Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2721/20 (I. B. i F. B.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Miješanje u pravo na dom
- Isplata duga
- Legitiman cilj
- Izvršenje
- Nekretnina
- Kamata
- Izvršni postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2721/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2721/20, rješavajući apelaciju Izete Bećirović i Fuada Bećirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli Izeta Bećirović i Fuad Bećirović zbog postupanja Općinskog suda u Srebreniku u izvršnom predmetu broj 30 0 I 029039 18 I 2 u odnosu na navode o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Izeta Bećirović i Fuad Bećirović zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan poslije podnošenja apelacije Rješenjem o namirenju Općinskog suda u Srebreniku broj 30 0 I 029039 18 I 2 od 4. novembra 2021. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Izeta Bećirović i Fuad Bećirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 30. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Općinskim sudom u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 30 0 I 029039 18 I 2, a koji je poslije podnošenja apelacije okončan Rješenjem o namirenju Općinskog suda broj 30 0 I 029039 18 I 2 od 4. novembra 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i od Općinskog suda u Gradačcu zatraženo je u periodu od 29. decembra 2020. godine do 21. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Općinski sud u Gradačcu su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. januara 2021. godine do 29. novembra 2021. godine, koji odgovori su 21. marta 2021. godine dostavljeni apelantima na izjašnjenje. Apelanti u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tražiteljica izvršenja S. G. je 24. aprila 2012. godine Općinskom sudu u Gradačcu podnijela prijedlog za izvršenje protiv apelanata, i to na osnovu pravosnažnog i izvršnog sudskog poravnanja zaključenog između stranaka pred Općinskim sudom u Gradačcu u predmetu broj 28 0 P 010402 0 9 P od 8. decembra 2011. godine radi isplate duga u iznosu 47.897,50 KM, zabilježbom izvršenja, te procjenom i prodajom nekretnina pobliže opisanih u prijedlogu za izvršenje, čiji je isključivi posjednik i vlasnik prvoapelant (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine).
6. Rješenjem Općinskog suda u Gradačcu od 26. maja 2014. godine određeno je izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja.
7. Dopisom Općinskog suda u Gradačcu spis predmeta je 30. novembra 2018. godine dostavljen novoosnovanom Općinskom sudu, koji je počeo sa radom 1. decembra 2018. godine. Predmet je zaveden pod brojem 30 0 I 029039 18 I 2.
8. Općinski sud je 21. marta 2019. godine održao ročište radi izjašnjavanja apelanata o imovini koja predstavlja predmet izvršenja, tj. o porodičnoj kući koja nije uplanjena i ne vodi se ni u katastarskim niti u zemljišnim knjigama. Iz stanja spisa proizlazi da apelanti nisu pristupili na ročište, te im je sud zaključkom od 21. marta 2019. godine naložio da svoje izjašnjenje o imovini upotpune izjavama da li na predmetnim nekretninama postoji stambeni objekat i ako postoji da li je za njega izdata urbanistička saglasnost, građevinska dozvola ili upotrebna dozvola. Apelanti su podneskom od 27. marta 2019. godine obavijestili sud da za postojeći stambeni objekat ne posjeduju urbanističku saglasnost, građevinsku dozvolu, a niti upotrebnu dozvolu.
9. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je na ročištu za prodaju predmetnih nekretnina od 11. augusta 2020. godine tražilac izvršenja kupio predmetne nekretnine, nakon čega je Općinski sud donio zaključak kojim se te nekretnine prodaju za cijenu od 49.167,50 KM. Nakon toga, Općinski sud je 21. septembra 2020. godine donio rješenje o dosudi predmetnih nekretnina tražiocu izvršenja. Nadalje, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata, donio Rješenje broj 30 0 I 029039 20 Gž 2 od 15. februara 2021. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
10. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je sudski izvršilac tog suda 26. aprila 2021. godine predao tražiocu izvršenja predmetnu nekretninu koju je kupio na ročištu za prodaju nekretnina.
11. Također, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Rješenjem o namirenju Općinskog suda broj 30 0 I 029039 18 I 2 od 4. novembra 2021. godine odlučeno da je iz iznosa prodatih predmetnih nekretnina i neuplanjene porodične kuće izgrađene na tim nekretninama bez urbanističke, građevinske i upotrebne dozvole tražilac izvršenja u cijelosti namiren za glavni dug, kamate i troškove postupka (predmetno rješenje o namirenju sadrži i potvrdu o pravosnažnosti od 23. novembra 2021. godine).
12. U obrazloženju rješenja o namirenju Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke utvrdio da zakonske zatezne kamate na glavni dug u iznosu od 47.897,50 KM iznose 54.196,90 KM, pa proizlazi da ukupni dug prema tražiocu izvršenja iznosi 97.304,65 KM. Međutim, Općinski sud nije prihvatio nalaz tog vještaka jer je vještak sam utvrdio troškove izvršnog postupka koje je tražilac izvršenja mijenjao, a prema njegovom zahtjevu, zatim nije obračunao kamate na troškove parničnog postupka, niti troškove izvršnog postupka, a i nepotrebno je obračunao kamatu za još jednu godinu. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je tražiteljica izvršenja postala vlasnik nekretnine apelanata čija je vrijednost procijenjena od 82.713,00 KM, te je veća od potraživanja tražioca izvršenja u iznosu od 47.897,50 KM. Općinski sud je istakao se odredbe čl. 68. i 97. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koje govore o „prodajnoj cijeni“ ili da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa dobijenog prodajom ne mogu tumačiti tako da se zanemari da je tražiteljica izvršenja postala vlasnik nekretnina čija je procijenjena vrijednost veća od njenog potraživanja. Naime, drugačijim tumačenjem ovih odredbi došlo bi do povrede prava na imovinu jer bi se apelantima nametala obaveza i nakon što tražilac izvršenja postane vlasnik izvršenikove nekretnine. Stoga, Općinski sud je istakao da je tražiteljica izvršenja u cijelosti namirena jer je kao jedini kupac postala vlasnik predmetnih nekretnina, koje su procijenjene na iznos viši od njenog potraživanja prema apelantima. Pri tome, istakao je da je tumačenje da su tražitelji izvršenja namireni samo do iznosa koje su platili na licitaciji (najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno usporedivi s iznosom na koje je procijenjena nekretnina izvršenika), vodilo bi povredi izvršenikovog prava na imovinu, pri čemu je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine. Općinski sud je naveo da bi drugačijim tumačenjem navedenih odredbi izvršenik mogao biti u „neograničenom dužničkom odnosu“ jer bi se ignorirala činjenica da je tražiteljica izvršenja u izvršnom postupku postala vlasnik izvršenikovih nekretnina čija je procijenjena vrijednost veća od povjeriočevog potraživanja. S obzirom na to, Općinski sud je istakao da je na osnovu podataka u spisu, temeljem odredaba čl. 98. i 99. ZIP-a, određeno namirenje tražitelja izvršenja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelanti ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je predmet bez razloga držan u evidenciji pet godina i za to vrijeme je tekla kamata, zbog čega smatraju da oni nisu odgovorni za kamatu. Naime, apelanti smatraju da im je na navedeni način nanijeta materijalna šteta i ugroženo njihovo pravo na nesmetano i savjesno korištenje njihove imovine jer im je dugogodišnjim pasivnim držanjem predmeta u evidenciji i nevraćanjem predmeta u početnu fazu postupka narasla nezakonito kamata koja ih vodi u dugovinsko ropstvo iz kojeg se neće moći izvući s obzirom na to da nisu u spornom periodu bili u radnom odnosu i nisu imali stalne prihode. Povredu prava na zakonito i pravično suđenje apelanti nalaze i u tome što se nakon javne prodaje njihovih nekretnina neće znati u kojem obimu je tražiteljica izvršenja izmirena bez obzira na to po kojoj cijeni se nekretnine prodaju jer nije utvrđeno da li postoji kamata i u kojem iznosu. Sprovođenjem predmetnog izvršenja apelantima bi se direktno ugrozilo pravo na dom jer su predmetne nekretnine njihovo porodično ognjište, te bi u slučaju prodaje apelanti ostali bez krova nad glavom i morali bi izaći na ulicu.
II.Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i da u svemu ostaje pri datim razlozima u rješenju od 15. februara 2021. godine.
15. Općinski sud je u odgovorima na apelaciju opisao hronologiju predmetnog postupka, te u konačnici naveo da je na ročištu za prodaju predmetnih nekretnina od 11. augusta 2020. godine tražilac izvršenja kupio predmetne nekretnine, nakon čega je Općinski sud donio zaključak kojim se te nekretnine prodaju za cijenu od 49.167,50 KM, nakon čega je 21. septembra 2020. godine donio rješenje o dosudi predmetnih nekretnina tražiocu izvršenja, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 15. februara 20221. godine. Nadalje, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je sudski izvršilac tog suda 26. aprila 2021. godine predao tražiocu izvršenja predmetnu nekretninu koju je kupio na ročištu za prodaju nekretnina. Konačno, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud donio rješenje o namirenju 4. novembra 2021. godine, koje je postalo pravosnažno 23. novembra 2021. godine. Općinski sud je naveo da je predmetni izvršni spis iskazao završenim sa 4. novembrom 2021. godine, čime je taj izvršni postupak i okončan.
16. Općinski sud u Gradačcu je naveo da je apelacija neosnovana, pa je predložio da je Ustavni sud u cijelosti odbije. Naveo je da je tražilac izvršenja 24. aprila 2021. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanata radi isplate duga u iznosu od 47.897,50 KM, te da je, nakon što je Općinski sud počeo sa radom, cio predmetni spis prebačen tom sudu 30. novembra 2018. godine. V.Relevantni propisi
17. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH i 55/18 – rješenje USBiH), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 24. stav 1.
Odluka i poravnanje (1) Sudskom odlukom, prema ovom zakonu, smatra se presuda, rješenje, te druga odluka donešena u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom i arbitražama.
Član 68.
Izvršne radnje Izvršenje nad nekretninom provodi se ubilježavanjem izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.
Član 92. stav (8) Polaganje cijene (8) Ako je tražilac izvršenja kupac, a ne postoje druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan da položi cijenu sudu do visine svog potraživanja.
Član 93.
Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).
(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba. (4) Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju.
Član 98.
Prvenstveno namirenje (1) Iz iznosa dobijenog prodajom namiruju se prvenstveno i to ovim redoslijedom:
1) troškovi izvršnog postupka;
2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja;
3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje; 4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja;
5) nadoknada za lične služnosti koje se prodajom gase.
(2) Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.
(3) Više lica unutar iste tačke iz stava 1. ovog člana namiruju se po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava 1. ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
20. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
21. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju, predmetni izvršni postupak je pokrenula tražiteljica izvršenja protiv apelanata na osnovu izvršne isprave – sudske nagodbe. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanata, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da predmetni postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, te su stoga i navodi o dužini trajanja predmetnog postupka ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na pravo na dom i pravo na imovinu
23. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelanti predmetnom apelacijom ukazuju da im je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, koji je nakon podnošenja apelacije okončan, povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je u vrijeme podnošenja predmetna apelacija u ovom dijelu bila dopustiva u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
26. Apelanti smatraju da im je sprovođenjem predmetnog izvršenja povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
27. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
28. Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
29. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
30. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li predmetna nekretnina „dom“ apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje njihovog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
31. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
32. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelanti živjeli u predmetnoj nekretnini (porodičnoj kući, čiji je posjednik i vlasnik bio prvoapelant), koju su smatrali svojim ognjištem, te da su imali dovoljne i trajne veze sa predmetnom nekretninom da bi se ona smatrala njihovim „domom“ u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
33. Nadalje, donošenje rješenja o izvršenju kojim je naložena prodaja predmetne nekretnine, kao i donošenje rješenja o dosudi predmetnih nekretnina tražiocu izvršenja predstavlja miješanje u pravo apelanata na dom (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Ćosić protiv Hrvatske, aplikacija broj 28261/06, presuda od 15. januara 2009. godine, paragraf 18, dostupna na https://uredzastupnika.gov.hr).
34. Ustavni sud zatim mora ispitati da li miješanje u pravo apelanata na dom u konkretnom slučaju ispunjava standarde zakonitosti u kontekstu Evropske konvencije. U vezi s tim, pri odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojao ostvariti legitimni cilj, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donijeli osporene odluke na osnovu odredbi čl. 24, 68. i 93. ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u pravo apelanata na dom izvršeno u skladu sa navedenim odredbama ZIP-a, koje odredbe su jasne, precizne i objavljene u službenom glasilu, te kao takve nesporno ispunjavaju standarde „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na dom bilo „predviđeno zakonom“ na način na koji to propisuje član 8. stav 2. Evropske konvencije.
35. U konačnici, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u pravo apelanata na dom bilo „neophodno u demokratskom društvu“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Vrzić protiv Hrvatske, u kojem se također radilo o prinudnoj prodaji nekretnine u izvršnom postupku uspostavio kriterije koje treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju prinudne prodaje nekretnine u izvršnom postupku. U navedenom predmetu Evropski sud je, inter alia, cijenio okolnosti koji se tiču interesa stranaka u postupku i koji se razlikuju prilikom postojanja isključivo privatnog interesa (npr. s obje strane privatni interes) u odnosu na državni interes (npr. s jedne strane pojedinac s druge država); zatim volje da se dom koristi kao osiguranje za zajam; mogućnosti osporavanja zaključenog ugovora o zajmu u odgovarajućim postupcima i konačno svijesti da će nekretnina (dom) u svrhu osiguranja zajma moći biti prodana u slučaju neispunjenja obaveze (nepostupanja u ugovorenim rokovima prilikom preuzimanja zajma; vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine, paragrafi 64–71, dostupna na www.mhrr.gov.ba).
36. Dovodeći navedene kriterije u kontekst okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se pri prodaji nekretnine u izvršnom postupku pojavljuju dva privatna interesa, i to tražioca izvršenja, s jedne strane, i apelanata kao izvršenika s druge strane. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je obaveza plaćanja predmetnog duga tražiocu izvršenja nastupila nakon pravomoćnosti sudskog poravnanja (8. decembra 2011. godine) kojom je tražilac izvršenja, između ostalog, tražio da mu apelanti kao izvršenici solidarno isplate dug u iznosu od 47.897,50 KM, te da je do prodaje predmetne nekretnine došlo protekom više od osam godina (11. augusta 2020. godine). S druge strane, Ustavni sud primjećuje potpunu pasivnost apelanata, odnosno da iz spisa ne proizlazi da su apelanti u periodu od više od osam godina preduzimali bilo kakve radnje u iznalaženju načina na koji bi izmirili predmetni dug i time spriječili prodaju predmetne nekretnine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4937/14 od 15. juna 2017. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je izvršenom prodajom predmetne nekretnine uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu prava apelanata i zahtjeva tražioca izvršenja, odnosno da u predmetnom postupku nije narušeno načelo proporcionalnosti između prava apelanata i legitimnog cilja koji se želi postići.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo apelanata na dom bilo proporcionalno legitimnom cilju, tj. namirenju tražioca izvršenja, odnosno neophodno u demokratskom društvu, te da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelanti se u apelaciji pozivaju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je njihov predmet bez razloga držan u evidenciji pet godina i za koje vrijeme je tekla kamata.
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
41. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje – namirenje potraživanja založnog povjerioca iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine u situaciji kada je založni povjerilac ujedno i kupac te nekretnine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, prije svega, ukazao na svoj stav iz Odluke broj U 3/16 od 1. januara 2016. godine prema kojem u principu „niti jedna odredba ZIP-a ne sprječava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je kao jedini kupac postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno usporedivi sa iznosom na koji je procijenjena založena nekretnina, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu…“ (tačka 34).
42. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud u izreci rješenja o namirenju naveo da je iz iznosa prodanih nekretnina tražilac izvršenja u cijelosti namiren za glavni dug, kamate i troškove postupka, da je vještak finansijske struke utvrdio da ukupni dug prema tražiocu izvršenja iznosi 97.304,65 KM, ali da Općinski sud taj nalaz nije prihvatio, nego je procijenio da je tražiteljica izvršenja postala vlasnik nekretnine apelanata, čija je vrijednost procijenjena u iznosu od 82.713,00 KM, koja je veća od potraživanja tražiteljice izvršenja u iznosu od 47.897,50 KM. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u tom smislu pojasnio da je tražiteljica izvršenja u cijelosti namirena jer je kao jedini kupac postala vlasnik predmetnih nekretnina, koje su procijenjene na iznos viši od njenog potraživanja prema apelantima, pri čemu je naglasio da bi tumačenje da su tražitelji izvršenja namireni samo do iznosa koje su platili na licitaciji (najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno usporedivi s iznosom na koje je procijenjena nekretnina izvršenika), vodilo povredi prava apelanata na imovinu. Ustavni sud smatra da na navedeni način tražilac izvršenja nije namiren iz „prodajne cijene“ koja, zaista, jeste niža od njegovog potraživanja, već je namiren na način što se odlučio da postane vlasnik predmetne nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. Dakle, Ustavni sud zapaža da iznos zateznih kamata koje su apelanti morali isplatiti tražiocu izvršenja nije viši zato što predmetni izvršni postupak nije riješen u razumnom roku. Stoga, u situaciji kada Općinski sud nije prihvatio nalaz vještaka kojim su obračunate, između ostalog i zatezne kamate, Ustavni sud smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta nije proizvoljan stav Općinskog suda da je tražilac izvršenja provedenim izvršenjem u cijelosti namirio svoje potraživanje (glavni dug, kamate i troškove izvršnog postupka) na način da je postao vlasnik predmetnih nekretnina čija je procijenjena vrijednost veća od potraživanja tražioca izvršenja.
43. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u pravo apelanata na dom zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, pri čemu nije narušeno ni načelo proporcionalnosti između prava apelanata i zakonitog cilja kojem se teži.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da u izvršnom postupku nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Općinski sud u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja zaključio da je tražilac izvršenja provedenim izvršenjem u cijelosti namirio svoje potraživanje (glavni dug, kamate i troškove izvršnog postupka) tako što je postao vlasnik predmetnih nekretnina čija je procijenjena vrijednost veća od potraživanja tražioca izvršenja.
46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić