje fakture u skladu s ovim zakonom;

3. plaćanje ili djelimično plaćanje izvršeno prije izdavanja fakture;

4. nastanak obaveze plaćanja carinskog duga kod uvoza dobara, a ako te obaveze nema, u momentu kada bi nastala obaveza plaćanja tog duga;

5. za promet dobrima i uslugama prema čl. 5., 6. i 9., po isteku poreskog perioda za vrijeme kojeg je izvršen promet; i 6. za svaku izmjenu u poreskoj osnovici prema članu 20., kada se izda faktura ili drugi dokument.

VII - PORESKA OSNOVICA

Član 20. st. 1., 11. i 12.

Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga Poreska osnovica (u daljem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

Ako se osnovica naknadno izmijeni, zbog vraćanja dobara isporučiocu, popusta koji kupac dobije nakon primljenih dobara ili pruženih usluga, ili ako se iznos naknade ne može naplatiti nakon iscrpljivanja svih zakonskih sredstava, obveznik koji je izvršio promet dobara ili usluga može, primjenom člana 55.stav 6. ovog zakona, izvršiti ispravku iznosa PDV-a.

Obveznik koji je izvršio promet dobara i usluga može ispraviti iznos PDV-a samo ako obveznik kome je izvršen promet dobara i usluga izmijeni odbitak ulaznog PDV-a i pod uslovom da o tome pismeno obavijesti isporučioca dobara i usluga.

Član 55. st. 1., 6., 7., 8. i 9.

Poreske fakture Obveznik je dužan klijentu izdati fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura (u daljem tekstu: faktura) za svaki promet dobara i usluga, izuzev za onaj promet koji je oslobođen u svrhe PDV-a u smislu čl. 24. i 25. ovog zakona.

Knjižno obavještenje izdaje se u sljedećim slučajevima kada:

1. se roba vraća nakon ispostavljanja fakture;

2. dobavljač dobara, odnosno davalac usluga nakon ispostavljanja fakture odobri sniženje cijene ili popust; i 3. dobavljač dobara, odnosno davalac usluga primi dodatnu uplatu za isporučena dobra, odnosno izvršene usluge nakon ispostavljanja fakture.

Lica koja nisu registrirana kao obveznici, kao i registrirani obveznici koji vrše promet dobara i usluga koji je oslobođen od PDV-a, ne mogu na fakturi iskazati iznos PDV-a ili na bilo koji drugi način naznačiti da je u fakturi sadržan iznos PDV-a.

Obveznik prema stavu 7. ovog člana, koji primi potvrdu o plaćanju na kojoj je naznačeno da iznos uključuje PDV, obavještava lice koje je ispostavilo potvrdu o plaćanju o ovim okolnostima i vraća primljeni iznos PDV-a.

Obveznik koji, suprotno st. 7. i 8. ovog člana, prikaže iznos PDV-a na fakturi ili na bilo koji drugi način naznači da je u iznosu fakture uključen PDV, naznačeni iznos PDV-a plaća UIO.

29. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10, 85/17 i 40/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08 i 65/10) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 67.

Odbitak ulaznog poreza kod avansa (1) Za date avanse ulazni porez se može odbiti u poreznom periodu u kojem je avans plaćen ako je za njega od strane primaoca ispostavljena a od strane platioca primljena faktura, prema članu 55. Zakona, nezavisno od toga što dobro nije isporučeno ili usluga izvršena.

(2) Ako po plaćenom avansu ne dođe do isporuke dobra ili usluge, gubi se pravo na odbitak ulaznog PDV-a, a obračunati porez treba ispraviti. U tom slučaju uplatilac avansa mora ispostaviti knjižnu obavijest primaocu avansa da je obavio ispravak ulaznog poreza, a primalac avansa tada smanjuje svoju poreznu obavezu. Ova odredba se primjenjuje nezavisno o tome da li je izvršen povrat avansa.

Član 69.

Ispravak odbitka ulaznog poreza (1) Ako se porezna osnovica (naknada) promijeni naknadno zbog različitih vrsta popusta ili nemogućnosti naplate putem zakonski propisanih načina, tada lice koje je isporučilo dobro ili obavilo uslugu može ispraviti (smanjiti) iznos izlaznog poreza. Isporučilac izdaje knjižnu obavijest na taj iznos licu kojem su isporučena dobra ili obavljene usluge koja na osnovu knjižne obavijesti vrši ispravku (smanjenje) odbitka ulaznog poreza. Ako je PDV obračunat i plaćen pri uvozu odbijen kao ulazni porez, a naknadno je snižen ili nadoknađen, tada uvoznik mora na osnovu rješenja Uprave za pripadni iznos ispraviti odbitak ulaznog poreza.

(2) Ispravku kupac mora obaviti u poreznom razdoblju u kojem je promijenjena porezna osnovica. Ukoliko UIO izda rješenje, ispravka se mora izvršiti u poreznom razdoblju u kojem rješenje postaje izvršno.

Član 110.

Izdavanje porezne fakture u slučajevima avansnog plaćanja (1) Za primljene avanse prije isporuke dobara i usluga, a na osnovu izvoda ovlaštene organizacije platnog prometa, primalac avansa, dužan je izdati poreznu fakturu u skladu sa Zakonom i ovim Pravilnikom.

(2) Na poreznoj fakturi je obavezna naznaka “faktura-avans”.

(3) Ovakva porezna faktura je osnov za obračun izlaznog poreza kod prodavca, a ulaznog kod kupca.

(4) Primljeni avans predstavlja bruto naknadu iz koje se preračunatom stopom izračunava PDV.

(5) Ako je avans primljen u istom obračunskom periodu u kojem je obavljena i isporuka, tada se ne ispostavlja porezna faktura za avans, nego faktura za redovnu isporuku dobara ili usluga. U slučaju kada je primljeni avans veći od iznosa u redovnoj fakturi ispostavlja se porezna faktura za razliku avansa.

(6) Pri isporuci dobara, odnosno obavljanju usluga ispostavlja se porezna faktura u kojoj se zaračunava cjelokupna isporuka dobara, odnosno obavljena usluga, a porezna faktura za avans se poništava (stornira).

(7) PDV se ne obračunava i ne plaća u slučaju avansnog plaćanja za promet dobara i usluga koji ne podliježe plaćanju PDV-a.

(8) Primalac avansa izdaje račun sa pozivom na odredbu Zakona o PDV-u kojim je propisano da taj promet dobara i usluga ne podliježe oporezivanju. Ovo se ne odnosi na promete koji su oslobođeni obračuna i plaćanja PDV-a, u skladu sa odredbama člana 24. i 25. Zakona.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na dom

31. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

32. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

33. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

34. Nadalje, Ustavni sud ukazuje de se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu s pravom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i apelantovi navodi o kršenju navedenog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 030860 20 Uvp od 23. juna 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, imajući u vidu da je osporena presuda donesena 23. juna 2020. godine, a da je apelacija podnesena 14. augusta 2022. godine, Ustavni sud konstatira da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant osporava navedene odluke Suda BiH tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave, koje je ispitao i Sud BiH, utvrđen dodatni razrez PDV-a za kontrolirani period u određenom iznosu koji je apelant dužan platiti zajedno s kamatama. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji od lišavanja njegove imovine – novčanog iznosa koji apelant treba da plati po osnovu izvršenog razreza indirektnog poreza (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, stav 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

44. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).

45. Dovodeći naprijed navedeno u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da su Sud BiH i organi uprave u konkretnom slučaju konstatirali da apelant nije mogao ispostaviti avansnu fakturu prije nego što je primio avans, pogotovo da nije mogao obračunati PDV na tako izdatu avansnu fakturu, jer u vrijeme izdavanja apelant nije bio u sistemu PDV-a, pa da nije ni mogao po ispostavljenom dokumentu knjižna obavijest od 27. novembra 2012. godine, poništiti (stornirati) PDV iz avansnog računa na iznos neiskorištenog avansa (po avansnoj fakturi od 14. juna 2011. godine), pa mu je utvrđen dodatni razrez PDV-a za kontrolirani period u određenom iznosu koji je apelant dužan platiti, zajedno s pripadajućim kamatama.

46. Dalje, odgovarajući na pitanje da li je u konkretnom slučaju miješanje osporenim odlukama u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, proizlazi da su se u tim odlukama Sud BiH, kao i organi uprave pozvali na odredbe, prije svega, člana 13. stav 1. tačka 4, člana 20. st. 11. i 12, člana 55. Zakona o PDV-u i člana 110. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.

47. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je odredbama člana 13. Zakona o PDV-u propisano ko su lica koja podliježu plaćanju PDV-a, te da iz stava 1. tačke 4. navedenog člana proizlazi da svako lice koje u fakturi (ili drugom dokumentu koji služi kao faktura) iskaže PDV, a koje nije dužno obračunati i uplatiti PDV, podliježe plaćanju PDV-a. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 55. st. 7. i 9. Zakona o PDV-u proizlazi da lice koje nije registrirano kao obveznik ne može na fakturi iskazati iznos PDV-a ili na bilo koji drugi način naznačiti da je u fakturi sadržan iznos PDV-a, a ukoliko postupi suprotno, naznačeni iznos PDV-a plaća UIO (tuženoj). Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 110. st. 1. i 2. Pravilnika proizlazi da primalac avansa za primljene avanse prije isporuke dobara i usluga izdaje fakturu sa naznakom „faktura-avans”, dok je stavom 6. navedenog člana propisano da se pri isporuci dobara, odnosno obavljanju usluga ispostavlja porezna faktura u kojoj se zaračunava cjelokupna isporuka dobara, odnosno obavljena usluga, a porezna faktura za avans se poništava (stornira).

48. Zatim, Ustavni sud zapaža da je članom 20. Zakona o PDV-u propisano šta je osnovica prometa dobara i usluga, te da iz stava 11. istog člana proizlazi da obveznik koji je izvršio promet dobara ili usluga može primjenom člana 55. stav 6. Zakona o PDV-u izvršiti ispravku iznosa PDV-a ako se osnovica naknadno izmijeni (i to samo u slučaju kada se dobra vraćaju isporučiocu; kada kupac nakon primljenih dobara ili pruženih usluga dobije popust ili kada se iznos naknade ne može naplatiti nakon iscrpljivanja svih zakonskih sredstava), dok iz stava 12. proizlazi da obveznik koji je izvršio promet dobara i usluga može ispraviti iznos PDV-a samo ako obveznik kome je izvršen promet dobara i usluga izmijeni odbitak ulaznog PDV-a i pod uvjetom da o tome pismeno obavijesti isporučioca dobara i usluga. Ustavni sud zapaža da je članom 55. stav 6. Zakona o PDV-u propisano kada se knjižno obavještenje izdaje, tj. da se izdaje u slučaju kada se roba vraća nakon ispostavljanja fakture, kada dobavljač dobara, odnosno davalac usluga nakon ispostavljanja fakture odobri sniženje cijene ili popust i kada dobavljač dobara, odnosno davalac usluga primi dodatnu uplatu za isporučena dobra, odnosno izvršene usluge nakon ispostavljanja fakture.

49. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka kao nesporno proizlazi da je apelant predmetnu avansnu fakturu, sa obračunatim PDV-om, ispostavio prije nego što je postao registrirani PDV obveznik (14. juna 2011. godine ispostavio avansnu fakturu, a 21. juna 2011. godine podnio zahtjev za registraciju i upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a, te mu je 19. jula 2011. godine izdato uvjerenje prema kojem obaveza obračuna i plaćanja PDV-a za apelanta počinje teći od 1. jula 2011. godine), pa da su upravni organi, odnosno Sud BiH, u osporenim odlukama zaključili da je na navedeni način apelant postupio suprotno odredbi člana 55. stav 7. Zakona o PDV-u, iz kojeg razloga snosi obavezu plaćanja PDV-a koja proizlazi iz člana 13. stav 1. tačka 4, a u vezi sa članom 55. stav 9. Zakona o PDV-u. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je ukazano da je investitor uplate vezane za predmetnu avansnu fakturu izvršio 23. juna i 13. jula 2011. godine, odnosno nakon izdavanja predmetne avansne fakture, što je suprotno odredbama člana 110. Pravilnika. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u odlukama upravnih organa, odnosno osporenim odlukama Suda BiH ukazano da apelant avansnu fakturu nije stornirao u poreznom periodu kada je ispostavio konačan obračun za radove izvršene do raskida Ugovora o izgradnji autoputa do 27. juna 2012. godine, nego je to učinio tek naknadno 27. novembra 2012. godine (nakon što je investitoru ispostavio knjižnu obavijest od 27. novembra 2012. godine), na koji način je postupio suprotno članu 110. stav 6. Pravilnika. Također, Ustavni sud zapaža da iz odluka upravnih organa, odnosno osporenih odluka Suda BiH kao nesporno proizlazi da apelant od investitora nije dobio pismenu obavijest da su izmijenili odbitak ulaznog PDV-a, u skladu s odredbama člana 20. stav 12. Zakona o PDV-u, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi ni o jednom od propisanih osnova za izdavanje knjižne obavijesti u smislu člana 55. stav (6) Zakona o PDV-u, pa da apelant nije ispunio ni uvjete za umanjenje izlaznog PDV-a propisane odredbama člana 20. stav 11. Zakona o PDV-u. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da su upravni organi, odnosno Sud BiH, konstatirali da apelant nije mogao poništiti (stornirati) PDV iz predmetne avansne fakture (na iznos neiskorištenog avansa) knjižnom obavijesti od 27. novembra 2012. godine, pa su apelantu utvrdili dodatni razrez porezne obaveze. Shodno navedenom, a suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa Zakonom o PDV-u i Pravilnikom. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da su Zakon o PDV-u i Pravilnik objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da na jasan i precizan način reguliraju pitanja plaćanja PDV-a, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.

50. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine u konkretnom slučaju bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodatu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija, u konkretnom slučaju zapravo razrez poreza, u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelant predmetnu „avansnu fakturu“ s obračunatim PDV-om izdao prije nego što je registriran kao PDV obveznik i prije nego što je izvršeno plaćanje ili djelimično plaćanje, kao i da navedenu fakturu nije stornirao u poreznom periodu kada je ispostavio konačan obračun za izvršene radove, te da nije ispunio ni zakonske uvjete da se izvrši ispravka iznosa PDV-a, zbog čega je u postupku porezne kontrole, koji je okončan sudskim odlukama, obavezan na plaćanje PDV-a, sve u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.

51. Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, koje su u ovom slučaju osnov za miješanje u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama gore navedenih propisa preteže nad apelantovim pravom na zaštitu imovine, te da apelant, zbog nepoštovanja propisanih poreznih obaveza, ne snosi poseban i pretjeran teret. Naime, upravo je apelant kao porezni obveznik propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava, tj. u predmetnoj avansnoj fakturi je obračunao PDV iako u vrijeme njenog izdavanja apelant nije bio u sistemu PDV-a, te nije ni poštovao propisanu proceduru vezanu za samo izdavanje avansne fakture, storniranje avansa u konačnom obračunu, kao ni ispravku iznosa PDV-a.

52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu osporenim odlukama u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika, u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo, a da je upravo apelant propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava, odnosno u predmetnoj avansnoj fakturi je obračunao PDV iako u vrijeme izdavanja nije bio u sistemu PDV-a, te nije ni poštovao propisanu proceduru vezanu za samo izdavanje avansne fakture, storniranje avansa u konačnom obračunu, kao ni ispravku iznosa PDV-a.

54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2968/20 („Primorje“ d.d. Ajdovščina u stečaju) | Sudska praksa | Aktio