Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4466/20 (M.M.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanbračna zajednica
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4466/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-4466/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. M.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 058148 19 Rev od 30. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Milorad Ivošević advokat iz Banjaluke, podnio je 9. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 058148 19 Rev od 30. jula 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 058148 16 P od 27. marta 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke (M.E.) da se utvrdi da je tužiteljka, po osnovu zajednički stečene imovine u toku trajanja vanbračne zajednice sa apelantom, stekla pravo svojine sa ½ dijela na nekretnini (pobliže označenoj izrekom predmetne presude), što bi apelant bio dužan priznati i trpjeti da se tužiteljka, na osnovu predmetne presude, upiše u katastarskom operatu nadležne područne jedinice Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) u zemljišnim knjigama, odnosno listu nepokretnosti sa ½ dijela.

3. Odlučujući o žalbi tužiteljke izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 27. marta 2018. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 72 0 P 058148 18 Gž od 22. februara 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je između D.A. i apelanta zaključen ugovora o poklonu od 13. novembra 2006. godine, kojim je D.A. kao poklonodavac poklonio apelantu zemljište (čija vrijednost iznosi 1.000,00 KM) na kojem je izgrađena predmetna nekretnina. Takođe, da iz ugovora o građenju od 10. februara 2007. godine proizlazi da apelant povjerava izvođaču („Promo“ d.o.o. Donji Vakuf), a izvođač preuzima, obavezu izrade i montaže predmetne nekretnine po sistemu „ključ u ruke“ po ugovorenoj cijeni od 71.972,00 KM, a da iz dostavljenih računa proizlazi da su apelant i izvođač u cijelosti ispunili svoje ugovorne obaveze. Dalje, da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužiteljka u kontinuitetu zaposlena od 25. marta 1985. godine, a apelant od 1980. do 1992. godine, te ponovo od 1996. godine, te da su stranke za vrijeme trajanja vanbračne zajednice stekle dvoje zajedničke djece (G.M. rođen 1997. godine i G.M. rođena 2002. godine). Konačno, da se kod Okružnog suda u Kranju, po prijedlogu apelanta protiv tužiteljke, vodio spor radi utvrđenja njihove zajedničke imovine koji je okončan sudskim poravnanjem zaključenim pred tim sudom 5. septembra 2013. godine (kojim su apelant i tužiteljka podijelili tri stana koji se nalaze u Sloveniji). Prema tome, Okružni sud je naveo da tužiteljka izvedenim dokazima nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, jer svi materijalni dokazi koji se odnose na predmetnu nekretninu glase na apelanta, te da tužiteljka nije dokazala da je učestvovala u finansiranju izgradnje predmetne nekretnine, odnosno nije dokazala svoj doprinos u sticanju ovih nekretnina kroz rad i novčana sredstva, tako da predmetna nekretnina predstavlja posebnu imovinu apelanta.

5. Odlučujući o reviziji tužiteljke izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 22. februara 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 72 0 P 058148 19 Rev od 30. jula 2020. godine usvojio reviziju tužiteljke, preinačio nižestepene presude i utvrdio da je tužiteljka, po osnovu zajednički stečene imovine u toku trajanja vanbračne zajednice sa apelantom, stekla pravo svojine sa ½ dijela na predmetnoj nekretnini, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljka, na osnovu predmetne presude, upiše u katastarskom operatu nadležne područne jedinice Republičke uprave u zemljišnim knjigama, odnosno listu nepokretnosti sa ½ dijela. Obavezan je apelant da tužiteljki naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova u konkretnom slučaju zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 12. Porodičnog zakona propisano da se vanbračna zajednica žene i muškarca izjednačava se bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan zakonom. Dalje, da je odredbama člana 284. istog zakona propisano da se imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vrijeme smatra njihovom zajedničkom imovinom te da se kod diobe takve imovine shodno primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika. Vrhovni sud je naveo da, saglasno navedenim odredbama Porodičnog zakona, da bi se odnos muškarca i žene mogao smatrati vanbračnom zajednicom, takav odnos mora imati kvalitet bračne zajednice bez formalno pravnog uslova, zaključenja braka na način propisan odredbama navedenog zakona. Nadalje, da takav kvalitet podrazumijeva zajednicu života, zajedničke ciljeve i interese, namjeru održanja te zajednice kao i određeno vrijeme trajanja, kako bi se zadovoljio pravni standard „trajanja duže vremena“ iz odredbi člana 284. Porodičnog zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da ta dužina trajanja vanbračne zajednice nije određena propisima i utvrđuje se u svakom kopkretnom slučaju, pa da je stvar ocjene suda šta će podrazumijevati pod dužim vremenom trajanja.

7. Vrhovni sud je ukazao da iz iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su tužiteljka i apelant živjeli u vanbračnoj zajednici od 1996. godine do 2009. godine (13 godina), pa se navodi apelanta isticani tokom postupka (kojima pokušava njihovu vanbračnu zajednicu u navedenom trajanju dovesti u sumnju) ne mogu prihvatiti osnovanim. Naime, apelant je istakao da je tužiteljku upoznao 1995. godine i da su u vanbračnoj zajednici od 1996. godine (sin G.M. rođen je 1997. godine), a činjenicu da je između njih tada formirana vanbračna zajednica (i da je trajala kroz navedeni period) potvrđuje i okolnost da su 2002. godine stekli i drugo zajedničko dijete, kćerku G.M. Prema tome, zajednica života između tužiteljke i apelanta trajala je duže vrijeme, u obliku koji su diktirale okolnosti u kojima su živjeli i radili (apelant je, što je i sam potvrdio, bio zaposlen u Italiji i dolazio je u njihov zajednički dom dva do tri puta mjesečno, a tužiteljka je bila zaposlena u Sloveniji, te je obavljala poslove u domaćinstvu i vodila je brigu oko djece), a takva zajednica života nije neuobičajena i kod bračnih supružnika. Dakle, Vrhovni sud je naveo da taj tužiteljkin svakodnevni rad u domaćinstu i oko djece predstavlja vid doprinosa u sticanju u vanbračnoj zajednici, čime je nadomještena razlika u zaradi koju je, prema podacima o primanju parničnih stranaka, apelant (u periodu za koji su dostavljeni podaci o njegovoj zaradi) ostvarivao u većem iznosu od tužiteljke. Takođe, da su zajednički sticali imovinu u vanbračnoj zajednici potvrđuje i činjenica da su tužiteljka i apelant navedenim sudskim poravnanjem podijelili imovinu (tri stana) stečenu u Sloveniji. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da, kako god stanovi u Sloveniji imaju karakter imovine stečene u vanbračnoj zajednici, tako i nekretnine koje su predmet konkretnog spora čine njihovu zajedničku imovinu stečenu zajedničkim radom i sredstvima za vrijeme trajanja te zajednice. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je bez značaja činjenica da je apelant potpisao ugovor sa izvođačem radova na predmetnoj kući i da je izvršio plaćanje u vezi izgradnje, jer je to uobičajeno, a rijetki su slučajevi da tu dokumentaciju potpisuju oba supružnika (bračna ili vanbračna). Dakle, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da u vanbračnoj zajednici između tužiteljke i apelanta, koja je trajala duže vrijeme, nije bilo doprinosa tužiteljke, iako je i ona ostvarivala prihode i obavljala poslove u domaćinstvu, čime je omogućila apelantu rad u Italiji. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 270. stav (5) Porodičnog zakona propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu, pa je, dakle, za postojanje zajedničke imovine dovoljno utvrditi činjenicu da je ta imovina stečena tokom trajanja bračne (vanbračne) zajednice i da je stečena zajedničkim sredstvima i radom (kao što je to slučaj u konkretnom predmetu). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je, shodno odredbama člana 272. stav (1) Porodičnog zakona, zakonska prezumcija da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine i ta prezumcija se može oboriti kada jedan od supružnika dokaže da je njegov doprinos očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika, što apelant ničim nije dokazao. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se s pravom u predmetnoj reviziji ukazuje da je drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak da, s obzirom na iskaz tužiteljke u dijelu da je ona „finansirala nekretnine u Sloveniji, a apelant u Bosni“, da, prema pravilu o teretu dokazivanja, tužiteljka nije dokazala da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu. Naime, takav zaključak bi se mogao prihvatiti u slučaju da je tužiteljki pripala cjelokupna imovina u Sloveniji, a ne i u situaciji kada je između njih ta imovina podijeljena. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je tužiteljka navela i razloge zbog kojih je ona zaključila sva tri ugovora o kupovini stanova u Sloveniji (jer apelant nije imao slovenačko državljanstvo), pa, kako su i pored toga što je kupoprodajne ugovore potpisala tužiteljka ti stanovi podijeljeni kao imovina stečena u vanbračnoj zajednici između njih, nema opravdanja da takav karakter nema i predmetna nekretnina samo zato što je kupoprodajni ugovor i račune vezane za kupovinu i gradnju istih potpisao apelant.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da tužiteljka, ne samo da nije učestvovala u izgradnji predmetne nekretnine, nego za nju nije pokazivala nikakav interes, te da je i sama tužiteljka u predmetnoj reviziji potvrdila svoju izjavu koju je dala u toku postupka, a to je da je „apelant finansirao nekretnine u Bosni“. Dalje navodi da se, shodno odredbama Porodičnog zakona, u konkretnom slučaju „morao utvrđivati doprinos bračnih drugova ukoliko postoji nesrazmjera u pogledu ostvarivanja bračne imovine“. Apelant takođe ističe da je u konkretnom slučaju riječ o res iudicata, jer su apelant i tužiteljka sudskim poravnanjem zaključenim pred Okružnim sudom u Kranju 5. septembra 2013. godine već podijelili zajedničku imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da predmetna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu, te da parničnim strankama u konkretnom slučaju, shodno odredbama člana 272. stav (1) Porodičnog zakona, pripada po jedna polovina navedene zajedničke imovine (imajući u vidu da apelant nije dokazao da je njegov doprinos očigledno veći od doprinosa tužiteljke), a Ustavni sud u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelanta da je u konkretnom slučaju riječ o presuđenoj stvari (res iudicata), jer su apelant i tužiteljka sudskim poravnanjem zaključenim pred Okružnim sudom u Kranju 5. septembra 2013. godine podijelili zajedničku imovinu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da su predmet navedenog sudskog poravnanja bile nekretnine koje su parnične stranke posjedovale u Republici Sloveniji, dok je predmet konkretnog postupka nekretnina koja se nalazi u Bosni i Hercegovini, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4466/20 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio