Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1049/22 (M. C. i A. C.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1049/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-1049/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mesud Crnčalo i Amar Crnčalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mesud Crnčalo i Amar Crnčalo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 864940 22 Pžp od 14. januara 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mesud Crnčalo i Amar Crnčalo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Mirza Ališah advokat iz Sarajeva, podnijeli su 23. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 864940 22 Pžp od 14. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. juna 2021. godine apelanti su oglašeni odgovornim za prekršaje iz člana 8. stav (2) tačka a) (narušavanje javnog reda i mira naročito drskim ponašanjem, grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem ugrožavanje sigurnost ljudi ili izazivanje osjećaja fizičke ugroženosti, uznemirenosti ili negodovanja lica), člana 8. stav (3) tačka a) (ugrožavanje sigurnosti ili izazivanje osjećanja ugroženosti drugog lica prijetnjom da će napasti na njegov život ili tijelo) i člana 8. stav (5) tačka a) (narušavanje javnog reda i mira učestvovanjem u tuči, fizičkim napadom ili zlostavljanjem drugog ili izazivanje tuče, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te im je na osnovu istih propisa utvrđena novčana kazna u iznosu od po 200,00 KM, 300,00 KM, odnosno 500,00 KM, i uz primjenu člana 27. Zakona o prekršajima F BiH izrečen ukor.
3. Rješenjem Općinskog suda od 8. oktobra 2021. godine odbačen je zahtjev apelanata za ponavljanje postupka koji je okončan pravosnažnim rješenjem Općinskog suda od 24. juna 2021. godine.
4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja od 8. oktobra 2021. godine, Kantonalni sud je rješenjem od 14. januara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su apelanti na usmenom pretresu, koji je održan pred prvostepenim sudom 24. juna 2021. godine, prihvatili odgovornost za počinjene prekršaje iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji su im se stavljali na teret. Također, da su apelanti svojeručno potpisali zapisnik sa usmenog pretresa od navedenog dana, kojim su bili i upozoreni na posljedice prihvatanja odgovornosti, odnosno da će se prihvatanjem odgovornosti za prekršaje koji im se stavljaju na teret razmatrati samo vrsta i visina sankcije. Nadalje, da je odredbom člana 57. Zakona o prekršajima FBiH, pored ostalog propisano da svaka osoba koja prihvati odgovornost u skladu sa ovim članom ne može kasnije odbijati odgovornost. Dakle, s obzirom da su apelanti prihvatili odgovornost za prekršaje koji su im se stavljali na teret, to i prema ocjeni Kantonalnog suda, shodno navedenom ne postoje zakonski uslovi za ponavljanje prekršajnog postupka. Zbog toga je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu odredbe člana 98. stav (3) Zakona o prekršajima F BiH odbacio zahtjev branioca apelanata za ponavljanje postupka, nalazeći da nisu ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka u smislu člana 96. stav (1) tač. 1) i 4) Zakona o prekršajima F BiH, a sa kojim razlozima je i Kantonalni sud u potpunosti suglasan. Apelacioni navodi
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da su pronašli svjedoka koji je vidio predmetni događaj iz čijeg iskaza bi se moglo zaključiti da apelanti nisu učinili predmetne prekršaje. Također traže da Ustavni sud donese odluku kojom se ukidaju rješenja Kantonalnog suda od 14. januara 2022. godine i Općinskog suda od 8. oktobra 2022. godine, te da se predmetni prekršajni postupak ponovi pred Općinskim sudom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o zahtjevu apelanata za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnom postupku odlučivalo o „osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. juna 2010. godine i AP 781/11 od 20. aprila 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, postupak u kojem se odlučivalo o zahtjevu apelanata za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, ne ulazi u obim prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić