Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3212/20 (Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekid postupka
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3212/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3212/20, rješavajući apelaciju „Borova“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Borova“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 010096 19 Pž 3 od 15. juna 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Borovo“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 26. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 010096 19 Pž 3 od 15. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2049/17 usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu zbog prekida parničnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2049/17 od 10. aprila 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i tuženog „Bonel“ a.d. za trgovinu, proizvodnju i usluge Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. januara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Viši privredni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili 2. odnosno 10. februara 2022. godine. Odgovori učesnika u postupku su 3. marta 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja, a 6. marta 2022. godine apelantov punomoćnik je dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant 29. aprila 2014. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnine – preciziranog poslovnog prostora u Čajniču (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor).
7. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) donio je Rješenje broj 62 0 Ps 010096 16 Ps 2 od 22. septembra 2016. godine kojim je prekinuo postupak u predmetnoj pravnoj stvari.
8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Okružnog privrednog suda, koja je Rješenjem Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 010096 Pž 2 od 14. marta 2017. godine odbijena, potvrđujući prvostepeno rješenje. Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da sve dok u ispunjenju obaveza iz ovog sporazuma države ugovornice ne zaključe bilateralne sporazume na bazi reciprociteta, a da je opštepoznato da takvog reciprociteta, ni međusobnog ugovora između BiH i RH nema, onda nema ni uslova, za sada, „za meritorno rješavanje vlasničkog spora između pravnih lica sa teritorije bivših republika SFRJ“. Viši privredni sud je naveo i da se radi samo o privremenom prekidu, dok se pitanje reciprociteta kao pravno i uslovno pitanje za donošenje odluke o meritumu ne riješi.
9. Apelant je protiv rješenja Višeg privrednog suda o prekidu postupka podnio apelaciju Ustavnom sudu.
10. Odlukom broj AP 2049/17 Ustavni sud je usvojio apelantovu apelaciju, osporeno rješenje ukinuo jer je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu budući da je tokom postupka utvrđeno da su redovni sudovi odluku o prekidu postupka zasnovali na Zakonu o provođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju Aneksa „G“), za koji je Ustavni sud u Odluci broj U 16/11 utvrdio da nije saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Citiranom odlukom Okružnom privrednom sudu je naložen hitan nastavak prekinutog postupka.
Nastavak parničnog postupka nakon odluke Ustavnog suda
11. Okružni privredni sud je Presudom broj 62 0 Ps 010096 19 Ps 3 od 9. septembra 2019. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev utvrđujući da je apelant vlasnik i posjednik predmetnog poslovnog prostora, uz nalog Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove da na navedenoj nekretnini izvrši promjenu upisa u B1 listu i da umjesto tuženog uknjiži apelanta sa dijelom 1/1, te obavezu tuženom da predmetni poslovni prostor preda u posjed i korištenje apelantu (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant predmetni poslovni prostor stekao kao pravni sljednik „Borovo“ YU kombinat gume i obuće iz Vukovara na osnovu pravnog posla, i to udruživanjem novčanih sredstava sa SIZ-om za stanovanje Opštine Čajniče, prilikom izgradnje poslovne stambene zgrade, a radi kupovine poslovnog prostora u kojem je apelant imao svoju prodavnicu, sve do početka ratnih sukoba 90-ih. Navedeno, kako je naveo Okružni privedeni sud, nije osporila ni Opština Čajniče koja je navela da ne posjeduje ugovor iz razloga što je veći dio dokumentacije uništen zbog ratnih dejstava, što je opštepoznata činjenica. Pri tome je Okružni privredni sud istakao da ni apelant ne posjeduje dokumentaciju jer je opštepoznato i da je za vrijeme rata u Vukovaru uništena cjelokupna dokumentacija. Okružni privredni sud se pozvao na odredbe Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), i to član 23. stav 1. i član 24. na kojima je zasnovao osnovanost tužbenog zahtjeva.
13. Okružni privredni sud je shodno utvrđenom činjeničnom stanju zaključio da u konkretnom slučaju nisu relevantni ni Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, ni Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH, niti Zakon o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na stranici 8. obrazloženja presude).
14. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio Presudu broj 62 0 Ps 010096 19 Pž 3 od 15. juna 2020. godine kojom je žalbu usvojio, osporenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbijen kao preuranjen, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
15. Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant pravni sljednik „Borovo“ YU kombinat gume i obuće Vukovar i da je apelantov prednik poslovao kao preduzeće u društvenoj svojini, što znači da je i poslovni prostor koji je sagrađen i koji je predmet parnice bio u društvenoj svojini koja je isključivala postojanje pravnog subjekta (titulara tog prava), ali je omogućavala korištenje i raspolaganje sredstvima na način koji je bio propisan tadašnjim Zakonom o preduzećima (čl. 16. i 19). Navedeno, prema mišljenju Višeg privrednog suda, ukazuje da je predmetni poslovni prostor bio u režimu društvene svojine apelantovog prednika, sve do 1993. godine, odnosno do stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, kojim je (član 3) propisano da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica, čija su sjedišta na teritoriji entiteta RS, postaju državna svojina. Shodno tome, kako je naveo Viši privredni sud, u postupku privatizacije uslijedila je i vlasnička transformacija kod tuženog prodajom dijela državnog kapitala, što opet ukazuje da se apelantov vlasnički spor trebao rješavati primjenom Sporazuma o pitanjima sukcesije, odnosno nasljedstva imovine bivše SFRJ na države nasljednice, te njegovih aneksa koji propisuju da pokretna i nepokretna imovina koja se na dan 31. decembar 1990. godine nalazila u društvenoj, odnosno državnoj svojini pripada onoj državi nasljednici na čijoj se teritoriji nalazi i da će sva fizička i pravna lica svake države nasljednice, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima i drugim nadležnim organima pred kojim će realizovati svoja vlasnička prava.
16. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, u konkretnom slučaju jasno je da apelantov pravni prednik nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a što potvrđuju i odredbe člana 12. stav 2. i člana 21. stav 1. tada važećeg Zakona o udruženom radu. Shodno tome, Viši privredni sud je zaključio da za sada, kada ne postoji sporazum država nasljednica o imovini koja je bila u režimu društvene svojine u vrijeme postojanja SFRJ, nema ni uslova za donošenje meritorne odluke. U vezi sa ispunjenosti uslova reciprociteta u sprovođenju Sporazuma o pitanjima sukcesije, opštepoznato je da sudovi u RH odbijaju zahtjeve za povrat imovine pravnih lica čije je sjedište u BiH, koja se nalaze na području njihove republike.
17. U vezi sa Odlukom broj AP 2049/17, Viši privredni sud je naglasio da je u citiranoj odluci pogrešno naveden razlog zbog kojeg je potvrđeno prvostepeno rješenje o prekidu postupka, odnosno primjena Zakon o sprovođenju Aneksa „G“, koji je proglašen neustavnim Odlukom broj U 16/11. Upravo suprotno, u rješenju ovog suda, koje je Ustavni sud ukinuo, jasno je navedeno da nema značaja za zakonitost prvostepenog rješenja o prekidu postupka što se prvostepeni sud pozvao na Zakon o sprovođenju Aneksa „G“ koji je proglašen neustavnim jer osnova za prekid postoji na osnovu važećeg Sporazuma o pitanjima sukcesije i njegovih aneksa i da sve do ispunjenja obaveza iz navedenog Sporazuma nema ni osnova za rješavanje vlasničkih prava na predmetnom poslovnom prostoru, te da se radi tek o privremenom zaustavljanju toka parnice koji ne isključuje apelantovo pravo na pristup sudu.
18. Viši privredni sud je također ukazao na različitu sudsku praksu Ustavnog suda u ovakvim i sličnim predmetima navodeći da se praksa iz Odluke AP 2049/17 razlikuje od Odluke AP 3153/15 u kojoj je odlučeno istovremeno o devet apelacija koje su sve odbijene, a radilo se o procesnim odlukama – prekidu postupka iz istog razloga.
19. Viši privredni sud je podsjetio da ovakva vrsta presuda nije zakonom predviđena, ali da u praksi postoje slučajevi kada je potrebno ispuniti prethodni uslov da bi se o tužbenom zahtjevu odlučilo meritornom odlukom i da se u takvim slučajevima tužbeni zahtjev i odbija kao preuranjen bez opasnosti da bi u novoj parnici moglo doći do presuđene stvari jer se parnica u tom slučaju aktivira tek po ispunjenju određenog uslova, a uslov je ili postojanje reciprociteta ili potpisivanje međunarodnih ugovora između RH i BiH, kako je to i predviđeno Sporazumom o pitanjima sukcesije i njegovim aneksima. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, pravilnost ovakvog zaključka proizlazi i iz Sporazuma o sukcesiji, koji je direktno primjenjiv kao međunarodni ugovor koji ima prvenstvo u odnosu na domaće zakonodavstvo.
20. Shodno zaključku da je tužbeni zahtjev preuranjen, Viši privredni sud je naglasio da se nije bavio ocjenom zakonitosti pobijane odluke u odnosu na žalbene prigovore.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U iscrpnim navodima apelacije apelant je ukazao na opšte činjenice vezane za apelantovog pravnog prednika, osnivanje apelanta i tuženog, te na relevantnu praksu sudova u BiH, uključujući i praksu Ustavnog suda za koju navodi da je različita. Kršenje prava na pravično suđenje apelant dovodi u vezu s pravom na obrazloženu odluku. U tom pravcu apelant ističe da obrazloženje iz osporene presude predstavlja pravni presadan i može poslužiti za primjer kako se ne treba raditi, imajući u vidu Presudu Vrhovnog suda RS broj Rev.182/04 od 29. septembra 2005. godine i Odluke Ustavnog suda broj AP 73/06, citirajući dijelove iz navedenih odluka. Apelant tvrdi da je stav Višeg privrednog suda iz osporene presude nastavak devalvacije ranije prakse sudova u entitetu RS, ali i Ustavnog suda u pojedinim odlukama.
22. Apelant ukazuje i na povredu principa pravne sigurnosti, te proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer se tumačenjem čl. 4. i 7. Aneksa „G“ ne može doći do zaključka o namjeri ugovornih strana – država sukcesora – da imaju obavezu sklapanja bilateralnih sporazuma. U pitanju je samo mogućnost da države sukcesori to učine, ali ne i o njihovoj obavezi. Niti u jednoj odredbi Sporazuma o pitanjima sukcesije, pa ni u Aneksu „G“, nije izražena čvrsta namjera država sukcesora da će sigurno pribjeći sklapanju bilateralnog sporazuma. Shodno tome, sudovi su dužni da primjenjuju pozitivne propise, te Evropsku konvenciju. Apelant detaljno obrazlaže i kršenje prava na imovinu, zabranu retroaktivne primjene prava i diskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje (st. 12–15 navoda apelacije). Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanta na koja se u apelaciji pozvao, da se osporena odluka ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
23. Viši privredni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani jer je odluka tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je sud dao potrebne razloge u svojoj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tuženi je u iscrpnim navodima apelacije istakao da su apelacioni prigovori neosnovani jer apelant nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora jer je on bio u društvenoj svojini, što je detaljno obrazloženo uz dostavljanje dokumentacije kojom svoje navede potkrepljuje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Apelant je u svom izjašnjenju naveo da su odgovori učesnika u postupku neosnovani pozivajući se na noviju Odluku Ustavnog suda broj AP 4634/18 od 8. jula 2021. godine kao pravno pravilo za odlučenje u konkretnom slučaju.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o sprovođenju Aneksa „G” Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 71/10 i „Službeni glasnik BiH“ broj 105/12 – odluka USBiH):
Član 4.
(1) Sudski i drugi postupci, koji za predmet imaju rješavanje imovinsko-pravnih odnosa imovine pravnih lica sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ, a koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, prekidaju se u svim fazama. (2) Prekid postupaka iz stava 1. ovog člana će trajati do zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinsko-pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i država koje su nastale raspadom SFRJ.
NAPOMENA:
Odluka US BiH broj U-16/11 („Službeni glasnik BiH“, broj 105/12 od 31.12.2012.
godine) Utvrđuje se da Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10) u cijelosti nije saglasan odredbama člana III/1.e), člana III/3.b), člana IV/4.b) i člana V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
U skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, stavlja se van snage Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10).
27. Sporazum o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori br. 10/01 i 8/09 – ispravka):
Član 1.
U ovom sporazumu “SFRJ“ znači bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
Član 7.
Ovaj sporazum zajedno sa svim naknadnim sporazumima zahtijevanih u implementaciji Aneksa ovom sporazumu konačno rješava uzajamna prava i obaveze država nasljednica u pogledu sukcesije koja je predmet ovoga sporazuma. Činjenica da se on ne bavi drugim pitanjima koja se ne tiču sukcesije ne prejudicira prava i obaveze država, strana u ovom sporazumu u odnosu na ta druga pitanja.
Član 8.
Svaka država nasljednica, na osnovu reciprociteta će poduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija ovog sporazuma.
Član 9.
Ovaj sporazum će države nasljednice implementirati u dobroj vjeri, u duhu Povelje Ujedinjenih nacija i u skladu sa međunarodnim pravom.
Član 10.
Na ovaj sporazum se ne mogu staviti nikakva ograničenja.
28. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, br. 10/01 i 8/09 – Zaključak o ispravci). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Sporazuma o pitanjima sukcesije, Aneks G „Privatno vlasništvo i stečena prava“, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.
Član 2.
(1(a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisna od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.
(2) Svi ugovori zaključeni od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ do 31. decembra 1990. godine, uključujući i one zaključene od strane državnih preduzeća, će se poštovati bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanje obaveza po takvim sporazumima gdje je ispunjavanje takvih sporazuma bilo spriječeno raspadom bivše SFRJ.
Član 3.
Države nasljednice će poštovati i zaštititi prava svih fizičkih i pravnih lica bivše SFRJ na intelektualnu imovinu uključujući patente, zaštitne znakove, autorska prava i ostala srodna prava (npr. autorski honorari) i u tom pogledu će se ispunjavati zahtjevi međunarodnih konvencija.
Član 4.
Države nasljednice će poduzeti takve radnje koje se mogu zahtijevati prema općim principima zakona i koje su inače odgovarajuće za osiguranje efikasne primjene principa navedenih u ovom aneksu kao što je zaključivanje bilateralnih sporazuma i obavještavanje sudova i drugih nadležnih vlasti.
Član 5.
Ništa u gore spomenutim odredbama ovog aneksa neće ići nauštrb odredaba bilateralnih sporazuma zaključenih između država nasljednica po istom pitanju koje u određenim područjima može biti presudno između tih država.
Član 6.
Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u pogledu prava stanovanja (stanarsko pravo/stanovanjska pravica/stanarsko pravo) će se jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koji su imali takva prava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjeroispovjest, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina, rođenje ili neki drugi status.
Član 7.
Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.
Član 8.
Gore navedene odredbe ovog aneksa neće prejudicirati garancije nediskriminacije u odnosu na privatno vlasništvo i stečena prava koja postoje u domaćem zakonodavstvu država nasljednica.
Član 3.
Ova odluka bit će objavljena u “Službenom glasniku BiH“ na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku i stupa na snagu danom objavljivanja.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 010096 19 Pž 3 od 15. juna 2020. godine protiv koje, s obzirom na to da presudom nije odlučeno o meritumu spora i da se stoga ne može govoriti o pravosnažnoj presudi, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 13. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 7. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. Slijedeći praksu iz predmeta broj AP 2049/17 u vezi sa primjenom člana 6. Evropske konvencije u kontekstu osporene presude, Ustavni sud zaključuje da apelant u istom predmetu i dalje uživa garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (op. cit. AP 2049/17, st. 25. i 26).
37. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom prava (Sporazuma o pitanjima sukcesije i njegovog Aneksa „G“), te sa obrazloženjem koji ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
38. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je Odlukom AP 2049/17 Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu jer je utvrđeno da su redovni sudovi prilikom odlučenja primijenili Zakon o sprovođenju Aneksa „G“ za koji je Ustavni sud u Odluci broj U 16/11 utvrdio da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda). Ustavni sud zapaža da je citirana odluka U 16/11 bila temelj Ustavnom sudu da u nizu odluka podrži stav sudova u entitetu RS o privremenom prekidu postupaka koji su se ticali vlasničkih prava na imovini obuhvaćenoj Sporazumom o pitanjima sukcesije i njegovih aneksa do rješavanja pitanja reciprociteta između BiH i RH (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 1760/19 od 23. juna 2021. godine, tač. 27–34, AP 1849/15 od 27. februara 2018. godine, tač. 29–35, AP 3153/15 od 31. januara 2018. godine, tač. 34– 39, itd.). Ustavni sud je u citiranim predmetima, slijedeći stavove iz Odluke U 16/11, u bitnom istakao da „u konkretnom slučaju sudski postupci nisu prekinuti primjenom neustavnog Zakona o provođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, već zbog nepostojanja reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u postupanju sudova prilikom rješavanja pitanja koja proizlaze iz Sporazuma o pitanjima sukcesije, što jeste zahtjev iz Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije“. Naglašeno je također da su „redovni sudovi prekinuli predmetni postupak iz razloga što, shodno pribavljenoj informaciji od Ministarstva pravde Republike Hrvatske, proizlazi da u Republici Hrvatskoj redovni sudovi u ovakvim slučajevima, u kojima je jedna stranka u postupku subjekt iz BiH a druga iz Republike Hrvatske, prekidaju postupke s obrazloženjem kako nije zaključen bilateralni sporazum o pitanju reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a da se prema tumačenju sudova u Republici Hrvatskoj Aneks „G“ Sporazuma ne može neposredno primjenjivati“ (gore citirana odluka AP 1760/19, tač. 30. i 33).
39. Vraćajući se na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je nakon Odluke AP 2049/17, u kojoj je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pristup sudu zbog primjene neustavnog Zakona o sprovođenju Aneksa „G“, Viši privredni sud uvažio žalbu tuženog, te osporenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao preuranjen. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelant se ovakvom odlukom Višeg privrednog suda zapravo našao u istoj situaciji u kojoj je bio prije donošenja Odluke Ustavnog suda AP 2049/17 jer je odluka Višeg privrednog suda kojom se tužbeni zahtjev odbija kao preuranjen (vrsta odluke koju procesno pravo ne poznaje) zapravo eufemizam za „prekid postupka“. Dakle, apelant se našao u istoj situaciji kao u predmetima br. AP 1760/19, AP 6620/18, AP 1804/18 i AP 1849/15 u kojima je Ustavni sud odbio/odbacio apelacije apelanta koje su pokretale isto činjenično i pravno pitanje kao u ovom predmetu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kao preuranjen u situaciji kada ne postoji sporazum država nasljednica o imovini koja je bila u režimu društvene svojine u vrijeme postojanja SFRJ. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud privremeno odložio odlučenje u ovom predmetu do rješavanja pitanja reciprociteta između BiH i RH shodno odredbama Sporazuma i Aneksa „G“. Ustavni sud zapaža da je ovakvo obrazloženje Ustavni sud u nizu svojih odluka podržao (vidi prethodnu tačku ove odluke). Shodno tome, Ustavni sud ne vidi razlog da u okolnostima konkretnog slučaja u ovom trenutku odluči drugačije, te se umjesto posebnog obrazloženja poziva na stavove Ustavnog suda izražene u gore citiranim predmetima.
40. Međutim, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naglasi da se ovakva praksa lako može redefinisati protekom vremena i da sudovi moraju da vode računa da višegodišnje neodlučivanje u postupcima pokreće pitanje ozbiljnog kršenja prava na pristup sudu. Privremeni zastoj u postupanju, za koji trenutno postoji relevantno opravdanje, ne može biti „trajnog karaktera“, a obrazloženja redovnih sudova moraju biti utemeljena na relevantnim i ažurnim podacima. U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud u svojoj praksi dosljedno ponavlja kako procesna jemstva navedena u članu 6. Evropske konvencije osiguravaju svima pravo da svaki zahtjev koji se odnosi na njihova prava i obaveze građanske naravi podnesu sudu; na taj način on obuhvata „pravo na sud“, time da pristup, to jest pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima predstavlja jedan njegov vid (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975., serija A, br. 18, str. 13–18., st. 28–36; Multiplex protiv Hrvatske, presuda od 10. jula 2003. godine, aplikacija broj 58112/00, stav 41). Evropski sud u svojim odlukama ponavlja da član 6. stav
1. Evropske konvencije jemči pravo na pristup sudu radi odluke u građanskim sporovima. Evropski sud smatra da to pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo dobiti „odluku“ o sporu od suda. Bilo bi iluzorno kad bi domaći pravni sistem države ugovornice pojedincu dozvoljavao podnošenje građanske tužbe pred sudom, bez osiguranja da će se u predmetu u sudskom postupku donijeti konačna odluka. Bilo bi nezamislivo da član 6. stav 1. detaljno opiše procesna jemstva dana parničnim strankama – postupak koji je pošten, javan i brz – a da ne garantuje strankama da će se u njihovim građanskim sporovima donijeti konačna odluka (vidi, mutatis mutandis, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997, str. 510, st. 40, te već citirana Multiplex protiv Hrvatske, st. 45).
41. Navedeni principi su primijenjeni u predmetu Multiplex protiv Hrvatske u kojem je Evropski sud utvrdio da dugo razdoblje tokom kojeg je tvrtki podnosioca zahtjeva bilo onemogućeno da o njenom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi, kao posljedica zakonodavne mjere, predstavlja povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (op.cit. Multiplex protiv Hrvatske, stav 55). Potom, u predmetu Kutić protiv Hrvatske Evropski sud je također smatrao kako nemogućnost tokom dugog razdoblja da sud odluči o nečijim zahtjevima građanske naravi, koja je posljedica zakonodavne mjere, predstavlja povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kutić protiv Hrvatske, br. 48778/99, ECHR-2002 II). Dakle, Evropski sud je u citiranim predmetima primijetio da su podnosioci predstavke imali mogućnost pokrenuti postupak, ali da to per se ne zadovoljava sve zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Evropski sud razmotrio da li je stepen pristupa suda prema nacionalnom zakonodavstvu bio dovoljan kako bi osigurao pojedinčevo „pravo na sud“, uzimajući u obzir vladavinu prava u demokratskom društvu, uz naglasak da je namjera Evropske konvencije jemčiti prava koja nisu teorijska ili iluzorna, nego prava koja su praktična i djelotvorna (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979., serija A b. 32, str. 12–14, st. 24. i Garcia Manibardo protiv Španije, br. 38695/97, presuda od 15. februara 2000., st. 43, neobjavljena). Navedene stavove Ustavni sud je slijedio u svojoj praksi (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 1808/20 od 12. januara 2022. godine, AP 5050/15 od 13. marta 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
42. Ustavni sud naglašavan da redovni sudovi moraju da vode računa o gore navedenim standardima i da stav o nepostojanju reciprociteta sa RH redovno ažuriraju kako pretekom vremena ne bi doveli u pitanje „pravo na sud“ kao neodvojivi segment prava na pravično suđenje.
43. Slijedeći praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali isto činjenično i pravno pitanje istog apelanta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali prigovori
44. U vezi s prigovorima koji se tiču kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, zatim prava iz člana 7. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je neosnovanost identičnih prigovora Ustavni sud razmatrao u već citiranoj odluci broj AP 1760/19, pa se umjesto posebnog obrazloženja o neosnovanosti ovih navoda Ustavni sud poziva na tač. 35–37. citirane odluke.
VIII.Zaključak
45. Slijedeći praksu u predmetima koji su pokretali isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Višeg privrednog suda nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je odlučeno da je tužbeni zahtjev (privremeno) preuranjen zbog nepostojanja reciprociteta u ovakvim i sličnim slučajevima sa RH, a još uvijek nije zaključen sporazum po tom pitanju kao mogućnost predviđena Sporazumom o sukcesiji bivše SFRJ i Aneksom „G“ tog sporazuma.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić