Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3921/20 (M. S., P. K., N. D., M. Đ., Z. K. i R. B.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opća zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3921/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3921/20, rješavajući apelaciju Milorada Santrača i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Santrača, Pere Kneževića, Nikole Drljače, Milana Đukanovića, Zdravka Kreće i Ranka Babića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 072673 20 Rev od 1. septembra 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Santrač, Pero Knežević, Nikola Drljača, Milan Đukanović, Zdravko Kreća i Ranko Babić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Novog Grada, koje zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 2. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 072673 20 Rev od 1. septembra 2020. godine.

2. Postupajući po tužbi apelanata protiv tužene „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekst: tužena), Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 85 0 Rs 072673 18 Rs od 5. decembra 2019. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tužena donošenjem rješenjâ o prestanku radnog odnosa apelanata (u daljnjem tekstu: predmetna rješenja), povrijedila njihovo pravo na jednako postupanje u pogledu prava na rad i prava na dostupnost radnih mjesta pod jednakim uslovima u odnosu na ostale željezničke radnike, koji u procesu reorganizacije kod tužene ne ostvare uslove iz člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS, kao i u odnosu na radnike, na koje se u pogledu uslova za prestanak radnog odnosa, primjenjuje član 175. stav 1. tačka 2) Zakona o radu. Presudom je dalje odbijen zahtjev da se predmetna rješenja ponište kao nezakonita i da se naloži tuženoj da svakom od apelanata naknadi materijalnu štetu zbog izgubljene zarade, u iznosima pobliže naznačenim u izreci, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se naloži tuženoj da vrati apelante na rad. Također, presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 072673 20 Rsž od 14. aprila 2020. godine, odbijene su žalbe apelanata podnesene protiv presude Osnovnog suda i potvrđena navedena presuda.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 072673 20 Rev od 1. septembra 2020. godine odbijene su revizije apelanata podnesene protiv presude Okružnog suda.

5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su apelanti bili radnici tužene i da im je radni odnos prestao na osnovu predmetnih rješenja, da su u trenutku donošenja predmetnih rješenja svi imali određene godine života i 40 godina penzijskog staža, kao i da su apelanti ostvarili pravo na starosnu penziju. Dalje je navedeno da je tužena, prije donošenja predmetnih rješenja, sačinila analizu poslovanja, u kojoj je između ostalog konstatovano da tužena radi sa 50% kapaciteta i da je zato neophodno svesti broj radnika na optimalan broj, da je Vlada Republike Srpske prihvatila navedenu analizu i prijedlog plana reorganizacije, koji je podržala i Svjetska banka. Istaknuto je da su na osnovu navedenog stanja stvari, nižestepeni sudovi zaključili da tužbeni zahtjevi apelanata nisu osnovani, uz poziv na odredbe člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS, člana 42. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), člana 175. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Vrhovni sud je naveo da Zakon o željeznicama RS predstavlja lex specialis u odnosu na ZOR, kada su u pitanju radni odnosi željezničkih radnika o kojima govori odredba člana 2. tačka 12. navedenog Zakona. Dalje je ukazao da odredbom člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS nije propisan uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju, već ona imperativno propisuje da željezničkom radniku prestaje radni odnos po sili zakona kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama Republike Srpske i kada navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene čl. 42. stav 1. i 178. stav 1. Zakona o PIO. Istaknuto je da je tužena dokazala da je pristupila reorganizaciji, te da su apelanti na dan donošenja predmetnih rješenja imali navršenih najmanje 40 godina penzijskog staža i 62, odnosno 58 godina života, čime su se ostvarili zakonom propisani uslovi (član 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS) za prestanak radnog odnosa apelanata. Stoga je zaključeno da predmetna rješenja nisu nezakonita.

6. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovane tvrdnje apelanata da je donošenjem predmetnih rješenja narušen princip ravnopravnosti, odnosno da navedena odredba Zakona o željeznicama RS, na kojoj su zasnovana predmetna rješenja, nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i odredbama Evropske konvencije za ljudska prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je i da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-31/18 od 20. decembra 2018. godine odbijen prijedlog za utvrđenje neustavnosti člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS. Vrhovni sud je ukazao da je apelantima radni odnos kod tužene prestao primjenom zakonske odredbe imperativnog karaktera, te da okolnost da je zakonom propisano da svima koji u određenoj godini pune određene godine života prestaje radni odnos u situaciji kada se pristupi reorganizaciji tužene, ne znači nejednako postupanje u odnosu na sve druge radnike koji nemaju te godine života, odnosno koji uopće ne rade kod tužene. Dalje je ukazao da u konkretnom slučaju apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminirani, odnosno da bi njihov položaj bio bolji da je njihov radno-pravni status rješavan na način da su proglašeni tehnološkim viškom. Istaknuto je da je, suprotno tome, tužena dokazala da je pri donošenju predmetnih rješenja primijenila imperativnu zakonsku odredbu (član 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS) i da je prema svim radnicima koji su se našli u istoj situaciji jednako postupila. Također je zaključeno da pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda Republike Srbije, i da predstavlja izvor prava, nije relevantna, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao i u Odlukama Ustavnog suda, na koje su se pozvali.

7. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 39. st. 3. i 4. Ustava Republike Srpske i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno-pravne propise. Također smatraju da je odredba člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS suprotna principu zakonitosti, te diskriminatorna, u odnosu na apelante i grupu kojoj pripadaju, na način da ih diskriminiše po osnovu starosne dobi i imovinskog statusa, u pogledu ostvarivanja prava na rad i zaradu, što su sve detaljno obrazložili u apelaciji. Apelanti također ističu da redovni sudovi, iako su bili dužni, nisu proveli tzv. „test diskriminacije“, što su također detaljno obrazložili u apelaciji. U prilog svojih navoda, apelanti ukazuju na odluku Ustavnog suda Srbije broj IUz-244/2015 od 4. oktobra 2016. godine, o sličnoj situaciji, i odluku Ustavnog suda broj AP-204/15, u kojoj se radilo o gotovo identičnom pravnom pitanju.

8. Zakon o željeznicama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/17, 28/17 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 116a.

(1) Željezničkim radnicima radni odnos prestaje:

1) istekom roka na koji je zasnovan, 2) kad radnik navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, 3) sporazumom između radnika i poslodavca, 4) otkazom ugovora o radu od strane radnika ili poslodavca, 5) odlukom nadležnog suda, 6) na zahtjev roditelja ili staratelja radnika mlađeg od 18 godina života, 7) smrću radnika.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, u slučaju kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama Republike Srpske, željezničkom radniku radni odnos prestaje kad navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene članom 42. stav 1. ili članom 178. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13 i 103/15).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno da predmetna rješenja nisu nezakonita, jer su se ostvarili zakonom propisani uslovi (član 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS) za prestanak radnog odnosa apelantima kod tužene. Nadalje, utvrđeno je i da su neosnovane tvrdnje apelanata da je donošenjem predmetnih rješenja narušen princip ravnopravnosti, te je ukazano da apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminisani. Pri tome, Vrhovni sud je detaljno i jasno analizirao sve relevantne zakonske propise i obrazložio njihovu primjenu na konkretan slučaj, te, suprotno apelacionim navodima, cijenio sve okolnosti koje se tiču navodne diskriminacije apelanata, u vezi čega je dao opširno obrazloženje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi postupao po apelaciji koja se odnosila na isto pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-621/22 od 6. aprila 2022. godine, tačka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba), te u vezi s tim zaključio da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali i da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu pozivanja apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP-204/15 od 11. oktobra 2017. godine, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj Odluci utvrdio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantičinu štetu zaključivši da se pravo na odlazak u penziju pod povoljnijim uvjetima ostvaruje ex lege, iako iz relevantnih odredbi Zakona o PIO i očitovanja zakonodavca proizlazi da se radi o pravu osiguranika koje se ostvaruje samo na zahtjev osiguranika. Imajući u vidu da iz odredbe člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS prozilazi da se radi o imperativnoj zakonskoj odredbi o prestanku radnog odnosa u slučaju ispunjenja propisanih uslova, Ustavni sud smatra da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju, pa se stavovi iz navedene Odluke ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

14. U vezi s apelacionim navodom o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu obrazložili taj navod, nego su ga samo paušalno naveli. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak iz prethodne tačke ove Odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelanti navode da je osporenom odlukom prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 39. st. 3. i 4. Ustava Republike Srpske i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovih prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3921/20 (M. S., P. K., N. D., M. Đ., Z. K… | Sudska praksa | Aktio