Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-796/22 (A. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Lišavanje slobode
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-796/22

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-796/22, rješavajući apelaciju Aleša Majkića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleša Majkića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 262616 22 Kž od 22. februara 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleš Majkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 262616 22 Kž od 22. februara 2022. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 262616 17 K od 15. februara 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 15. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tužilaštva su 4. aprila 2022. godine dostavljeni apelantovom branitelju na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore je Ustavnom sudu dostavljeno 7. aprila 2022. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 262616 17 K od 15. februara 2022. godine apelantu je određen pritvor na osnovu člana 261. stav 2. ZKP RS, koji po tom rješenju može trajati do objavljivanja presude u ovom krivičnom predmetu, najduže 30 dana počev od dana lišenja slobode optuženog. Određeno je da će se, ako za vrijeme za koje je određen pritvor ne bude izrečena prvostupanjska presuda, pritvor ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Optužnicom Tužilaštva od 8. juna 2017. godine apelant optužen za izvršenje Krivičnog djela Izdavanje čeka i sredstva bezgotovinskog plaćanja bez pokrića iz člana 286 stav 3 u vezi sa stavom 2 Krivičnog zakona Republike Srpske.

7. Dalje, navedeno je da je glavni pretres zakazan za 26. oktobar 2021. godine, te da su poziv na ročište kao i obavijest o promjeni termina održavanja ročišta apelant i njegov branitelj primili osobno, što je utvrđeno na temelju dostavnica koje se nalaze u spisu. Apelantov branitelj je 20. oktobra 2021. godine uputio sudu Molbu za odgodu glavnog pretresa uz koju je dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljivo da mu je određeno mirovanje. Sud nije udovoljio ovoj molbi i ročište za glavni pretres je održano. Na navedeno ročište nisu pristupili ni apelant ni njegov branitelj. Sud je konstatirao da je apelantov branitelj, dostavljenom medicinskom dokumentacijom, opravdao svoje odsustvo. Međutim, konstatirano je takođe da je apelant bio dužan prisustvovati ročištu i da nije opravdao odsustvo. Zbog toga je Sud utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za održavanje glavnog pretresa i donio rješenje kojim se ročište odlaže za 22. novembar 2021. godine o čemu su prisutni bili usmeno obavješteni uz upozorenja na propuštanje ročišta, dok je u odnosu na apelanta izdana naredba za dovođenje. Dalje, Sud je naveo da je 23. novembar 2021. godine (Ustavni sud smatra da se ovdje radi o omašci Suda, da je umjesto 23 trebalo pisati 22) naknadno proglašen za neradni dan, pa je u sudska policija u spis dostavila službenu zabilješku da se po naredbi za dovođenje nije moglo postupiti zbog neradnog dana. Sud je novo ročište zakazao za 15. februar 2022. godine. Navedeno je da je pismeni poziv na ročište poslan, između ostalih, apelantovom branitelju, dok je za apelanta izdana naredba za dovođenje, jer po prethodnoj naredbi sudska policija nije postupila zbog neradnog dana. Konstatirano je da su na ročište 15. februara 2022. godine pristupile sve pozvane osobe, te da u odnosu na apelanta naredba nije realizirana.

8. S obzirom na činjenicu da apelant nije pristupio na uredan poziv suda i da prinudno dovođenje nije uspjelo, Sud je zaključio da apelant očigledno izbjegava doći na glavni pretres, te da su u cijelosti ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 261 stav 2 ZKP RS. Istaknuto je da na takav zaključak posebno upućuje to da apelant zna da se protiv njega vodi kazneni postupak i da je bio poučen da je o svakoj promjeni adrese ili namjeri da promjeni adresu dužan obavijestiti Sud. Osim toga, ukazano je da je apelantov branitelj poziv za ročište zakazano za 15. februar 2022. godine primio 29. novembra 2021. godine, što je Sud utvrdio iz dostavnice koja je potpisana i ovjerena prijemnim pečatom apelantovog branitelja, pa je apelant i na taj način mogao biti upoznat s terminom održavanja ročišta.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 262616 22 Kž od 22. februara 2022. godine odbijena je, kao neosnovana, apelantova žalba podnesena protiv prvostupanjskog rješenja.

10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelant žalbu podnio zbog svih razloga propisanih odredbom člana 310 ZKP RS s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijano rješenje ukine. Sud je u rješenju detaljno prezentirao sadržaj apelantove žalbe, čija je suština da apelant smatra da se nisu ispunili kumulativno postavljeni uvjeti iz odredbe člana 261 stav 2 ZKP RS, budući da apelant nije mogao znati da je zakazano ročište za 22. novembar 2021. godine, jer nije dobio poziv za to ročište, a sve i da je poziv poslan radi se o neradnom danu iz kog razloga sudska policija nije mogla realizirati nalog za dovođenje. S obzirom da je ročište zakazano na neradni, apelant je smatrao da je sud je bio dužan poslati poziv optuženom za novi termin održavanja nastavka glavnog pretresa i propisno ga upozoriti.

11. Sud je apelantove navode iz žalbe našao neosnovanima. Ukazano je da je na temelju stanja u spisu utvrđeno da je apelant bio uredno obaviješten o održavanju glavnog pretresa zakazanog za 26. oktobar 2021. godine (na dostavnici naznačeno da je poziv primio osobno 12. septembra 2021. godine). S obzirom da tog dana nije pristupio na glavni pretres, uz činjenicu da je dostava bila uredna, Okružni sud je ocijenio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je izdao naredbu za apelantovo dovođenje za 22. novembar 2021. godine. Nadalje, konstatirano je da je Odlukom Vlade Republike Srpske taj dan naknadno proglašen kao neradni dan i sudska policija je obavijestila Sud da zbog neradnog dana nije realizirana naredba o prinudnom dovođenju apelanta. S obzirom na to, Sud je 26. novembra 2021. godine izdao naredbu za dovođenje apelanta za 15. februar 2022. godine koja takođe nije realizirana, što je utvrđeno iz Službene zabilješke Sudske policije od 11. februara 2022. godine, u kojoj je konstatirano da apelant nije zatečen na navedenoj adresi. Dalje, Okružni sud je ukazao da je apelant telefonski kontaktiran 11. februara 2020. godine i upoznat s terminom održavanja glavnog pretresa, ali ipak nije došao pred Sud. Navedeno je takođe da je prvostepeni sud u osporenom rješenju pravilno ukazao da apelant nije prijavio promjenu adrese iako je prethodno propisno upozoren, kao i da je njegov branitelj poziv za navedeno ročište primio 29. novembra 2020. godine. Dakle, s obzirom na činjenicu da je apelant telefonski pozvan i obaviješten o datumu održavanja ročišta, te činjenicu da je apelantov branitelj poziv za navedeno ročište uredno primio, te da apelant tim povodom nije kontaktirao ni Sud ni branitelja, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant očigledno izbjegava doći pred sud.

12. Okružni sud je zaključio da nisu utemeljeni apelantovi navodi iz žalbe da nisu pravilno utvrđeni kumulativno propisani uvjeti za određivanje pritvora po ovom osnovu. Ukazano je da apelant po pozivu suda nije pristupio na zakazani glavni pretres u dva navrata: 26. oktobra 2021. godine i 15. februara 2022. godine, dakle proizlazi da su postojali uvjeti za primjenu odredbe člana 261 stav 2 ZKP RS i određivanje pritvora. Nisu prihvaćeni ni apelantovi navodi iz žalbe koji se odnose na nezakonitost pobijanog rješenja kao i utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom da je utvrđeno da se radi o zakonitom postupanju i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju iz kojeg proizlazi da se apelant nije odazvao po pozivu suda niti je prijavio promjenu adrese iako je prethodno propisno upozoren.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje iz člana II/3 d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) i stav 4 i člana 6 Evropske konvencije.

14. Tvrdi da je Sud u konkretnom slučaju postupao suprotno odredbama ZKP RS iz razloga što je bio blagovremeno upoznat da zbog bolesti apelantovog branitelja nisu ispunjeni procesni uvjeti za održavanje glavnog pretresa koji je zakazan za 26. oktobar 2021. godine. Iz tog razloga je ročište odgođeno za 22. novembar 2021. godine, što apelantu i njegovom branitelju nije bilo poznato.

15. Dalje, ukazao je da u prvostupanjskom rješenju o određivanju pritvora nisu jasno navedeni subjektivni i objektivni elementi djela koji se apelantu stavljaju na teret. Istakao je apelant nije mogao znati da je zakazano ročište za 22. novembar 2021. godine, jer nije dobio poziv za to ročište, a i da mu je poziv poslan, činjenica je da je to bio neradni dan, zbog čega sudska policija nije mogla realizirati nalog za dovođenje. S obzirom da je ročište zakazano na neradni dan, smatra da je Sud bio dužan poslati mu poziv za novi termin održavanja ročišta.

16. Dalje, apelant smatra da u pobijanom prvostupanjskom rješenju u cijelosti nedostaju razlozi iz kojih jadno proizlazi apelantova krivnja. Smatra i sa da je odluka o određivanju pritvora nepravična i prestroga. Tvrdi da su zaključci redovitih sudova o postojanju pritvorskih razloga iz člana 261 stav 2 tačka ZKP RS paušalni i da ih Sud nije detaljno naveo i obrazložio. Smatra da okolnosti konkretnog slučaja (to da apelant nije ni bio upoznat sa terminima održavanja glavne rasprave) ne ukazuju na postojanje pritvorskog razloga iz člana 261 stav 2 ZKP RS, posebno uzimajući u obzir činjenicu da se ovaj kazneni predmet vodi već duži niz godina, da je održan veliki broj glavnih pretresa i da apelant nikada nije izostao, nego se uredno pojavljivao na zakazanim pretresima, pa i ta činjenica dodatno ide u prilog tome da apelant nije “očigledno izbjegavao glavni pretres”. II.Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u ovom postupku u svemu poštivana prava koja su apelantu garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

18. Osnovni sud je opisao tijek postupka povodom kojeg je apelantu određen pritvor što odgovara navedenome u činjeničnom dijelu ove Odluke. Dalje, u pogledu apelantovih navoda iz apelacije da njegovom branitelju na ročištu nije dano pravo na odgovor na doneseno rješenje, ukazano je da to pravo ZKP RS ne poznaje. Ukazano je da se, protiv rješenja o određivanju pritvora na osnovu člana 261 stav 2 ZKP RS može podnijeti žalba, dakle nije propisano da se o ovakvom rješenju optuženi ili branilac moraju izjasniti. Dalje, navedeno je da je apelant pritvoren 3. marta 2022. godine o čemu je ovaj sud obaviješten 8. marta 2022. godine. Sud je, imajući u vidu hitnost pritvorskih postupaka zakazao ročište za 9. marta 2022. godine na kojemu je apelant dao sudu svoju točnu adresu i adresu radnog mjesta na koje adrese prima poštu i započet je glavni pretres čitanjem optužnice. Navedeno je, takođe, da s obzirom da je pritvor određen zbog nedolaska apelanta na glavni pretres da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, najduže 30 dana, pa s obzirom da se glavni pretres ne može okončati u tom roku, pritvor je ukinut i apelant je pušten na slobodu bez odlaganja.

19. Tužiteljstvo smatra da su redoviti sudovi u ovom postupku postupali u skladu sa zakonskim propisima.

20. Apelant je, u izjašnjenju na odgovore, naveo da je suprotno stavovima redovitih sudova i Tužilaštva jasno ukazao na povrede prava iz ZKP RS, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, kao i da ostaje kod navoda iz apelacije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, 53/2012, 91/2017, 66/2018 i 15/2021) u relevantnom dijelu glasi: Član 181 (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor.

(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.

Član 182 (1) Prisustvo optuženog pri izvršenju radnji u krivičnom postupku osigurava se njegovim pozivanjem. Poziv optuženom upućuje sud.

(2) Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pisanog poziva, koji sadrži: naziv organa koji poziva, ime i prezime optuženog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje optuženi treba da dođe, dan i čas kada treba da dođe, označenje da se poziva u svojstvu optuženog i upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prinudno doveden, da je dužan odmah obavijestiti tužioca, odnosno sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište i službeni pečat i potpis tužioca, odnosno sudije koji poziva.

Član 183 (1)Naredbu da se osumnjičeni, odnosno optuženi dovede može izdati sud ako je doneseno rješenje o pritvoru ili ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti očigledno proizlazi da optuženi izbjegava prijem poziva.

Član 261.

(1) Ako je optuženi uredno pozvan, a ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudija, odnosno predsjednik vijeća će odgoditi glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija, odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju.

(2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.

(3) Protiv rješenja o određivanju pritvora dopuštena je žalba koja ne odgađa njegovo izvršenje.

(4) Ako ne bude ranije ukinut, pritvor traje do objavljivanja presude, a najduže 30 dana.

Član 262 Optuženom se ne može suditi u odsustvu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda broj 71 0 K 262616 22 Kž od 22. februara 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. marta 2022. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu povrijeđena njegova prava iz člana II/3 d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) i stav 4 i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, u apelaciji su istaknuti navodi koji se suštinski odnose na pravo na ličnu slobodu i sigurnost, a ne na pravo na pravično suđenje, te će stoga Ustavni sud i ispitati apelantove navode u odnosu na pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

28. Član 5 stav 1 tač. b ) i c) i stav 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

b) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga ili radi osiguranja ispunjenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

29. Ustavni sud zapaža da iz odgovora Osnovnog suda proizlazi da je apelant, po osporenom rješenju od 15. februara 2022. godine kojim mu je pritvor određen na temelju člana 261 stav 2 ZKP RS, bio u pritvoru u trajanju od 3. – 9. marta 2022. godine.

30. Budući da apelant tvrdi da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje osporenih rješenja, te uzimajući u obzir činjenicu da je apelant tim rješenjima bio lišen slobode, Ustavni sud će ispitati apelantove navode o povredi prava iz člana II/3 d) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je rješenje kojim je apelantu određen pritvor, doneseno u svrhu osiguranja apelantovog prisustva glavnom pretresu. Slijedom toga, Ustavni sud konstatira da ovaj predmet spada u one koje treba ispitati na osnovu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije budući da je svrha pritvora određenog apelantu bila da ga se dovede pred nadležnu „sudsku vlast“ zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo. Ustavni sud podsjeća da je stavom 1 tačka c) člana 5 Evropske konvencije, između ostalog, propisano da nitko ne smije biti lišen slobode, osim u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo kazneno djelo. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pitanja određivanja pritvora zbog neodazivanja na pozive suda u toku vođenja krivičnog postupka razmatrao prema članu 5 stav 1 c Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Harkmann protiv Estonije, presuda od 11. jula 2006. godine, tač. 33–35; Krnjak protiv Hrvatske, presuda od 28. juna 2011. godine, tačka 33), te će stoga i apelantove navode ispitati u skladu s tom tačkom stava 1 člana 5 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Nijedno lišenje slobode neće biti zakonito ako nije obuhvaćeno jednom od dopuštenih osnova navedenih u tač. od (a) do (f) člana 5. stav 1. (Khlaifia i drugi protiv Italije [GC], stav 88). Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obvezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, suglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer član 5 stav 1 dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“, već i „pravo na sigurnost“ (vidi Europski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. decembar 1986. godine, stav 54, serija A, broj 111, Wassink protiv Holandije, 27. septembar 1990. godine, stav 24, serija A, broj 185-A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa članom 5 stav 1 i da se pojam „arbitrarnosti“ u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije proširuje i mimo nedostatka poštovanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).

32. Europski sud je postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnosilaca zahtjeva na osnovu člana 5 stav 1 Konvencije u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke [GC] broj 11364/03, ECHR 2009, Haždi protiv Hrvatske broj 42998/08 od 1. jula 2010. godine, stav 24). U vezi s načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćeg prava, Europski sud je istakao da iako je u prvom redu na domaćim vlastima, i to sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom, na osnovu člana 5 stav 1, povredu Evropske konvencije i sud, stoga, može i treba preispitati da li je bilo poštovano to pravo (Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. juna 1996. godine, stav 41). Međutim, Europski sud je pojasnio da, naročito u svojoj novijoj sudskoj praksi, svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sâm taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Za ocjenu poštovanja člana 5 stav 1 Evropske konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – na primjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti (vidi Evropski sud, Marturana protiv Italije, broj 63154/00, od 4. marta 2008. godine, stav 78), ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila propisnu obavijest o ročištu (…) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud. Rješenje o određivanju pritvora mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „veliku i očitu nepravilnost“ u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi suda (…). Stoga, osim ako predstavljaju veliku i očitu nepravilnost, nedostatke rješenja kojim je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U pogledu standarda koji se primjenjuju na pitanje arbitrarnosti pritvora, Evropski sud je ukazao da „…opće načelo uspostavljeno u sudskoj praksi je da će pritvor biti 'arbitraran' kada, usprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu, postoji element mala fides na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise. Dalje, u kontekstu tačke c) člana 5 stava 1 obrazloženje odluke kojom je određen pritvor mjerodavan je činilac pri utvrđivanju da li se pritvor nekog lica mora smatrati arbitrarnim…“

33. Imajući u vidu navedeno, prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste da li je apelantovo lišavanje slobode bilo u skladu s proceduralnim pravilima domaćeg zakona. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da nisu bili ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora, Ustavni sud primjećuje da je u osporenom rješenju kojim je apelantu određen pritvor navedeno da se ono donosi na osnovu člana 261 stav 2 ZKP RS. Ustavni sud podsjeća da je tom odredbom propisano da, ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudac, odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.

34. Ustavni sud konstatira da je prisustvo optuženog na glavnom pretresu obavezno s obzirom na to da je isključena mogućnost suđenja u njegovom odsustvu (član 262 ZKP RS). Zbog toga je obveza suda prisustvo optuženog na glavnom pretresu osigurati, i to prije svega njegovim pozivanjem u skladu sa članom 182 ZKP RS. Ukoliko optuženi ne pristupi na glavni pretres, protiv njega se mogu poduzeti prinudne mjere, ali samo pod uvjetom da je uredno i blagovremeno pozvan na glavni pretres, te poučen o posljedicama neopravdanog izostanka s glavnog pretresa u skladu sa članom 182 stav 2 ZKP RS. Posljedično tome, ako je optuženi uredno pozvan, a ne pristupi na glavni pretres niti svoj izostanak opravda, sudac odnosno predsjednik vijeća će na osnovu ovlaštenja iz člana 261 stav 1 ZKP RS odložiti glavni pretres i izdati naredbu sudskoj policiji da optuženog na idući glavni pretres prinudno dovede. Ustavni sud zapaža da je stavom 2 člana 261 ZKPFBiH propisano da, ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudac odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor. Dakle, za takvo određivanje pritvora optuženom potrebno je da se kumulativno ispune tri uvjeta: da je optuženi uredno pozvan na glavni pretres; da očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres (što je faktičko pitanje koje se ocjenjuje prema okolnostima konkretnog slučaja, u pravilu pretpostavlja ponašanje optuženog usmjereno na nedolaženje na glavni pretres); i da prinudno dovođenje nije uspjelo. Određivanju pritvora po ovom osnovu mora, dakle, prethoditi neuspješna primjena jedne blaže mjere za osiguranje prisustva optuženog na glavnom pretresu – prinudnog dovođenja.

35. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud primjećuje da je ročište za glavni pretres u ovom predmetu zakazan za 26. oktobar 2021. godine, o čemu je apelant uredno obaviješten. Međutim, apelant, iako uredno obaviješten, nije pristupio na to ročište, niti je svoj izostanak opravdao, te je Sud, u skladu sa članom 261 stav 1 ZKP RS, odgodio glavni pretres i naredio da se apelanta prinudno dovede. Dakle, Osnovni sud je, u toj fazi postupka, postupio u potpunosti skladu sa članom 261 stav 1 ZKP RS. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz Službene zabilješke Sudske policije od 11. februara 2022. godine proizlazi da apelant nije pronađen na adresi. Slijedom toga, budući da prinudno dovođenje nije „uspjelo“, Osnovni sud je apelantu odredio pritvor donošenjem osporenog rješenja.

36. U pogledu pitanja je li Osnovni sud postupao proizvoljno kada je apelantu odredio pritvor, Ustavni sud zapaža da je o ročištu zakazanom za 15. februara 2022. godine obaviješten apelantov branitelj koji je i pristupio na ročište; da apelant, koji je znao da se protiv njega vodi kazneni postupak tim povodom nije kontaktirao niti Sud niti svog branitelja, te da je apelant na prethodnim ročištima i u pozivima za ročišta bio upozoren da je dužan sudu prijaviti svaku promjenu adrese, a on to nikada nije učinio, što je za posljedicu imalo da sudska policija nije mogla realizirati naredbu za dovođenje koju je izdao Sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud drži da je Osnovni sud pažljivo ispitao apelantovu situaciju i donio zaključak da apelant izbjegava pojavljivanje na suđenju, koji se ni u kom pogledu ne čini proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni preduvjeti za određivanje pritvora apelantu, propisanog članom 261. ZKP RS i da je Osnovni sud dao odgovarajuće i valjane razloge za pritvor određen apelantu koje je obrazložio pozivajući se na konkretne okolnosti predmeta i dokaze koji su mu bili na raspolaganju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji velika i očita nepravilnost u donošenju rješenja kojim je apelantu određen pritvor i da je osporeno rješenje o pritvoru „zakonito“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 Evropske konvencije.

37. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantira da lice lišeno slobode mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Europskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Europski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“ taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Europski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. decembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njihovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost podnošenja žalbe Okružnom sudu, o kojoj je taj sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 Evropske konvencije kada je, u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovo lišavanje slobode bilo zakonito jer je poduzeto uz poštovanja proceduralnih pravila ZKP RS, pri čemu nema ništa što ukazuje na kršenje garancija člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-796/22 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio