Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/22 (EKO SAN d.o.o.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-21/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-21/22, rješavajući apelaciju koju je podnio EKO SAN d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio EKO SAN d.o.o. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034515 21 Uvp od 28. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio EKO SAN d.o.o. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034515 21 Uvp od 28. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. EKO SAN d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Matuzića, kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 034515 21 Uvp od 28. oktobra 2021. godine.

2. Rješenjem Grupe za kontrolu broj 04/5/IV-17-619-111-3/18 od 16. avgusta 2018. godine apelantu je za period od 1. januara 2011. do 30. novembra 2011. godine utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu.

3. Rješenjem RC Tuzla, Odsjeka za poreze broj 04/4-1/II-17-1-UP-524-7/17 od 18. oktobra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Grupe za kontrolu od 16. avgusta 2018. godine.

4. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO BiH) broj UP/II- 386/18 od 5. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja RC Tuzla, Odsjeka za poreze od 18. oktobra 2018. godine.

5. Presudom vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 034515 20 U od 4. avgusta 2021. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja UIO BiH od 5. novembra 2019. godine.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 034515 21 Uvp od 28. oktobra 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke Presude Suda BiH broj S1 3 U 034515 20 U od 4. avgusta 2021. godine.

7. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je predmetni postupak proizišao iz naredbe Tužilaštva BiH od 15. jula 2015. godine, na osnovu kojih je UIO BiH obavezana da izvrši obnovu postupka kontrole indirektnih poreza za period od 1. januara 2011. do 30. novembra 2011. godine kod apelanta. Dalje, da je u postupku kontrole utvrđeno da je stvarno stanje potpuno drugačije od stanja koje je prikazano kroz knjigovodstvo apelanta. Naime, na osnovu dokaza pribavljenih od Tužilaštva BiH, te Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, Sektora za provođenje propisa UIO BiH, kontrolom nabavke i prometa roba, uvidom u izvorna dokumenta, prijavljene obaveze, carinske deklaracije, na kojim je navedena količina uvezene robe, te izjave kupaca, dobavljača i poslovnih saradnika apelanta, kao i dokumentaciju pribavljenu putem međunarodnih administracija Mađarske i Turske, utvrđeno je da apelant u spornom kontrolisanom periodu nije vršio promet svoje robe, nego je stvarnim vlasnicima vršio usluge posredovanja pri uvozu robe. Sud BiH je dalje naveo da je, nalazeći da je apelant u svojim poslovnim evidencijama prikazao da je uvoz robe vršio u svoje ime i za svoj račun i na taj način koristio pravo na odbitak ulaznog PDV-a po osnovu uvoza, prvostepeni organ ocijenio da apelant nije imao osnova za korištenje prava na odbitak ulaznog poreza propisanog članom 32. Zakona o PDV-u, jer predmetni uvoz, kao i nabavka robe od društva Janus d.o.o Brčko, nije rezultat stvarnog prometa, nego se radi o fiktivnom prometu iz člana 64. Zakona o PDV-u. S tim u vezi je Sud BiH ukazao da je vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da je postupak informativne kontrole apelanta kao poreskog obaveznika, vođen i okončan u cijelosti u skladu sa relevantnim propisima u svakoj fazi postupka, te da je apelant kao stranka, imao mogućnost učešća u postupku, dokazivanja i korištenja sredstava pravne zaštite. Nadalje, da je odredbom člana 13. st. (4) i (5) Zakona o upravi za indirektno oporezivanje, na osnovu kojih su u konkretnom slučaju i postupali organi UIO-a BiH, propisano da pravosudni organi po službenoj dužnosti, ili na zahtjev UIO, pružaju bilo koju raspoloživu informaciju koja se odnosi na indirektne poreze ili koja se može pojaviti u postupku, izuzev ako je riječ o specifičnom predmetu koji pravosudni organ odredi, te da UIO ostvaruje punu saradnju sa drugim državnim i entitetskim agencijama. S tim u vezi je Sud BiH ukazao da je UIO svoju odluku zasnovala i na dokumentaciji Tužilaštva BiH, koja se koristi u istražnom postupku, i koja po shvatanju Suda BiH, nema uticaj na zakonitost upravnog postupka, niti od uticaja može biti prigovor zakonitosti pribavljenih dokaza u fazi istrage u krivičnom postupku, jer je apelant imao pravo na prigovor i druga žalbena sredstva u upravnom postupku, kao i pravo da predloži i provede dokaze u svrhu potvrde svojih navoda, kako je to i propisano Zakonom o upravnom postupku BiH. Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da je dodatni razrez indirektnih poreza izvršen na osnovu nezakoniti pribavljenih dokaza o čijem sadržaju nije obavješten i o kojim se nije imao priliku izjasniti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. U pogledu navoda apelanta kojim ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/22 (EKO SAN d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio