Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3305/20 (M. B.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3305/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3305/20, rješavajući apelaciju Marinka Bradarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marinka Bradarića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 043572 20 Rev od 16. juna 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marinko Bradarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Đonko“ d.o.o. Mostar iz Mostara, podnio je 3. septembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 043572 20 Rev od 16. juna 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i JP „Park prirode Blidinje“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. septembra 2021. godine, a tuženi 12. oktobra 2021. godine.

4. Apelantu su 28. januara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 043572 13 Rs od 9. maja 2014. godine poništene su kao nezakonite odluke tuženog od 11. aprila 2013. godine i 23. aprila 2013. godine (brojevi precizirani u presudi) o otkazu ugovora o radu apelantu i obavezan tuženi da apelantu uspostavi radnopravni status kakav je imao prije donošenja navedenih odluka (stav 1). Presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plaća za periode precizirane u presudi isplati ukupno 8.118,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. maja 2013. godine do konačne isplate (stav 2). Presudom je obavezan tuženi da kod nadležnog fonda PIO izvrši uplatu doprinosa na plaću apelantu u iznosu i za period preciziran u presudi (stav 3), kao i da apelantu naknadi troškove postupka, također precizirane u presudi (stav 4). Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu uplati doprinose na plaću kod nadležnog fonda PIO za period i iznos precizirane u presudi (stav 5). U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog i da mu je navedenim odlukama otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga. Općinski sud je naveo da je tuženi, prije svega, istakao prigovor zastare potraživanja i neblagovremenosti tužbe koji je Općinski sud cijenio neosnovanim. Općinski sud je obrazložio da je odredbama člana 103. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, a podnošenje takvog zahtjeva ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu tog prava i pred nadležnim sudom, i to u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je pravo zaposlenika povrijeđeno, odnosno od dana saznanja za povredu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju odluka o otkazu ugovora o radu apelantu donesena 23. aprila 2013. godine, a tužba je podnesena 31. maja 2013. godine, iz čega jasno proizlazi da je tužba blagovremena. Osim toga, obrazloženo je i da je odredbom člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije propisano. Kako je apelant tužbom tražio isplatu plaća počevši od 1. maja 2011. godine u odnosu na dan podnošenja tužbe, proizlazi da, prema mišljenju Općinskog suda, nije došlo do zastare predmetnog potraživanja.

8. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da je tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu cijenio s aspekta primjene odredbi člana 87. Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac može otkazati zaposleniku ugovor o radu uz propisani otkazni rok, i to ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga ili ako zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Obrazloženo je i da su, osim toga, navedenim članom propisani i uvjeti za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, i to, između ostalih, ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposlenika zaposli na drugim poslovima ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je u postupku nesporno utvrđeno da tuženi nije i ne može biti smatran neprofitabilnom organizacijom, kao i da jasno proizlazi da tuženi nikada nije donio interne akte, niti je sačinio finansijsku ekspertizu poslovanja za 2012. godinu, što je kao javno preduzeće bio dužan učiniti, a na osnovu koje bi se utvrdilo da postoje uvjeti za otkaz ugovora o radu zaposlenicima. Prema obrazloženju Općinskog suda, niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da su kod tuženog postojali opravdani ekonomski, tehnički ili organizacioni uvjeti za otkazivanje ugovora o radu apelantu, a ni drugim zaposlenicima koji su u istom periodu dobili otkaz ugovora o radu. Pri tom je obrazloženo i da činjenica da je tuženi imao gubitak u poslovanju u iznosu od 2.231,00 K M ne predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu zaposleniku u smislu odredbe člana 87. Zakona o radu, kao i da je tuženi javno preduzeće koje se finansira od tri kantona kao osnivača, pa bez obzira na to da li tuženi smatra da mu sredstva finansiranja nisu dovoljna, to ne može biti opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu zaposlenicima. Ovo posebno stoga, kako je obrazložio Općinski sud, jer je tuženi i nakon što je otkazao ugovore o radu apelantu i drugim zaposlenicima i dalje nastavio da posluje, da ima angažiranu računovodstvenu službu i direktora, a nad tuženim nije pokrentu stečajni postupak. Osim toga, obrazloženo je i da, s obzirom na to da tuženi nije imao više od 15 zaposlenika, nije bilo obaveze da, u smislu odredbi člana 98. Zakona o radu, izvrši konsultacije sa vijećem zaposlenika ili sindikatom koji nisu ni bili osnovani kod tuženog. Zbog navedenog, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Presudom broj 56 0 Rs 043572 14 Rsž od 15. augusta 2019. godine žalbu tuženog djelimično uvažio, i to u dijelu odluke o troškovima postupka, te je obavezao tuženog da apelantu umjesto ranije dosuđenog iznosa za troškove postupka isplati manji iznos preciziran u presudi, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena kao neosnovana, a u odbijajućem dijelu presude (stav 5) žalba je odbačena. Presudom je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da Kantonalni sud prihvata sve razloge i obrazloženja prvostepenog suda osim odluke o troškovima postupka s obzirom na to da prvostepeni sud prilikom određivanja visine troškova postupka nije vodio računa o procentu apelantovog uspjeha u postupku, te je Kantonalni sud donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 56 0 Rs 043572 20 Rev od 16. juna 2020. godine reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbija. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da su, prema mišljenju Vrhovnog suda, odluke nižestepenih sudova nepravilne i nezakonite. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na prestanak ugovora o radu otkazom navedeno da je članom 87. stav 1. tačka 1. i stav 2. Zakona o radu propisana mogućnost da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, ali pod uvjetom da se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Vrhovni sud, u postupku je utvrđeno da tuženi kao poslodavac zapošljava manje od 15 zaposlenika, zbog čega tuženi nije bio obavezan da shodno članu 98. Zakona o radu izvrši konsultacije sa vijećem zaposlenika ili sindikatom, koji nisu bilo ni osnovani. Nadalje je obrazloženo da su ekonomski razlozi za davanje otkaza zaposleniku po navedenim odredbama zakoniti ako su ti razlozi opravdani, a prema mišljenju Vrhovnog suda opravdanost ekonomskih razloga tuženi je dokazao izvodom iz bilansa stanja poslovanja iz kojeg se vidi poslovanje sa gubitkom, ali i iskazom zastupnika prema kojem već duže vremena osnivači ne uplaćuju sredstva potrebna za rad ovog preduzeća prema postojećoj sistematizaciji. Vrhovni sud je istakao da te činjenice apelant nije osporio, a one dokazuju opravdanost ekonomskih razloga za otkaz jer kada nema sredstava za poslovanje, imajući u vidu da je tužena neprofitno javno preduzeće, onda je prema stavu Vrhovnog suda otkaz dat iz opravdanih ekonomskih razloga. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u suprotnom bi zaposlenik imao pravo da traži naknadu plaće i kada ne radi bez svoje krivice, čime bi se dodatno otežalo ekonomsko stanje tuženog. Vrhovni sud je obrazložio da iz navedenog proizlazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili nezakonitost otkaza ugovora o radu datog apelantu iz opravdanih ekonomskih razloga, a time i opravdanost zahtjeva za isplatu naknada plaća, zbog čega je revizija tuženog usvojena i donesena presuda kao u izreci.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno utvrđeno da tuženi nije nikada donio interne akte i da je jedino utvrđeno da je imao gubitak od 2.231,00 KM, a što ne može predstavljati značajan gubitak koji bi prouzročio davanje otkaza ugovora o radu zaposlenicima. Navodi i da je sasvim proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da apelant nije osporio činjenicu da osnivači tuženog ne uplaćuju sredstva tuženom jer je tuženi tek na glavnoj raspravi istakao ovaj navod, a apelant je i te navode, kao i sve ostale navode tuženog, osporavao tokom cijelog postupka. Apelant navodi i da se Vrhovni sud uopće nije osvrnuo na utvrđene činjenice da tuženi kao javno preduzeće nikada nije donio interne akte, odnosno pravilnik o radu, pravilnik o plaćama, a što je po Zakonu o javnim preduzećima bio obavezan, te da tuženi u toku postupka nije proveo niti jedan dokaz kojim bi učinio opravdanim davanje otkaza apelantu. Apelant se poziva i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 561/14 od 10. februara 2015. godine. Apelant ističe i da je Vrhovni sud u predmetima drugih zaposlenika istog tuženog kojima su otkazani ugovori o radu kada i apelantu, a koje je zastupao isti punomoćnik kao i apelanta, donio sasvim drugačije presude od 3. jula 2020. godine i 27. oktobra 2020. godine i odbio revizije tuženog, čime je nesporno Vrhovni sud u apelantovom slučaju proizvoljno primijenio pravo. II.Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je presuda donesena u skladu s relevantnim propisima.

13. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud donio dijametralno različite odluke u apelantovom slučaju i slučajevima drugih zaposlenika tuženog, iz čega se vidi da jedino vijeće koje je donijelo presudu u apelantovom slučaju nije korumpirano. Navodi i da apelantov punomoćnik nije objasnio status tuženog, odnosno da je bivša uprava preduzeća jednostavno napustila preduzeće i ostavila radnike bez zaposlenja i bez ikakvih rješenja o daljnjem statusu radnika, zbog čega tuženi smatra da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je primijenjen na konkretan slučaj, relevantne odredbe glase:

Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok, u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, iz člana 98. ovoga zakona, kao i u slučaju kada uposlenik nije u mogućnosti obavljati svoje obveze iz radnog odnosa zbog gubitka radne sposobnosti za obavljanje tih poslova.

Otkaz zbog gubitka radne sposobnosti iz stava 1. ovoga članka, moguć je samo ako poslodavac ne može uposliti uposlenika na druge poslove ili ga ne može obrazovati odnosno osposobiti za rad na drugim poslovima.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 Rs 043572 20 Rev od 16. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču apelantovih prava koja proističu iz radnog odnosa, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

26. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su nižestepeni sudovi usvojili apelantov tužbeni zahtjev, ukinuli kao nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu i obavezali tuženog da apelantu uspostavi radnopravni status kakav je bio prije donošenja spornih odluka i naknadi mu neisplaćene plaće sa doprinosima za PIO i da je kao osnovni razlog za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva navedeno da tuženi nije dokazao postojanje ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga za otkazivanje ugovora o radu apelantu, kao što nije dokazano da je tuženi poslovao negativno, pri čemu činjenica da je 2012. godine imao gubitak od samo 2.231,00 KM ne predstavlja razlog za otkazivanje ugovora o radu s obzirom na to da se radi o javnom preduzeću. Vrhovni sud je, i pored toga što je u nižestepenom postupku utvrđeno navedeno, usvojio reviziju tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda i dostavljene dokumentacije proizlazi da je drugo vijeće Vrhovnog suda u predmetima zaposlenika tuženog koji su kada i apelant dobili otkaze ugovora o radu pod istim uvjetima i iz istih razloga odbilo revizije tuženog i potvrdilo presude nižestepenih sudova kojima su tužbeni zahtjevi tih zaposlenika usvojeni.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud naveo da su postojali opravdani razlozi za davanje otkaza apelantu (shodno odredbama člana

87. Zakona o radu) jer je to tuženi dokazao izvodom iz bilansa stanja i iskazom zastupnika tužene, a koje apelant nije osporavao u postupku. Dakle, iako iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom proizlazi da tuženi nije dokazao da je imao gubitak koji bi prouzrokovao ekonomske teškoće koje za sobom povlače davanje otkaza zaposlenicima, te da je apelant osporio sve navode tuženog, Vrhovni sud je, suprotno standardima prava na pravično suđenje i odredbama čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP-a i člana 87. Zakona o radu, zaključio da su postojali opravdani ekonomski razlozi za otkaz ugovora o radu apelantu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz Presude Vrhovnog suda broj 56 0 Rs 043570 20 Rev od 3. jula 2020. godine, dakle presude koju je Vrhovni sud donio dvadesetak dana nakon presude osporene konkretnom apelacijom, a tako i iz Presude broj 56 0 Rs 043569 20 Rev od 27. oktobra 2020. godine (koje je apelant dostavio na uvid) u postupcima u kojima su parnične stranke bili tuženi i kao tužioci dva zaposlenika tuženog koji su kada i apelant iz istih razloga dobili otkaze ugovora o radu, proizlazi da je Vrhovni sud u tim predmetima odbio revizije tuženog i potvrdio usvajajuće presude nižestepenih sudova. Pri tom, Vrhovni sud u navedenim presudama nije dao obrazloženje zašto je odstupio od svoje ranije prakse iz apelantovog predmeta. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud nesporno narušio princip pravne sigurnosti odlučujući u vrlo kratkom roku na dijametralno suprotan način u predmetima s istim činjeničnim i pravnim osnovom, a bez adekvatnog obrazloženja promjene prakse. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode osnovanim, te da je potrebno osporenu presudu Vrhovnog suda ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da je pravo na pravično suđenje prekršeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i navode o kršenju prava na imovinu.

VIII. Zaključak

30. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP-a i člana 87. Zakona o radu jer je preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da su postojali opravdani ekonomski razlozi za otkaz ugovora o radu apelantu iako je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da tuženi nije dokazao postojanje takvih razloga i kada je Vrhovni sud u vrlo kratkom roku donio još dvije presude u kojima su stranke bili zaposlenici tužene kao tužioci (koji su pod istim uvjetima kao i apelant dobili otkaz ugovora o radu) i tuženi, pri čemu je Vrhovni sud u tim predmetima odbio reviziju tuženog i potvrdio usvajajuće presude nižestepenih sudova u korist zaposlenika, a bez adekvatnog obrazloženja razloga za promjenu prakse.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3305/20 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio