Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-716/22 (H. Ć.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-716/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-716/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Halil Ćućurović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Halil Ćućurović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 128106 21 Gž 2 od 6. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halil Ćućurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnio je 24. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 128106 21 Rev od 2. decembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 128106 21 Gž 2 od 6. maja 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2375/21 od 5. oktobra 2021. godine, u odnosu na AP-2433/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. decembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se, u dijelu kojim se potvrđuje da je tuženi (E.M.) vratio apelantu iznos od 20.000,00 KM, utvrdi neistinitim sadržaj Izjave o sporazumnom raskidu ugovora o prodaji nekretnine broj OPU-IP 210/2012 od 23. marta 2012. godine (kojom su apelant i tuženi bezuslovno raskinuli Ugovor o kupoprodaji nekretnine broj OPU-IP 371/2011 od 18. maja 2011. godine), te da se naloži tuženom da apelantu isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su parnične stranke 18. maja 2011. godine zaključile ugovore o kupoprodaji nekretnina za kupoprodajnu cijenu od 62.000,00 KM i 20.000,00 KM, te da su predmetni ugovori br. OPU-IP 370/2011 i OPU-IP 371/2011 notarski obrađeni od notara A.M. Takođe, da je nesporno da su kod istog notara parnične stranke 23. marta 2012. godine potpisale izjave o sporazumnom raskidu naprijed navedenih ugovora o prodaji nekretnina br. OPU-IP 209/2012 i OPU-IP 210/2012 i da su tim izjavama stranke potvrdile da je tuženi u cijelosti vratio apelantu naprijed navedene iznose. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da je, prema oba „fiktivna ugovora o kupoprodaji“, ukupna kupoprodajna cijena bila 82.000,000 KM, te da je, prema navedenim potpisanim izjavama, tuženi vratio apelantu naprijed navedeni iznos. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio iskaze svjedoka (E.B. kao svjedoka kojeg je pozvao apelant, te H.B., I.M. i B.M. koje je pozvao tuženi) zaključivši da iskazi tih svjedoka ukazuju na očitu naklonjenost strankama koje su ih pozvale radi svjedočenja, radi čega prvostepeni sud nikome od njih nije poklonio vjeru u cijelosti. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio da je E.B. bio i lično uključen u odnose sa parničnim strankama, pa da je njegov interes očito više na strani apelanta, dok su H.B., I.M. i B.M. bliski srodnici tuženog, pa su njihove izjave za tuženog povoljnije nego izjava samog tuženog. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno neosnovanim navodima žalbe, pravilno cijenio i iskaze „ključnih“ svjedoka, notara A.M. i njegove zaposlenice D.S. iz kojih proizlazi da su na posredan način saznali od ugovornih strana da nedostaje iznos od 20.000,00 KM, ali da pred samim notarom ugovorne strane nisu prebrojavale novac, niti je utvrđeno, a ni bilo gdje konstatovano, koliki je iznos tuženi tom prilikom isplato apelantu, već da su samo, na prijedlog notara, kod njega ostavili sporazum o raskidu ugovora koji je glasio na iznos od 20.000,00 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da se niti iz jednog provedenog materijalnog dokaza, ili iz neposredno izvedenih dokaza, ne može pouzdano zaključiti koji iznos novaca se nalazio u koverti koju je tuženi predao apelantu, odnosno da se u koverti nalazilo 20.000,00 KM manje. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je, prema činjeničnim navodima tužbe, koji se nisu mijenjali tokom postupka, apelant naveo da je u koverti bio iznos od 62.000,00 KM, te da je apelant (saslušan kao parnična stranka) izjavio da mu je tuženi prethodno, preko banke, 15. novembra 2011. godine izvršio isplatu iznosa od 20.000,00 KM, što ukupno čini iznos od 82.000,00 KM koji iznos je tuženi i trebao vratiti apelantu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva potpuno potvrđena „analizom datih iskaza tuženog i njegovih svjedoka“, te ističe da sud nije uopšte cijenio iskaze dva „ključna svjedoka“, notara A.M. i njegove uposlenice D.S..

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-716/22 (H. Ć.) | Sudska praksa | Aktio