Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4327/20 (M. H. i drugi)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4327/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-4327/20, rješavajući apelaciju Murata Hurtića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Murata Hurtića, Mejre rođ. Hurtić Šljoka i Faruka Hurtića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 057091 19 Rev 2 od 21.

jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Murat Hurtić iz Gračanice, Mejra rođ. Hurtić Šljoka iz Gornje Grapske i Faruk Hurtić iz Gornje Grapske (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 30. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 057091 19 Rev 2 od 21. jula 2020. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 057091 18 Gž 3 od 14. marta 2019. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 057091 18 P 2 od 16. novembra 2018. godine.

2. Rješavajući u ponovnom postupku nakon što je prethodna prvostepena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen na ponovno suđenje, Osnovni sud je donio presudu broj 85 0 P 057091 18 P 2 od 16. novembra 2018. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev prvotužiteljice Mihane Hurtić (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica) i apelanata, kojom su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu od 15. juna 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojeg su zaključili Mujo Hurtić (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), kao poklonodavac, i Mustafa Hurtić (u daljnjem tekstu: tuženi), kao poklonoprimac, o prijenosu prava vlasništva i posjeda na nekretninama bliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da je tuženi trpjeti da se u pogledu njih uspostavi ranije katastarsko stanje u korist prednika apelanata. Presudom je dalje odbijen zahtjev da se utvrdi da su zajedničku bračnu imovinu sa suposjedničkim dijelom od po 1/2 stekli prednik apelanata i prvotužiteljica na tri određene predmetne nekretnine, da u zaostavštinu prednika apelanata ne ulazi suposjednički dio od 1/2 u navedenim nekretninama koje pripadaju prvotužiteljici, te je tuženi dužan trpjeti da se u skladu sa utvrđenjima iz presude uspostavi katastarsko stanje u korist prvotužiteljice. Također, presudom su obavezani prvotužiteljica i apelanti da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je prvotužiteljica supruga prednika apelanata, a apelanti i tuženi njihova zajednička djeca, te da je prednik apelanata umro 5. augusta 2013. godine. Dalje je navedeno da je nesporno da je prednik apelanata za života podnio tužbu i pokrenuo postupak protiv tuženog tražeći opoziv predmetnog ugovora zbog grube neblagodarnosti tuženog, koji je okončan pravosnažnim odbijanjem tužbe. Osnovni sud je citirao odredbe čl. 52. i

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 270. stav 7. i člana 271. Porodičnog zakona. Dalje je ukazao da je iz izjava stranaka utvrdio da je cijeloj porodici bilo poznato zaključenje prethodnog ugovora o poklonu kuće između tuženog i trećeapelanta i zaključenje predmetnog ugovora, da se radilo o porodičnom dogovoru i da je namjera prednika apelanata bila da se sva djeca obezbijede i da imaju svoje kuće.

4. Osnovni sud je istaknuo da je tačno da je u članu 2. predmetnog ugovora navedeno da tuženi ima obavezu da se brine o predniku apelanata i prvotužiteljici pažnjom dobrog sina do njihove smrti. S tim u vezi, obrazloženo je da ovako ugovorena klauzula ni na koji način ne ukazuje da predmetni ugovor ima elemente ugovora o doživotnom izdržavanju, te da iz razloga što tuženi nije ispunjavao svoju obavezu i brinuo o roditeljima do njihove smrti čini ugovor ništavim, jer je otpao osnov ugovora. Dalje je obrazloženo da prvotužiteljica i apelanti nisu dokazali da je osnovni motiv za zaključenje predmetnog ugovora bilo da se tuženi brine i pomaže svojim roditeljima, da zajedno sa njima živi i da ih izdržava do njihove smrti, a da će mu prednik apelanta zauzvrat pokloniti predmetne nekretnine. Istaknuto je da je tuženi sa prednikom apelanata zaključio predmetni ugovor kao dobročini, jednostrani pravni posao, koji u sebi sadrži namjeru darežljivosti prednika apelanata da se predmetne nekretnine poklone odnosno da se prime u poklon, te predmetni ugovor predstavlja i osnov za sticanje prava svojine, bez obzira što je ugovorom predviđena obaveza tuženog da se brine o predniku apelanta i prvotužiteljici.

5. Osnovni sud je zaključio da predmetni ugovor nije apsolutno ništav jer je tuženom nakon odlaska iz domaćinstva bilo onemogućeno ostvarivanje bilo kakvog kontakta sa roditeljima i oni nisu željeli da ih on posjećuje, što znači da se brine o njima a niti je to dozvoljavala drugoapelantica koja je tu živjela. Slijedom navedenog, Osnovni sud je utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 52. u vezi sa članom 103. ZOO, te predmetni ugovor kao pravno valjan proizvodi pravno dejstvo. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da prva nekretnina nije zajednička imovina prednika apelanata i prvotužiteljice, jer je prvotužiteljica bila saglasna da se njihova zajednička imovina pokloni njihovom sinu Kasimu, a koja je poslije njegove smrti nasljeđivanjem postala vlasništvo i posjed samo prednika apelanata. Nadalje, u pogledu preostalih dviju nekretnina, Osnovni sud je utvrdio da one predstavljaju zajedničku imovinu jer su stečene tokom braka. Međutim, ukazano je da bez obzira što su one poklonjene tuženom, nije utvrđeno da je predmetni ugovor apsolutno ništav jer je prvotužiteljica znala za zaključenje predmetnog ugovora i da se radilo o porodičnom dogovoru u vezi sa raspolaganjem navedenom imovinom, što znači da predmetni ugovor nije protivan članu 271. stav 1. Porodičnog zakona u vezi sa članom 103. ZOO.

6. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 057091 18 Gž 3 od 14. marta 2019. godine, djelomično su uvažene žalbe prvotužiteljice i apelanata i prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka. Presudom su dalje odbijene žalbe u preostalom odbijajućem dijelu i dosuđujućem dijelu troškova postupka i potvrđena prvostepena presuda u navedenom dijelu. Također, presudom je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka u dosuđujućem dijelu zakonske zatezne kamate donijeta na štetu prvotužiteljice i apelanata, jer tuženi navedeno nije tražio u troškovniku. Dalje je navedeno da je u preostalom dijelu prvostepeni sud naveo jasna činjenična utvrđenja i pravni zaključak.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 057091 19 Rev 2 od 21. jula 2020. godine, odbačena je revizija tužiteljice, dok je revizija apelanata odbijena, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu parničnih troškova nastalih u postupku po reviziji.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđena kauza predmetnog ugovora. S tim u vezi, obrazloženo je da pobuda za zaključenje predmetnog ugovora nije bila da se tuženi doživotno brine o predniku apelanata i sa njim živi zajedno u istom domaćinstvu već da mu bude nadoknađen manjak u imovini do koga je došlo zbog porodičnog dogovora da on svoje nekretnine pokloni trećeapelantu. Dalje je obrazloženo da se navedena kauza ostvarila i da je dopuštena, pa se nisu ostvarile zakonske pretpostavke za ništavost predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 103. ZOO. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je prvotužiteljica učestvovala u zaključenju predmetnog ugovora. S tim u vezi, ukazano je da je tačno da ona nije bila ugovorna strana (predmetne nekretnine su bile upisane na ime prednika apelanata), ali izjave stranaka i svjedoka upućuju da je ona znala za učinjeni poklon i bila saglasna sa njim. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih materijalnih dokaza proističe da je pretežan dio predmetnih nekretnina prednik apelanata stekao po osnovu nasljeđivanja, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su predmetne nekretnine njegova posebna imovina, shodno članu 270. stav

7. Porodičnog zakona, te da samo dvije od ukupno 12 predmetnih nekretnina čine zajedničku imovinu prvotužiteljice i prednika apelanata. Istaknuto je i da je prednik apelanata bio upisan kao isključivi vlasnik odnosno posjednik predmetnih nekretnina, a da se prvotužiteljica saglasila sa takvim stanjem i dugi niz godina nije preduzela niti jednu pravnu radnju da se njeno pravo susvojine upiše u zemljišne knjige, što se može upodobiti sa prećutno datom saglasnošću za raspolaganje zajedničkom imovinom (član 271. st. 1. i 2. Porodičnog zakona). Vrhovni sud je ukazao i da je u prethodno vođenom sporu radi opoziva predmetnog ugovora nepobitno utvrđeno da obaveza tuženog da se brine o roditeljima pažnjom dobrog sina nije bila osnovni motiv za zaključenje predmetnog ugovora, a prednik apelanata je tada priznao da ga tuženi nije maltretirao niti tjerao iz kuće. Također je ukazao i da se u reviziji po prvi put ističe da se u konkretnom slučaju radi o posebnoj vrsti ugovora o poklonu (poklon sa nalogom). Međutim, s obzirom da se u reviziji ne mogu iznositi nove činjenice, Vrhovni sud je zaključio da ovi revizioni navodi nemaju uticaja na pravilnost nižestepenih odluka, pogotovo jer nisu potkrijepljeni odgovarajućim dokazima.

10. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uz posebno ukazivanje na kršenje prava na obrazloženu presudu, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da sud nije dao valjane razloge za utvrđivanje ključnih činjenica, odnosno za suprotne zaključke od onih kojih proizilaze iz dokazne građe. Također smatraju da sud nije na pravilan način utvrdio namjeru prednika apelanata koja predstavlja bitan element predmetnog ugovora i kao takva utiče na valjanost predmetnog ugovora. Ističu i da je tačno da predmetni ugovor ne sadrži elemente ugovora o doživotnom izdržavanju, ali sadrži klauzulu iz koje jasno proizilazi da je namjera darežljivosti kod prednika apelanata u uskoj vezi sa određenom moralnom dužnošću tuženog. S tim u vezi, apelanti ukazuju da tuženi ne ispunjava svoje moralne dužnosti prema prvotužiteljici, a kako je ispunjavanje moralne dužnosti u vezi s motivom, odnosno pobudom za zaključenje predmetnog ugovora, jasno je da se motiv iz ugovora nije ostvario, odnosno da je otpao, te je samim tim predmetni ugovor ostao bez osnova. Apelanti također smatraju da se radi o posebnoj vrsti ugovora o poklonu, odnosno o ugovoru o poklonu sa nalogom. Smatraju da sud nije na pravilan način i u dovoljnoj mjeri raspravio sadržinu predmetnog ugovora, već je proizvoljno izveo zaključak da je predmetni ugovor u najužem smislu riječi dobročin. Osim toga, apelanti ukazuju i da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu, te da su sudovi nezakonito postupili kada su odbili tužbeni zahtjev jer je za raspolaganje bračnom stečevinom neophodna saglasnost oba bračna supružnika. Također ističu da je neprihvatljivo da je sud propustio da utvrdi za svaku pojedinu predmetnu nekretninu da li predstavlja zajedničku ili posebnu imovinu. Posebno ističu da se prvotužiteljica izričito protivila predmetnom ugovoru, što je navela u svom iskazu, te da su prednik apelanata i prvotužiteljica zajedničkim ulaganjem znatno uvećali vrijednost nekretnine za koju je prvostepenom presudom utvrđeno da je posebna imovina prednika apelanata, pa se ona treba smatrati kao nova imovina koja je nastala zajedničkim radom i u odnosu na koju drugi supružnik ima stvarno-pravni zahtjev.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i kršenju prava na obrazloženu presudu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za ništavost predmetnog ugovora iz člana 52. u vezi sa članom 103. ZOO i da stoga predmetni ugovor kao pravno valjan proizvodi pravno dejstvo. Nadalje, utvrđeno je i da predmetni ugovor nije protivan članu 271. stav 1. Porodičnog zakona u vezi sa članom 103. ZOO. Pri tome, Vrhovni sud je detaljno i jasno analizirao sve relevantne odredbe ZOO i Porodičnog zakona i obrazložio njihovu primjenu na konkretan slučaj, te, suprotno apelacionim navodima, cijenio sve okolnosti koje se tiču namjere prednika apelanata prilikom zaključenja predmetnog ugovora i pitanja saglasnosti prvotužiteljice za njegovo zaključenje, u vezi čega je dao opširno obrazloženje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki navod apelanata koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4327/20 (M. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio