Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4534/20 (T. T.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4534/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4534/20, rješavajući apelaciju Tihe Topića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 20. travnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Tihe Topića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 517951 17 Rsž od 19.

veljače 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Tihi Topiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Tiho Topić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 517951 17 Rsž od 19. veljače 2020 godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tiho Topić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, zbog nenadležnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tiho Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 11. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 517951 20 Rev od 4. kolovoza 2020. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 517951 17 Rsž od 19. veljače 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 517951 15 Rs od 3. srpnja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 7. travnja 2020. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Kantonalnoga suda broj 65 0 Rs 517951 17 Rsž od 19. veljače 2020. godine koja je zavedena pod brojem AP-1318/20.

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1318/20 od 22. travnja 2020. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelaciju podnesenu protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8. a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 19. siječnja 2022. godine zatraženo je od Općinskoga suda, Kantonalnoga suda, te Sudske policije F BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da dostave odgovore na apelaciju.

5. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 26. siječnja, tužena 27. siječnja, a Općinski sud 31. siječnja 2022. godine.

6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku 14. veljače 2022. godine na izjašnjenje.

7. Apelantov zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Apelant je 27. srpnja 2015. godine Općinskome sudu podnio tužbu protiv tužene, radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

10. Presudom Općinskoga suda broj 65 0 Rs 517951 15 Rs od 3. srpnja 2017. godine obvezana je tužena da apelantu na ime novčanih potraživanja iz temelja radnog odnosa isplati određene novčane iznose, preciznije navedene u izreci. Tužena je obvezana da apelantu nadoknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 842,40 KM, a sve u roku od 15 dana.

11. U obrazloženju presude, između ostalog, je navedeno da je sud odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 383. st. (1) i (2), članka 386. stavak (1) i članka 396. st. (1), (2) i (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je da se priznati troškovi postupka sastoje od nagrade odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH i to za sastav tužbe iznos 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu iznose od po 240,00 KM, što ukupno iznosi 720,00 KM, te da uz pripadajući iznos PDV-a u iznosu od 122,40 KM ukupni troškovi iznose 842,40 KM. Navedeno je da apelantu nisu dosuđeni troškovi koji se odnose na prijevoz apelantovog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški radi njegovog prisustva na ročištima pred sudom, odnosno za njegovo odsustvo iz ureda za te dane jer sud nije našao opravdanim da te troškove snosi tužena. Općinski sud je ukazao da nije našao utemeljenim da tužena snosi troškove izabranog punomoćnika apelanta izvan Kantona Sarajevo, jer je apelant mogao tužbu prema izberivoj nadležnosti u radnim sporovima (članak 40. ZPP-a) podnijeti i pred sudom pred kojim zastupanje ne bi izazvalo dodatne troškove prijevoza, odnosno cjelodnevnog odsustva punomoćnika iz ureda, tako da postupanja oprečno tome tužena ne treba da snosi, odnosno ti troškovi se ne ukazuju nužnim i opravdanim u smislu članka 387. ZPP-a (odluka Ustavnog suda BiH broj AP- 2757/06 od 14. listopada 2008. godine).

12. Apelant je 15. srpnja 2017. godine podnio žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka, te je predmet dostavljen Kantonalnome sudu radi postupanja u drugom stupnju.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 517951 17 Rsž od 19. veljače 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Apelant je odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova odsustva iz ureda i troškove prijevoza, te da je odredbom članka 387. stavak (1) ZPP-a propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ukazano je da navedena odredba daje diskreciono ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju sud cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. U konkretnom slučaju troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio ovaj postupak ne trebaju biti veći od troškova koje bi stranka imala da je bila zastupana od strane odvjetnika sa područja nadležnog suda, jer slobodan izbor odvjetnika na području cijele BiH istovremeno ne podrazumijeva i obvezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko odvjetnik dolazi van područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Nadalje je navedeno da se u konkretnom slučaju angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice, te je prvostupanjski sud pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prijevoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika. Navedeno je da je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen primjenom odredbi članka 397. ZPP-a, jer apelant nije uspio u žalbenom postupku.

15. Apelant je 7. travnja 2020. godine protiv navedenog rješenja Kantonalnoga suda izjavio reviziju.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 517951 20 Rev od 4. kolovoza 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 19. veljače 2020. godine, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih u postupku revizije.

17. U obrazloženju odluke Vrhovnog suda između ostalog je navedeno da revizija u konkretnom slučaju nije dopuštena. Sukladno s tim je navedeno da prema zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine revizija protiv odluke o troškovima postupka je dopuštena pod uvjetom iz članka 237. stavak (2) ZPP uz ispunjenje dva kumulativna uvjeta i to prvog: da bi revizija po navedenoj zakonskoj odredbi bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i drugog: da bi pobijani dio pravosnažne odluke o naknadi troškova postupka prelazi imovinski cenzus, kao uvjet dozvoljenosti revizije prema članu 237. stavak (2) ZPP. Ukazao je da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od uvjeta za izjavljivanje revizije, tj. revizija ne bi bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari jer se radi o sporu u kojem je vrijednost glavnog zahtjeva 1.042,50 KM, dakle ispod 10.000,00 KM, a i vrijednost pobijanog dijela odluke iznosi 1.453,48 KM, te ne prelazi imovinski cenzus. Nadalje je navedeno da revizijski sud u povodu revizije iz članka 237. stavak (3) ZPP-a ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Sukladno s tim je navedeno da apelant u reviziji nije naznačio pravno pitanje (materijalno-pravno ili procesno-pravno pitanje) zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno zbog kojeg bi revizija bila dopuštena u smislu odredbe članka 237. st. (3) i (4) ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je ukazao da je drugostupanjski sud pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP potvrdio prvostepenu presudu i odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, te ističe da mu ti troškovi pripadaju shodno članku 26. točka 5 i članka 31. Odvjetničke tarife. Nadalje, apelant je ukazao da su redoviti sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava drugostepenog suda u postupku osporenom predmetnom apelacijom, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je predmetni postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nerazumno dugo trajao, tj. „šest“ godina, iako se odluka u konkretnom slučaju mogla i morala donijeti žurno. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud je istakao da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Kantonalni sud je ukazao da je odluka po žalbi donesena 19. veljače 2020. godine, da je sukladno zakonu, te se ne može prihvatiti utemeljenim apelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na imovinu.

21. Tužena je navela da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. (1), (4) i (5) (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(4) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(5) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 387. stav (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditii, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

23. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04), u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.

Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Član 31. st. 1., 2. i 4.

Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, odvjetniku pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stav (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

25. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

26. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje.

27. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.

28. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni je sud u ovome dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu

29. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 517951 20 Rev od 4. kolovoza 2020. godine (koje je apelant primio 30. listopada 2020. godine, a predmetna apelacija je podnesena 11. prosinca 2020. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. S obzirom da u konkretnom slučaju revizija nije bila učinkovit pravni lijek, to je konačna odluka u ovom predmetu Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 517951 17 Rsž od 19. veljače 2020. godine, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na to rješenje. Ustavni sud podsjeća, da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-1318/20. Naime, apelant je navedeno rješenje Kantonalnog suda primio 14. ožujka 2020. godine, a apelaciju u predmetu AP-1318/20 je podnio 7. travnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporenu odluku

36. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od strane drugostupanjskog suda, te da u konkretnom slučaju apelantu pripadaju troškovi prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom i troškovi odsustva iz ureda.

37. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6 primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanta, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

38. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalnoga suda odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 3. srpnja 2017. godine kojom je između ostalog, usvojen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, preciznije navedenom u izreci.

40. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da se shodno odredbi članka 387. stavak (1) ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te je obrazložio zbog čega se nisu dosudili troškovi odsustva punomoćnika iz ureda i troškove prijevoza apelantovog punomoćnika, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot navodima apelanta, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te je dao jasne razloge kako u svezi utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP-2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP-1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP-57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje Kantonalnoga suda nije proizvoljno.

41. U odnosu na apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP-5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8.) istakao: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, sukladno članku 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi, odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da nije utemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stavak 38).

44. Također, Europski je sud ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne prirode (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).

Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 27. srpnja 2015. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskome sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 19. veljače 2020. godine, kao konačne odluke u predmetnom postupku. Dakle, period koji je trajao četiri godine i sedam mjeseci.

Analiza dužine trajanja predmetnog postupka

46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po zakonu žurne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu. Analizirajući ponašanje apelanta, Ustavni sud ne nalazi da iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju proizlazi da je apelant svojim postupcima utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka koji je za njega od većeg značaja, jer je putem suda pokušavao da ostvari potraživanja iz radnog odnosa.

47. Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao dvije godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude donio dvije godine i sedam mjeseci nakon podnošenja žalbe, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja period koji je u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupaka, naročito imajući u vidu da je postupak po zakonu žurne prirode. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskoga i Ustavnoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, dostupna na web stranici www.ustavnisud.ba). Sukladno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svojom pasivnošću u predmetnom postupku u odlučujućoj mjeri doprinio njegovoj dužini trajanja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je Kantonalni sud tokom žalbenog postupka poduzimao bilo kakve procesne radnje, odnosno da je pred tim sudom održana rasprava.

48. S obzirom da je predmetni postupak ukupno trajao četiri godine i sedam mjeseci, pri čemu se pred Kantonalnim sudom vodio dvije godine i sedam mjeseci, a po zakonu je žurne prirode, to je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

49. U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studenoga 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

51. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

52. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Pravo na imovinu

53. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, temelje na istim navodima koje je apelant istakao u svezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije, jer je predmetni postupak, koji je po zakonu žurne prirode, trajao četiri godine i sedam mjeseci. Pri tome je pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i sedam mjeseci, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje je u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.

55. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (ZPP), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

56. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4534/20 (T. T.) | Sudska praksa | Aktio