Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3942/20 ("MERKUR" d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3942/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3942/20, rješavajući apelaciju "MERKUR" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "MERKUR" d.o.o. Banjaluka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. "MERKUR" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Kosić advokat iz Banjaluke, podnio je 2. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 09934918 Pž od 25. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018. godine.

2. Apelant je podneskom od 11. marta 2021. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Okružnog privrednog suda od 31. maja 2018. godine „do donošenja pravosnažne presude po protivtužbi apelanta ,,Merkur“ d.o.o. Banjaluka u predmetu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps ili do donošenja odluke po apelaciji“.

3. Apelant je 4. februara 2022. i 30. marta 2022. godine dostavio Ustavnom sudu dopune apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3942/20 od 9. juna 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

5. Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3949/20 od 6. aprila 2022. godine odbio kao neosnovanu apelaciju druge stranke u predmetnom parničnom postupku-Euroline d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) podnesenu protiv osporene presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine.

6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca zatraženo je 22. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

7. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 2. marta 2021. do 11. marta 2021. godine.

8. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 15. marta 2022. godine apelantovom punomoćniku.

9. Apelantov punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

11. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018. godine, donesenoj po tužbi tužitelja protiv apelanta „radi raskida ugovora“ i po protivtužbi apelanta protiv tužitelja „radi raskida ugovora, predaje u posjed i naknade štete“, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se obaveže apelant da mu izda ovlašćenje sa ranijim sadržajem punomoći od 22. januara 2004. godine, precizno navedenom u izreci presude, a da će u protivnom navedeno ovlašćenje zamijeniti predmetna presuda, te da se obaveže apelant da tužiocu na ime uplate dospjelog za vraćanje ortačkog uloga isplati iznos od 900.000,00 KM i da mu naknadi štetu u iznosu od 2.000.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na navedene novčane iznose počev od 21. februara 2007. godine kao dana nastanka štete (stav I). Takođe je utvrđen raskid Okvirnog ugovora o zajedničkoj prodaji od 26. novembra 2001. godine, Ugovora o adaptaciji i zajedničkoj prodaji u RK „Centar“ i Ugovora o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje od 29. aprila 2003. godine, te Aneksa 1 uz Ugovor od 29. aprila 2003. godine; obavezan je apelant da tužiocu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta isplati iznos od 1.325.446,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. februara 2007. godine; obavezan je apelant da tužiocu na ime štete - izgubljene dobiti isplati iznos od 2.183.053,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. avgusta 2012. godine; odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužilac tražio da se obaveže da po naplati glavnog duga sa troškovima parničnog postupka i dospjelim kamatama od apelanta, apelantu preda u posjed poslovne prostorije u objektu RK Centar Banjaluka uz istovremeno ispunjenje (član 286 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO – pravo retencije) međusobnih obaveza određenih presudom; te je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio tužiočevog eventualnog zahtjeva, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav II). Navedenom presudom odbačena je protivtužba apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je raskinut Ugovor od 29. aprila 2003. godine sa Aneksom I od 24. decembra 2003. godine; obavezan je tužilac da apelantu preda u posjed i raspolaganje slobodne od lica i stvari poslovne prostorije RK „Centar“ u Banjaluci i da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale nekorišćenjem predmetnog objekta u utuženom periodu isplati iznos od 3.585.044,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu isplati iznos od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, obavezan je tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 63.515,43 KM, te je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav III).

12. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu Ugovora o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje od 29. aprila 2003. godine kojim su se sporazumijeli da radi ostvarivanja ciljeva od zajedničkog interesa i uz zajednički rizik dugoročno ujedine sredstva. Apelant je u zajednički posao uložio poslovni centar RK Centar sa dijelom pripadajućeg zemljišta, dok je tužilac uložio novčana sredstva za rekonstrukciju i sanaciju poslovnog centra, pribavljanje „UTU-a“, urbanističke saglasnosti i građevinskih dozvola, izvođenje građevinskih i zanatskih radova na rekonstrukciji i adaptaciji objekta i postora, projektovanje, nabavku i ugradnju interijera, oganizaciju poslovanja u poslovnom centru, nabavke i promet robama i uslugama, održavanja poslovnog centra, ličnih primanja zaposlenih radnika, te vođenje knjigovodstva. Parnične stranke su ugovorile i da će se raspodjela dobiti vršiti u omjeru od po 50% (član 12), da je ugovor zaključen na 20 godina i da svaka strana može da odustane od ugovora na način propisan članom 14. S obzirom na sadržaj, Okružni privredni sud je pravno kvalifikovao predmetni ugovor kao ugovor o ortakluku, koji je regulisan paragrafima 1175 do 1216 Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), a koji se primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, te je ukazao na sadržaj relevantnih odredaba OGZ koje regulišu ugovor o ortakluk. Okružni privredni sud je nadalje naveo da je nesporno utvrđeno da je 12. juna 2003. godine zapisnički izršena primopredja objekta RK „Centar“ i da je tužilac pistupio realizaciji ugovora ali da za predmetni objekat nikada nije pribavljena upotrebna dozvola. Takođe, iz nalaza i mišljenja vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta proizlazi da zbog radova koji su izvedeni, a zahtijevaju dopunu odobrenja za građenje, predmetni objekat nije mogao biti tehnički primljen. Naveo je da je apelant, sa druge strane, vodio postupke da se poništi Ugovor od 29. aprila 2003. godine, koji su okončani Presudom Vrhovnog suda od 30. aprila 2009. godine na način da je apelantov tužbeni zahjev odbijen kao neosnovan. Okružni privredni sud je naveo da je u konačnici tužilac 16. jula 2012. godine pismeno izjavio apelantu da raskida ugovor navodeći da je apelant isključivo odgovoran zbog odlaganja početka rada poslovnog prostora RK Centar, te je potraživao od apelanta isplatu izvršenih ulaganja od 1.668.851,33 KM sa ugovorenom štetom od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete, odnosno od izvršenog tehničkog prijema objekta 2006. godine. S obzirom da se apelant nije protivio raskidu ugovora, Okružni privredni sud je utvrdio da je Ugovor od 29. aprila 2003. godine sa Aneksom 1 od 27. decembra 2003. godine raskinut sa 16. julom 2012. godine. Okružni privredni sud je nadalje ocijenio neosnovanim tužiočev primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži apelantu da mu izda ovlašćenje sa ranijim sadržajem punomoći od 22. januara 2004. godine jer to predstavlja radnju u cilju ispunjenja predmetnog ugovora. Nadalje je naveo da je tužilac primarnim tužbenim zahtjevom tražio i da se obaveže apelant da mu na ime dospjelog za vraćanje ortačkog uloga isplati iznos od 900.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te zaključio da je taj zahtjev neosnovan jer predmetnim ugovorom nije definisana visina ortačkog uloga, niti je postignut dogovor oko vraćanja osnivačkog uloga. Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim primarni tužbeni zahtjev kojim je tužilac od apelanta tražio naknadu štete u iznosu od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom jer je predmetnim ugovorom navedeni novčani iznos ugovoren kao naknada štete u slučaju raskida ugovora od strane apelanta (a predmetni ugovor je raskinuo tužilac), kao i iz razloga što je unaprijed izvršeno ugovaranje iznosa buduće štete za slučaj raskida ugovora suprotno načelu iz člana 13 ZOO koje propisuje da je zabranjeno vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

13. Okružni privredni sud je nadalje, vezano za tužbeni zahtjev koji se odnosio na raskid međusobnih ugovora te isplatu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta i na naknadu štete - izgubljene dobiti, ukazao na sadržaj odredbe člana 132 stav 2 ZOO, te je dosudio tužiocu iznos od 1.325.446,67 KM, koliko iznosi vrijednost tužiočevih ulaganja u predmetni objekat prema nalazu i mišljenju vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta. U pogledu kamate na navedeno potraživanje, Okružni privredni sud je istakao da bi tužilac, shodno odredbi člana 214 ZOO, imao pravo na kamatu od dana izvršenih ulaganja s obzirom da je apelant u konkretnom slučaju bio nesavjestan (krivica za raskid ugovora je na apelantu). Međutim, istakao je dosudio tužiocu kamatu od 21. februara 2007. godine, kako je tužilac zahtjevao, te se s tim u vezi pozvao na odredbu člana 2 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni privredni sud je nadalje naveo da je tužilac tokom postupka tehničkog prijema objekta i dobijanja upotrebne dozvole iskazao volju da ugovor održi na snazi, dok je apelant već 2004. godine izjavio da odustaje od ugovora (što nije prihvaćeno jer raskid ne može nastupiti dok se ne izvrše međusobna sravnjenja izvršnih ulaganja i naknade štete), pokrenuo je postupak za poništenje ugovora, te je svojim radnjama onemogućavao tehnički prijem objekta. Nije iskazao namjeru da izvrši legalizaciju viška radova koje je izveo tužilac, iako je prema mišljenju vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta apsurdno te radove uklanjati. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da je apelant kriv za raskid ugovora i da tužilac, shodno odredbi člana 132 stav 1 ZOO, ima pravo na naknadu štete, te je po tom osnovu dosudio tužiocu iznos od 2.183.053,99 KM koji predstavlja 50% dobiti od izdavanja u zakup predmetnog objekta, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. Kako se tužilac nalazi u posjedu RK Centar, Okružni privredni sud je istakao da ne može tužbenim zahtjevom zahtijevati da mu se naloži predaja u posjed nepokretnosti, zbog čega je odbijen taj dio eventualnog tužbenog zahtjeva. Takođe je naglasio da su u konkretnom slučaju obje ugovorne strane dužne ispuniti novčane obaveze prema drugoj ugovornoj strani po različitim osnovima, pa je isključena primjena retencije, jer se vraćanje datog vrši istovremeno. S obzirom da o tužbenom zahtjevu za raskid ugovora teče parnica, Okružni privredni sud je odbacio apelantovu protivtužbu u tom dijelu primijenom odredbe člana 67 stav 1 tačka 3 ZPP. Nadalje, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor raskinut i da se predmetni objekat nalazi u tužiočevom posjedu, Okružni privredni sud je obavezao tužioca da apelantu predmetni objekat preda u posjed, na osnovu odredbe člana 132 stav 3 ZOO, Okružni privredni sud je ukazao da apelant, shodno odredbi člana 132 stav 1 ZOO, ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zakupnine od momenta raskida predmetnog ugovora, te je po tom osnovu dosudio apelantu iznos od 3.585.044,76 KM. U konačnici, Okružni privredni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražena naknada štete u iznosu od 2.000.000,00 KM, neosnovan iz istih razloga iz kojih je neosnovan tužbeni zahtjev istog sadržaja.

14. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 09934918 Pž od 25. marta 2019. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i preinačeno je rješenje o troškovima postupka iz stava III prvostepene presude na način da je tužilac obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 41.509,43 KM, dok je u ostalom dijelu tužiočeva žalba odbijena kao neosnovana. Prvostepena presuda je potvrđena u pogledu odluke o glavnoj stvari u pobijanom odbijajućem dijelu po tužbi i usvajajućem dijelu po protivtužbi. Takođe je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u pobijanom usvajajućem dijelu po tužbi i odbijajućem dijelu po protivtužbi, u dijelu kojim je protivtužba odbačena i u pogledu odluke o troškovima postupka. Odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

15. U obrazloženju presude Viši privredni sud je podržao pravni stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužiočevog primarnog tužbenog zahtjeva u pogledu izdavanja ovlaštenja sa sadržajem ranije punomoći, tim prije što je apelant tu punomoć otkazao 23. februara 2004. godine. Ocijenio je neosnovanim tužiočeve žalbene navode o nemogućnosti jednostranog raskida ugovora, te se s tim u vezi pozvao na odredbe člana 132 ZOO. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu na ime uplate dospjelog za vraćanje ortačkog udjela isplati iznos od 900.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio taj dio tužbenog zahtjeva, te ukazao da je o tužbenom zahtjevu na ime izvršenih ulaganja, troškova čuvanja objekta i naknadi štete-izgubljene dobiti odlučeno u okviru postavljenih eventualnih zahtjeva u stavu II izreke prvostepene presude. Pored toga, Viši privredni sud je istakao da je isplata iz člana 4 Aneksa 1 predmetnog ugovora predviđena u slučaju raskida ugovora od strane apelanta, a ugovor je u konkretnom slučaju otkazao tužilac. Slijedom navedenog je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužiočev primarni tužbeni zahtjev i apelantov protivtužbeni zahtjev kojima je tražena isplata indirektne štete u iznosu od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je ocijenio neosnovanim žalbene navode parničnih stranaka kojima se osporava ocjena dokaza, obrazloženje i primijena materijalnog prava prvostepenog suda. Nadalje je Viši privredni sud podržao stanovište prvostepenog suda u dijelu odluke u kojem je odbačen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor od 29. aprila 2003. godine raskinut, te je istakao da je identičan zahtjev u predmetnom parničnom postupku postavio i tužilac i ukazao da je zabrana dvostruke litispendencije propisana odredbom člana „609. ZPP“. Imajući u vidu da se predmet spora odnosi na posljedice prestanaka ortakluka i da je predmetni ugovor raskinut 16. jula 2012. godine, Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o zastari tužiočevih potraživanja. U konačnici, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti koje su istaknute u žalbi. Takođe, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoju odluku iznio uvjerljive razloge koje prihvata.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine djelimično su usvojene revizije parničnih stranaka i drugostepena presuda je ukinuta u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o eventualnom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta u iznosu od 1.684.129,42 KM, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i tužilac obavezan da apelantu na ime izmakle koristi zbog nekorištenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizije parničnih stranaka su odbijene.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije u cijelosti pravilna i zakonita. Vrhovni sud je, suprotno nižestepenim sudovima, pravno kvalifikovao predmetni ugovor kao ugovor o zajedničkom ulaganju i poslovnoj saradnji. Nadalje je podržao zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor raskinut i istakao da su nižestepeni sudovi za takav zaključak dali valjane razloge. Takođe je podržao zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti primarnog tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se naloži apelantu da mu izda ovlaštenje sa sadržajem ranije punomoći od 22. januara 2004. godine uslijed utvrđenja raskida predmetnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da je, s obzirom na utvrđenje raskida predmetnog ugovora, pravilan stav nižestepenih sudova o odbijanju primarnog tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 2.000.000,00 KM, te stav o odbijanju identičnog protivtužbenog zahtjeva. Pri tome je istakao da, iako odredba člana 132 stav 2 ZOO nije imperativnog karaktera pa su stranke ovlaštene ugovoriti međusobna prava i obaveze za slučaj raskida ugovora drugačije, to ovlaštenje im ne daje pravo ugovaranja koje bi bilo protivno principima obligacionog prava (član 13 ZOO), pa stoga ni pravo na ugovaranje naknade buduće štete u unaprijed određenom iznosu. Vrhovni sud je nadalje podržao stav nižestepenih sudova, da je apelant kriv za raskid predmetnog ugovora, kao i razloge koje su za takav stav dali. Pri tome je istakao da iz nalaza i mišljenja Arhitektonsko-građevinskog fakulteta proizlazi da je „višak“ radova izvršen u korist obje stranke, odnosno u svrhu realizacije predmetnog ugovora i ostvarivanja zajedničke dobiti u ugovorenom periodu, te da, stoga, odstupanje od projekta ne može dovesti do drugačijeg zaključka u pogledu krivice za raskid predmetnog ugovora. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da tužilac ima pravo na izgubljenu zaradu (izgubljenu zakupninu) od 21. juna 2006. godine do dana raskida ugovora, kada je tužilac bio je dužan apelantu predati poslovne prostorije u posjed. S tim u vezi je naglasio da apelant revizionim navodima nije osporavao namjeru stranaka da se poslovni prostori daju u zakup, niti utvrđenje nižestepenih sudova da je u tom periodu realno postojala potražnja za poslovnim prostorima. Stoga je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim apelantove revizione navode u vezi pitanja na čijoj je strani krivica za raskid ugovora i da tužiocu ne pripada pravo na naknadu izgubljene dobiti (član 189 ZOO), te navode kojima se prigovara periodu za koji je dosuđena zakonska zatezna kamata jer je kamata dosuđena u skladu sa odredbom člana 279 stav 3 ZOO. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje o žalbenim navodima kojim su parnične stranke osporavale odluku o eventualnom tužbenom zahtjevu kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja predmetnog objekta isplati iznos od 1.684.129,40 KM. Takođe je istakao da drugostepena presuda ne sadrži razloge o činjenicama koje su relevantne za odluku o protivtužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je apelant tražio naknadu na ime izgubljene zakupnine za utuženi period. Stoga je Vrhovni sud ukinuo drugostepenu presudu u navedenom dijelu, primijenom odredaba čl. 231 u vezi sa čl. 209 ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim apelant navodi da se drugostepeni sud u osporenoj odluci bavio isključivo tužiočevom žalbom i da nije dao razloge o apelantovim žalbenim navodima u pogledu tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio naknadu štete u vidu izgubljene zakupnine, koji propusti nisu otklonjeni ni od strane Vrhovnog suda, te da je takvu odluku teško ispitati sa stanovišta primijene materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je ispunio svoju ugovornu obavezu i stavio tužiocu na raspolaganje predmetni objekat, dok tužilac nije ispunio svoju obavezu jer do raskida ugovora nije izvršio ugovornu obavezu koja se odnosi na izvođenje građevinskih radova na adaptaciji i sanaciji predmetnog poslovnog prostora u skladu sa urbanističkom saglasnošću, UT uslovima i odobrenjem za građenje, već je samovoljno, bez znanja i odobrenja apelanta kao saugovarača i vlasnika poslovnog objekta odstupio od odobrene tehničke dokumentacije i izveo građevinske radove po sopstvenim željama. Takođe navodi da odluka kojom je obavezan da tužiocu naknadi štetu zbog izgubljene zakupnine nema uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju i odredbama ZOO kojim je regulisan institut naknade štete jer u apelantovom postupanju nije bilo elemenata protivpravnosti, kao obaveznog uslova za postojanje odgovornosti za naknadu štete, s obzirom da apelant nije povrijedio nijednu odredbu predmetnog ugovora. Navodi da su redovni sudovi bili dužni da na jasan i određen način obrazlože da li se radi o ugovornoj ili vanugovornoj (deliktnoj) odgovornosti za naknadu štete i ako se radi o ugovornoj odgovornosti da navedu konkretnu odredbu ugovora koju je apelant navodno povrijedio, da je time tužiocu nastala šteta i postojanje uzročne veze. Apelant navodi da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac izveo određene radove koji nisu predviđeni odobrenjem za građenje, da je odstupio od prvobitnog projekta i da su ti propusti mogli biti otklonjeni legalizacijom. Navodi da su redovni sudovi uprkos tom utvrđenju protivpravnosti u tužiočevom postupanju, proizvoljno zaključili da na apelantovoj strani nije postojala volja da se ugovor održi na snazi i obavezali apelanta na naknadu štete. U konačnici apelant navodi da je visina i obim navodne štete utvrđena tek finansijskim i građevinskim vještačenjem i prema cijenama u vrijeme donošenja presude, tako da se i zakonska zatezna kamata mogla eventualno dosuditi samo od dana presuđenja, a ne od 21. februara 2007. godine koji datum nije relevantan po bilo kojem osnovu.

19. U dopuni apelacije od 4. februara 2022. godine apelant je dostavio Ustavnom sudu Presudu Višeg privrednog suda od 23. decembra 2021. godine (donesenu u ponovnom postupku po žalbama parničnih stranaka protiv presude Okružnog privrednog suda od 7. jula 2021. godine), te je iznio navode kojima osporava presudu Vrhovnog suda od 28. avgusta 2020. godine, tvrdeći da osporena presuda „nema apsolutno nikakvo činjenično i pravno uporište, te da je donesena isključivo iz razloga pogodovanja tužiocu“.

20. U dopuni apelacije od 30. marta 2022. godine apelant je ponovo dostavio Ustavnom sudu Presudu Višeg privrednog suda od 23. decembra 2021. godine.

21. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16 stav 1 prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1426/05 od 9. novembra 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetnih dopuna apelacije, Ustavni sud smatra da se te dopune apelacije ne odnose na nove pravne okolnosti u vezi sa predmetnim apelacionim postupkom u dijelu koji je meritorno okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 28. avgusta 2020. godine. S obzirom na to da su dopune apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) i članom 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da su dopune apelacije podnesene neblagovremeno.

II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

23. Viši privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene presude, te da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci u slučaju neblagovremenosti ili da apelaciju odbije kao neosnovanu.

24. Okružni privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene presude, te da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

25. Tužilac je iznio navode kojima osporava presude donesene u predmetnom parničnom postupku. Takođe je naveo da su apelantovi navodi da je tužilac odgovoran za neispunjenje predmetnog ugovora neosnovani i proizvoljni i da to proizlazi iz sadržaja ranije vođenih postupaka, kao i da je neosnovan apelantov stav da se kamata na iznos na ime naknade štete dosuđuje od presuđenja, te se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP -1521/15 od 11. oktobra 2017. godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

I - ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE I PRAVNE

NEDOSTATKE ISPUNJENJA

Član 121.

(1) Kod ugovora sa naknadom svaki ugovarač odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja.

[...]

III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.

Kamata na kamatu Član 279 […] (3) Na povremena dospela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtev za njihovu isplatu.

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

[...] VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. septembra 2020. godine a apelacija je podnesena 2. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na raskid ugovora i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom ocjene dokaza i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomac protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačka 24). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

37. Takođe, Ustavni sud naglašava da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP- 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba)

38. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom parničnom postupku u dijelu koji je meritorno okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 28. avgusta 2020. godine, u konačnici, utvrđen raskid Ugovora od 29. aprila 2003. godine i Aneksa 1 uz Ugovor i apelant je obavezan da tužiocu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja predmetnog objekta isplati iznos od 1.325.446,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. februara 2007. godine, a na ime naknade štete u vidu izgubljene dobiti iznos od 2.183.053,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. avgusta 2012. godine. Naime, Okružni privredni sud je zaključio da je predmetni ugovor raskinut od strane tužioca, dostavljanjem pisane izjave 16. jula 2012. godine apelantu u skladu sa odredbama predmetnog ugovora, a apelant se nije protivio raskidu ugovora, te da je za raskid ugovora kriv apelant. Okružni privredni sud je takav stav obrazložio činjenicom da je tužilac vršio radnje u cilju ispunjenja ugovornih obaveza, dok je apelant vodio parnični postupak s ciljem poništenja predmetnog ugovora i svojim radnjama onemogućavao tehnički prijem predmetnog objekta, te nije iskazao namjeru da izvrši legalizaciju viška radova koje je izveo tužilac. Takav stav, kao i razloge su podržali drugostepeni i Vrhovni sud. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da višak radova na predmetnom objektu koje je izveo tužilac idu u korist obe ugovorne strane i u cilju su ispunjenja ugovora, te da stoga odstupanje od projekta ne može dovesti do drugačijeg zaključka u pogledu krivice za raskid predmetnog ugovora. Na osnovu navedenog zaključka, redovni sudovi su, primijenom odredbe člana 132 stav 2 ZOO, obavezali apelanta da uslijed raskida predmetnog ugovora tužiocu isplati vrijednost njegovih ulaganja u predmetni objekat (koji je u apelantovom vlasništvu) i da mu, u smislu odredbe čl. 132 stav 1 u vezi sa čl. 189 ZOO, naknadi štetu u iznosu od 50% ukupne očekivane dobiti od izdavanja u zakup predmetnog objekta, utvrđene na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Apelant predmetnom apelacijom osporava taj stav (da je kriv za raskid upredmetnog ugovora i posljedično tome odgovoran za štetu) smatrajući da je ispunio svoju ugovornu obavezu i stavio tužiocu na raspolaganje RK Merkur i da nije prekršio niti jednu ugovornu odredbu, niti su redovni sudovi na to ukazali, te da stoga nije mogao biti obavezan da tužiocu naknadi štetu.

39. Ustavni sud ukazuje da standard obrazložene sudske odluke, kao segment prava na pravično suđenje, dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju, (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26 i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62.), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31). Dovodeći u vezu navedeni standard sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se Viši privredni sud i Vrhovni sud, kao sudovi viših instanci, nisu bavili pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da su jednostavno i bez dodatnog truda prihvatili zaključke do kojih je došao prvostepeni sud. Naime, Ustavni sud in primo primjećuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelantova ugovorna obaveza bila da stavi na raspolaganje poslovni centar RK Centar sa dijelom pripadajućeg zemljišta, te da je tu obavezu apelant nesporno ispunio. Ustavni sud takođe primjećuje da je tužiočeva obaveza, sa druge strane, inter alia, bila da izvrši građevinske radove i da pribavi potrebne dozvole za te radove. Stoga Ustavni sud smatra da su sudovi viših instanci nekritički prihvatili obrazloženje prvostepenog suda da je apelant „kriv“ za raskid ugovora koji je raskinuo tužilac, premda ZOO ne poznaje institut „krivice za raskid ugovora“ već samo odgovornost, a kao argumentaciju za takav stav su naveli da je apelant podnosio tužbe za poništenje ugovora i odbijao da se izvrši „legalizacija“ radova koji nisu bili ugovoreni. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je pravo na pristup sudu element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i ustavna kategorija zagarantovana članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ovo pravo na pristup sudu redovni sudovi Republike Srpske praktično smatraju protivpravnim postupanjem i činjenicu koja predstavlja „krivicu“ za raskid ugovora, što je neprihvatljivo. Stoga Ustavni sud smatra da se sama okolnost što je apelant podnio tužbu sudu radi poništenja predmetnog ugovora ne može smatrati „krivicom za raskid ugovora“. Ako je apelant odgovoran za raskid ugovora, a ne „kriv“, kako to pogrešno konstatuju redovni sudovi, onda su redovni sudovi, u smislu standarda obrazložene sudske odluke, bili dužni da određeno obrazlože u čemu se ogleda ta odgovornost, odnosno koju odredbu ugovora apelant nije izvršio ili koju odredbu ugovora je svojim činjenjem ili nečinjenjem povrijedio da bi se mogao smatrati odgovornim za raskid ugovora. Jedino na taj način bi bio zadovoljen standard prava na pravično suđenje i apelant, kao stranka u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, bi znao u čemu je bio njegov propust u ugovornom odnosu koji je raskinut izjavom druge ugovorne strane.

40. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda, koji je donio konačnu odluku, ne zadovoljava uslove prava na pravično suđenje u segmentu mjerila relevantnosti, te da je stoga došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, pri zaključku o apelantovoj odgovornosti za raskid predmetnog ugovora, nije razmotrio sve pravno relevantne okolnosti konkretnog slučaja, kako to nalaže mjerilo relevantnosti.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3942/20 ("MERKUR" d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio