Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/22 (Dom zdravlja Mostar)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-451/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-451/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dom zdravlja Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dom zdravlja Mostar protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 160153 21 Rev od 18. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dom zdravlja Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Tomić advokat iz Mostara, podnio je 4. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 160153 21 Rev od 18. novembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 160153 15 Rs od 29. aprila 2016. godine poništena je odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljke (M.M.) od 3. novembra 2014. godine, te je naloženo apelantu da tužiteljku vrati na radno mjesto s kojeg je smijenjena navedenom odlukom (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke da se utvrdi da je apelant diskriminisao tužiteljku (na način pobliže označen stavom II izreke presude), te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila izvršnost kondemnatornog dijela presude prije njene pravosnažnosti (stav III izreke presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke da se obaveže apelant da joj, na ime razlike plate i nematerijalne štete, isplati određene novčane iznose (pobliže označene u st. IV i V izreke presude).
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tužiteljke izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 29. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 160153 16 Rsž od 12. jula 2021. godine žalbu apelanta odbacio kao neblagovremenu (stav I izreke presude), dok je žalbu tužiteljke odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke (stav II izreke presude).
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 12. jula 2021. godine (u odnosu na stav I izreke drugostepene presude), Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 Rs 160153 21 Rev od 18. novembra 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz podataka predmetnog spisa proizlazi da je punomoćnik apelanta bio prisutan na glavnoj raspravi održanoj 4. aprila 2016. godine, da je na toj raspravi bio obaviješten da će presuda u predmetnom postupku biti donesena 29. aprila 2016. godine i da se punomoćnici stranaka „obavezuju da istu preuzmu u pisarnici tog suda 29. aprila 2016. godine“, kao i da „rok za žalbu teče od dana donošenja“. Nadalje, da je tužiteljka prvostepenu presudu primila 4. maja 2016. godine, a da je apelant 5. maja 2016. godine B.B. dao pismenu punomoć „za uvid u spis i preuzimanje presude“, kao i da je advokat apelanta I.T. (koji apelanta zastupa i u postupku pred Ustavnim sudom) preuzeo prvostepenu presudu u zgradi suda 6. maja 2016. godine. Konačno, da je u pouci o pravnom lijeku prvostepene presude navedeno da se žalba može izjaviti „u roku od 15 dana od dana prijema iste“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da predmetna pouka o pravnom lijeku nije data u skladu sa odredbama člana 185. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je trebala glasiti da rok za žalbu teče od „prvog narednog dana nakon donošenja presude“, kako i glase odredbe stava (3) navedenog člana ZPP. Međutim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju, u situaciji kada je apelant u punomoći za B.B. decidno naveo da navedenu punomoć daje i za „preuzimanje presude“, apelant nije bio u zabludi u pogledu toka roka za žalbu, odnosno, da je razumio pouku o pravnom lijeku u smislu da je očekivao da će mu presuda biti dostavljena. Naime, Vrhovni sud je istakao da u takvoj procesnoj situaciji, bez obzira na pogrešnu pravnu pouku prvostepenog suda, propusti punomoćnika apelanta i njihov očiti nesklad u postupanju prilikom preuzimanja prvostepene presude nisu mogli biti od uticaja na drugačiju odluku suda. Tim prije što je, kako je naveo Vrhovni sud, punomoćnik apelanta advokat I.T. prvostepenu presudu preuzeo u zgradi suda 6. maja 2016. godine, pa, kako je posljednji dan za izjavljivanje žalbe bio 16. maj 2016. godine, to mu je rok za izjavljivanje žalbe još uvijek tekao. Međutim, Vrhovni sud je naveo da iz podataka predmetnog spisa proizlazi da je žalba izjavljena 21. maja 2016. godine, te da je, prema tome, predmetna žalba apelanta podnesena nakon proteka roka od 15 dana, radi čega je pravilan stav drugostepenog suda da je predmetna žalba neblagovremena. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da postoji propust prvostepenog suda u pogledu pouke o pravnom lijeku jer je „jedno napisao u zapisniku sa zadnje rasprave, a drugo u pouci o pravnom lijeku u presudi“, pa da Vrhovni sud ne može ovaj propust ocijeniti beznačajnim u situaciji kada je advokat postupio po pouci o pravnom lijeku iz prvostepene presude, a ne po zapisniku sa ročišta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (da je advokat apelanta u konkretnom slučaju postupio shodno pouci o pravnom lijeku iz prvostepene presude, a ne shodno zapisniku sa ročišta) u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić