Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3549/20 (Š. K.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3549/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3549/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Šerif Krivalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šerif Krivalić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 062749 19 Rev od 9. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerif Krivalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Suad Kumrić advokat iz Tuzle, podnio je 1. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 062749 19 Rev od 9. juna 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 062749 15 P od 18. avgusta 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se, zbog neizvršenja od strane tuženog, raskine Protokol zaključen između apelanta i tuženog (S.K.) 4. januara 2013. godine i Aneks Protokola zaključen između apelanta i tuženog 25. maja 2014. godine, pa da se obaveže tuženi da apelantu vrati novčani iznos od 52.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz sadržaja Protokola proizlazi da su parnične stranke uredile pitanja o zajedničkom ulaganju i izgradnji poslovnog centra (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) (na način da će apelant tuženom, u ratama, isplatiti iznos od 52.500,00 KM, a da će tuženi do 31. jula 2013. godine završiti radove i predati apelantu predmetnu nekretninu), a da je Aneksom uređeno da će tuženi do 31. decembra 2014. godine izvršiti uknjižbu predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama nadležnog suda kako bi parnične stranke do navedenog datuma zaključile ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine. Nadalje, Općinski sud je naveo je rješenjem Službe za prostorno planiranje i komunalne poslove Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Služba) od 30. januara 2013. godine izdato odobrenje za gradnju predmetne nekretnine investitorima I.Z. i H.Z., dok je rješenjem iste službe od 1. novembra 2013. godine izmijenjeno prethodno rješenje na način da je kao investitor određen „OMI“ d.o.o. Živinice. Takođe, da je na zahtjev investitora pred nadležnim opštinskim službama provedena procedura legalizacije predmetnog objekta (jer je jedan dio nekretnine na kojoj je izgrađen predmetni poslovni prostor pripadao opštini, a ne izvršiocu radova), te da iz rješenja o utvrđivanju prava vlasništva Općine Živinice od 19. marta 2015. godine, kojim je utvrđeno pravo vlasništva investitora na izgrađenom građevinskom zemljištu, proizlazi da je navedenim rješenjem data mogućnost investitoru da se izvrši upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da iz iskaza svjedoka I.Z. proizlazi da je navedenu proceduru legalizacije predmetnog objekta vodila Imovinsko pravna služba opštine, a ne izvođač radova, niti tuženi, pa da se rok iz Aneksa nije mogao ispoštovati jer je Općinsko pravobranilaštvo Općine Živinice izjavilo žalbu protiv rješenja Imovinsko pravne službe Općine Živinice (koja je odbijena kao neosnovana, ali je time prolongiran rok rješavanja predmetnog problema). Općinski sud je naveo da je iskazu ovog svjedoka dao punu vjeru, jer nije u suprotnosti sa tužbom i provedenim materijalnim dokazima, a ni navodima stranaka. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama člana 125. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, kada ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Nadalje, da je odredbama člana 133. stav (1) ZOO propisano da, ako nakon sklapanja ugovora nastanu okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine. Takođe, da je stavom (2) navedenog člana ZOO propisano da se raskid ugovora ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati. Konačno, da je članom 135. ZOO propisano da se sud, pri odlučivanju o raskidu ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o svrsi ugovora, o uobičajenom riziku kod ugovora odnosno vrste, o opštem interesu, te o interesima obiju strana.
4. Općinski sud je naveo da, dakle, iz provedenih dokaza i iskaza stranaka nalazi da je apelant na neki način znao da tuženi neće moći ispuniti uslov iz Aneksa i da ostvarivanje prava vlasništva u konkretnom slučaju nije zavisilo isključivo od radnji tuženog budući da su u postupku legalizacije predmetne nekretnine odlučivali nadležni opštinski organi. Ovo i iz razloga što je sam apelant u svom iskazu naveo da je notar upozoravao tuženog da neće moći ispuniti datu obavezu (uknjižbu predmetne nekretnine do 31. decembra 2014. godine), ali da su i pored toga obje strane potpisale navedeni Aneks. Dakle, Općinski sud je naveo da neispunjenje predmetne obaveze u konkretnom slučaju nije isključivo krivnja tuženog, te da je nasuprot tome tuženi tokom postupka dokazao da su poduzimane radnje u cilju ispunjenja preuzetog uslova upisa vlasništva (što je u konačnici i ostvareno rješenjem o utvrđivanju prava vlasništva na ime investitora od 19. marta 2015. godine). Naime, apelant je kroz svoj iskaz dao do znanja da je bio upoznat sa činjenicom da jedan dio nekretnine na kojoj je izgrađen poslovni prostor pripada opštini, a ne izvršiocu radova, što ukazuje da je apelant bio upoznat sa uobičajenim rizikom, odnosno da će ostvarivanje prava vlasništva trajati izvjestan period. Osim toga, Općinski sud je istakao da je apelant ušao u predmetne nekretnine u avgustu 2013. godine, a da je iz istih izašao 25. juna 2014. godine (dakle, prije nego što je protekao rok ugovoren Aneksom) i vratio ključeve tuženom, što ukazuje da je apelant imao neki drugi interes za raskid predmetnog Protokola i Aneksa.
5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 18. avgusta 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 P 062749 15 Gž od 12. decembra 2018. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je najprije ukazao da je članom 3. stav (3) Protokola regulisano da se nakon stvaranja uslova za zaključivanje kupoprodajnog ugovora tuženi obavezuje da će obezbijediti uslove za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini na ime apelanta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant ni u žalbi ne spori da je tuženi ispunio obavezu vezano za izgradnju predmetnog poslovnog prostora, da mu je isti bio predat u posjed u koji se apelant uselio u avgustu 2013. godine i da je apelant u istom ostao do juna 2014. godine kada ga je svojevoljno napustio, s tim da kroz žalbene navode apelant ukazuje da su se ispunili uslovi za raskid zaključenog Protokola iz razloga što tuženi nije ispunio preostalu obavezu, tj. da u ugovorenom roku, do 31. decembra 2014. godine, nije izvršio uknjižbu predmetnog poslovnog prostora na ime apelanta. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su odredbe čl. 124. do 132. ZOO (kojima je propisan institut raskida ugovora zbog neispunjenja) dispozitivnog, a ne prinudnog karaktera. Stoga, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnoj situaciji, u kojoj su stranke ugovorile izgradnju predmetnog poslovnog prostora apelantu, te su ugovorile da će nakon stvaranja uslova za zaključenje kupoprodajnog ugovora (što u smislu odredbi člana 133. Zakona o prostornom uređenju i građenju Tuzlanskog kantona, podrazumijeva izdavanje investitoru odobrenja za upotrebu za cijeli objekat, te prethodnu uknjižbu istog na ime investitora) tuženi obezbijediti uslove za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnom poslovnom prostoru na ime apelanta, pravo na raskid valjalo prosuđivati u skladu sa takvom voljom stranaka izraženom u ugovoru. Naime, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnoj situaciji među strankama nije bilo sporno da je tuženi ispunio obavezu u pogledu izgradnje predmetnog poslovnog prostora i predaje istog u posjed apelantu, te da su stranke ugovorile da će tuženi preostalu obavezu obezbjeđivanja dokumentacije za uknjižbu predmetnog poslovnog prostora ispuniti tek nakon stvaranja uslova za zaključivanje kupoprodajnog ugovora (a ti uslovi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe i nisu bili stvoreni jer postupak legalizacije dijela poslovnog objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor nije bio okončan, budući da je rješenje o legalizaciji doneseno 19. marta 2015. godine). Prema tome, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za raskid ugovora iz člana 124. ZOO, te nadalje ni uslovi iz člana 132. stav (2) istog zakona (za povrat kupoprodajne cijene date po osnovu zaključenog Protokola). Ovo tim prije kada se ima u vidu da je tuženi ispunio pretežni dio ugovorene obaveze, jer je apelantu obezbijedio izgradnju predmetnog poslovnog prostora u koji se apelant bio i uselio.
7. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 12. decembra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 33 0 P 062749 19 Rev od 9. juna 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 124. ZOO propisano da, u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima (ZOO), raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. U vezi tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud ukazao da se pravo na raskid ugovora u konkretnom slučaju valjalo prosuđivati i u skladu sa voljom stranaka izraženom u Protokolu, te da je pravilno taj sud cijenio da stvaranje uslova za zaključenje kupoprodajnog ugovora, u smislu odredbi člana 133. Zakona o prostornom uređenju i građenju Tuzlanskog kantona, podrazumijeva izdavanje investitoru odobrenja za upotrebu za cijeli objekat, te prethodnu uknjižbu istog na ime investitora. Vrhovni sud je naveo da neosnovano apelant tvrdi da, pošto tuženi uknjižbu prava vlasništva na poslovnom prostoru nije mogao izvršiti do 31. decembra 2014. godine, do kada je prolongiran taj rok Aneksom, da iz toga jasno proizlazi da su ispunjeni uslovi za raskid Protokola i Aneksa po članu 124. ZOO. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnoj situaciji tuženi ispunio obavezu u pogledu izgradnje poslovnog prostora i predaje istog u posjed apelantu , te da su stranke ugovorile da će tuženi preostalu obavezu obezbjeđenja uslova za uknjižbu predmetnog poslovnog prostora ispuniti tek nakon stvaranja uslova za zaključenje kupoprodajnog ugovora (koji nisu bili ostvareni dok postupak legalizacije dijela poslovnog objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor nije bio okončan rješenjem od 19. marta 2015. godine). Dakle, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, s obzirom na volju stranaka izraženu u članu 3. Protokola (da se, nakon stvaranja uslova za zaključivanje kupoprodajnog ugovora, tuženi obavezuje da će obezbijediti uslove za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama nad predmetnom nekretninom na ime apelanta), u vezi sa članom
133. Zakona o prostornom uređenju i građenju Tuzlanskog kantona, bilo neophodno da se ispune uslovi prethodne legalizacije objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor, kako bi ispunjenjem tih uslova mogao da se realizuje i upis prava vlasništva apelanta na predmetnom poslovnom prostoru.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 125. stav (1) ZOO kojima je propisano da „kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora…ugovor se raskida po samom zakonu“. Naime, apelant ističe da je odredbama člana 3. Protokola, kao rok za završetak radova i predaju prostora, određen 31. jul 2013. godine, a da je odredbama člana 1. Aneksa bilo definisano da će se tuženi najkasnije do 31. decembra 2014. godine uknjižiti kao vlasnik prostora sa dijelom 1/1, pa, u situaciji kad tuženi nije ispoštovao naprijed navedene odredbe, trebalo je primjenom člana 125. stav (1) ZOO usvojiti tužbeni zahtjev apelanta i raskinuti Protokol i Aneks.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za raskid ugovora iz člana 124. ZOO, niti uslovi za povrat kupoprodajne cijene iz člana 132. ZOO. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude, potvrdio stav Kantonalnog suda da se pravo na raskid ugovora u konkretnom slučaju ipak valjalo prosuđivati u skladu sa voljom stranaka izraženom u Protokolu. Naime, u vezi s tim su zaključili da se, u situaciji kada je tuženi ispunio obavezu u pogledu izgradnje poslovnog prostora i predaje istog u posjed apelantu, a stranke ugovorile da će tuženi preostalu obavezu obezbjeđenja uslova za uknjižbu predmetnog poslovnog prostora ispuniti tek nakon stvaranja uslova za zaključenje kupoprodajnog ugovora (koji nisu bili ostvareni sve do okončanja postupka legalizacije), nisu stekli uslovi za raskid Protokola i Aneksa po naprijed navedenim odredbama ZOO. Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, u prednjem obrazloženju redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić