Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-731/22 (Č. D.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-731/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-731/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Čedo Divljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Čedo Divljak protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 277899 19 Gž od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedo Divljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 277899 19 Gž od 8. decembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka RJ „Elektrodistribucija“ Banjaluka) na ime glavnog duga za isporučenu električnu energiju (za period preciziran izrekom prvostepene presude), isplati određeni novčani iznos sa pripadajućim kamatama (pobliže označenim izrekom prvostepene presude), te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 100,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je na mjernom mjestu broj 101161020, pobliže označenom predmetnom presudom, kao potrošač električne energije bio registrovan pokojni M.D. (otac apelanta), te da se radi o kući koju je apelant naslijedio iza svog oca M.D. na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Banjaluci od 15. aprila 2009. godine. Nadalje, da je tužilac uredno isporučivao električnu energiju na naprijed navedenom mjernom mjestu, očitavao utrošak iste i dostavljao račune (kojima apelant nije prigovarao), tako da ukupno potraživanje tužioca po osnovu utroška električne energije za predmetni period odgovara iznosu koji tužilac potražuje predmetnom tužbom. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 52. Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom propisano da ugovor o snabdijevanju prestaje, između ostalog, smrću kupca, te da je lice koje je u posjedu objekta dužno da obavijesti snabdjevača o nastupanju navedene okolnosti u roku od 30 dana od nastanka iste, kao i da je nasljednik dužan da zaključi novi ugovor najkasnije 30 dana od dana utvrđivanja nasljednika. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da apelant nije obavijestio tužioca da je njegov otac preminuo još 2009. godine, tako da je tužilac ispostavljao račune za električnu energiju za mjerno mjesto registrovano na prednika apelanta, a apelant nije prigovarao ispostavljenim računima. Takođe, Okružni sud je naveo da, ako se ima u vidu da tužilac tužbom potražuje dug za period od 31. januara 2017. godine do 30. juna 2017. godine, proizlazi da se ne radi o dugu prednika apelanta, već o dugu apelanta koji je naslijedio objekat u kojem se nalazi mjerno mjesto koje je bilo registrovano na njegovog prednika (o čijoj smrti apelant nije obavijestio tužioca). Prema tome, Okružni sud je naveo da, budući da je tužilac izvedenim dokazima dokazao visinu duga, pravilno je prvostepeni sud, shodno odredbama člana 17. stav (1) i člana 262. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima, obavezao apelanta da tužiocu plati dugovani iznos i zakonsku zateznu kamatu. Nadalje, Okružni sud je naveo da, kod činjenice da apelant nije obavijestio tužioca da je njegov prednik preminuo, u kojem slučaju bi apelant kao nasljednik, shodno odredbama člana
52. Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom, bio dužan da zaključi novi ugovor najkasnije 30 dana od dana utvrđivanja nasljednika, apelantovi navodi da on nije zaključio sa tužiocem ugovor o snabdijevanju nisu od uticaja na drugačiju odluku tog suda. Pri tome, Okružni sud je naveo da, ako se ima u vidu da se mjerno mjesto ranije vodilo na predniku apelanta, činjenica da su nekretnine koje je apelant naslijedio u suvlasništvu više lica, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Konačno, Okružni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka prvostepeni sud donio pravilnom primjenom odredbi člana 386. stav (1) Zakona o parničnim postupku. Naime, apelant je izgubio parnicu i on je u obavezi da tužiocu nadoknadi troškove postupka koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu uvažili činjenicu da apelant nije isključivi vlasnik predmetnog objekta na kojem se nalazi sporno mjerno mjesto i na kojem je utvrđen predmetni dug, jer je taj objekat u suvlasništvu većeg broja lica koja su trebala biti obuhvaćena predmetnom tužbom kao materijalni suparničari. Navodi da on ne može odgovarati za dug ostavioca (njegovog oca) koji u trenutku smrti ostavioca nije ni postojao, te da apelant sa tužiocem nikada nije zaključio ugovor o snabdijevanju. Takođe osporava odluku o troškovima postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić