Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3295/20 (D. P.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Hipoteka
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Suvlasništvo
- Bračna stečevina
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3295/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3295/20, rješavajući apelaciju Daliborke Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Daliborke Popović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 139697 20 Rev od 10. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Daliborka Popović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 4. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 139697 20 Rev od 10. juna 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 139697 19 Gž od 24. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 139697 15 P 2 od 28. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Z. P., M. Š., D. Š. i S. B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotuženi zajedno: tuženi) zatraženo je 3. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, drugotuženi i trećetužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 10. marta 2022. do 17. marta 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 28. marta 2022. godine apelantovom punomoćniku.
5. Apelantov punomoćnik je 28. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 139697 15 P 2 od 28. februara 2019. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno je da apelantici po osnovu stjecanja u braku (sa prvotuženim) pripada pravo suvlasništva i suposjeda sa dijelom ½ na stanu, precizno opisanom u izreci presude; odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da su ništavi ugovor o poklonu nekretnina od 28. marta 2014. godine zaključen između drugotuženog i trećetužene do ½ dijela i ugovor o prodaji nekretnina od 10. aprila 2014. godine, zaključen između trećetužene i četvrtotuženog, što su tuženi dužni priznati, a četvrtotuženi trpjeti da se apelantica uknjiži kao suvlasnik i suposjednik predmetnog stana sa ½; odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obaveže četvrtotuženi da joj preda u posjed ½ predmetnog stan; određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelantica i prvotuženi u braku od 1990. godine, da su predmetni stan kupili u toku trajanja braka 2006. godine na osnovu hipotekarnog kredita koji je podigao prvotuženi kod NLB banke. Zatim, istaknuto je da je predmetni stan prodat drugotuženom kao najpovoljnijem kupcu u izvršnom postupku koji je pokrenuo „Petrol“ a.d. Banjaluka na osnovu pravosnažne presude protiv prvotuženog, koji je bio uknjižen kao njegov isključivi vlasnik, te da se drugotuženi na osnovu rješenja o dosudi od 7. maja 2012. godine upisao kao vlasnik predmetnog stana sa 1/1 dijela. Također je utvrdio da je apelantica protiv zaključka o prodaji predmetnog stana, donesenog u izvršnom postupku, izjavila prigovor trećeg lica, ali da izvršni sud o tom prigovoru nije odlučio, niti je prigovor dostavio tražiocu izvršenja i izvršeniku na odgovor, niti je apelanticu uputio na parnicu. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je drugotuženi predmetni stan poklonio trećetuženoj ugovorom o poklonu od 28. marta 2014. godine, da je trećetužena zatim prodala predmetni stan četvrtotuženom ugovorom od 10. aprila 2014. godine, te da je četvrtotuženi uknjižen kao vlasnik predmetnog stana i u njegovom je posjedu. Osnovni sud je citirao odredbe čl. 270. stav 5, 272. i 273. Porodičnog zakona, te je, kako je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelantica doprinijela u stjecanju zajedničke imovine, utvrdio da je apelantica suvlasnik i suposjednik predmetnog stana u dijelu od ½. Nadalje je istakao da je u predmetnom postupku nedvosmisleno utvrđeno da apelantica i prvotuženi žive u skladnom braku, te da je kredit za kupovinu predmetnog stana, na osnovu kojeg je banka upisala založno pravo na predmetnom stanu, rezultat zajedničkog dogovora supružnika. Osnovni sud je istakao i da iz apelanticinog iskaza proizlazi da je bila upoznata sa pravosnažnom presudom i obavezom prvotuženog prema „Petrolu“ a.d. Banjaluka i da su apelantica i prvotuženi napustili predmetni stan i da od 2012. godine žive kao podstanari. Osnovni sud je također ukazao na sadržaj odredbe člana 63. stav 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te istakao da utvrđenje apelanticinog suvlasništva na predmetnom stanu ne utječe na hipoteku upisanu u korist banke. Pri tome je ocijenio irelevantnom okolnost što izvršni sud nije odlučio o apelanticinom prigovoru trećeg lica, te je u vezi s tim istakao da je „apelantica morala biti aktivnija i tražiti da se o njenom prigovoru odluči ili da se rješenjem izvršnog suda uputi na parnicu“. S obzirom na to da je drugotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu rješenja o dosudi, Osnovni sud je zaključio da je drugotuženi imao valjan pravni osnov da predmetni stan pokloni trećetuženoj i da stoga ugovor o poklonu od 28. marta 2014. godine nije ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je četvrtotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu ugovora, pouzdajući se u tačnost podataka navedenih u zemljišnim knjigama u smislu člana 55. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže četvrtotuženi da trpi da se apelantica uknjiži kao suvlasnik i suposjednik predmetnog stana sa ½, te zahtjev da joj preda u posjed ½ predmetnog stana.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 139697 19 Gž od 24. decembra 2019. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda je potvrđena u osporenom odbijajućem dijelu; djelimično je uvažena žalba četvrtotuženog i prvostepena presuda je preinačena u osporenom usvajajućem dijelu tako što je u odnosu na četvrtotuženog tužbeni zahtjev odbijen, dok je odbijena žalba četvrtotuženog i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o troškovima postupka; djelimično je uvažena žalba drugotuženog i trećetužene i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelantica obavezana da tim tuženima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 9.307,37 KM, dok je odbijen zahtjev drugotuženog i trećetužene za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa; obavezana je apelantica da drugotuženom, trećetuženoj i četvrtotuženom nadoknadi troškove žalbenog postupka; odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelantici, shodno odredbi člana 272. stav 1. Porodičnog zakona, pripada ½ dijela na predmetnom stanu, međutim, istakao je da je takav zahtjev apelantica mogla istaći samo prema prvotuženom kao suprugu. Stoga je zaključio da je takav tužbeni zahtjev u odnosu na četvrtotuženog neosnovan. Okružni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 103. ZOO-a, te zaključio da predmetni ugovori nisu ništavi s obzirom na to da su zaključeni u zakonom propisanoj formi, ovjereni kod notara i nisu protivni prinudnim propisima. Nadalje je ukazao na sadržaj odredaba čl. 271 st. 1. i 281. st. 2. Porodičnog zakona, te je istakao da je zbog prirode bračnih odnosa i činjenice da u pravilu jedan bračni supružnik rijetko preduzima akte raspolaganja i opterećenja zajedničke imovine protivno volji drugog bračnog supružnika u praksu uvedeno stanovište da postoji pretpostavka da je drugi bračni supružnik saglasan s aktom raspolaganja ili opterećenja koje preduzima jedan bračni supružnik. Pri tome je naglasio da bračni supružnik koji se prešutno saglasio s raspolaganjem ili opterećenjem zajedničkom imovinom od drugog bračnog supružnika ne stječe pravo da takvo raspolaganje kasnije uspješno pobija. U vezi s tim je istakao da su apelantica i prvotuženi kupili predmetni stan novčanim sredstvima od kredita koji je podigao prvotuženi kod NLB banke, što je apelantici bilo poznato, kao i da je apelantica bilo upoznata sa dugom prvotuženog prema „Petrolu“ a. d. Banjaluka i da je predmetni stan bio opterećen hipotekom, te da apelantica nije ranije tražila da se utvrdi da joj pripada ½ predmetnog stana. S obzirom na to da je četvrtotuženi kupio predmetni stan od trećetužene pouzdavši se u tačnost podataka upisanih u zemljišnu knjigu, Okružni sud je zaključio da apelantica ne može zahtijevati od četvrtotuženog da joj preda u posjed ½ predmetnog stana, već da jedino može tražiti isplatu naknade od prvotuženog. S obzirom na to da je apelantica znala da je njen suprug opteretio predmetni stan hipotekom i prešutno se saglasila s tim i da je bila upoznata s dugom prvotuženog prema „Petrolu“ a.d. Banjaluka, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da je u izvršnom postupku izjavljivala prigovor kao treće lice, da o tom prigovoru nije odlučeno i da je sud trebao spriječiti prodaju jer nisu od utjecaja na odlučivanje o žalbi u predmetnom postupku. U konačnici, Okružni sud je istakao da drugotuženom i trećetuženoj pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužbeni zahtjev u odnosu na njih odbijen.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 139697 20 Rev od 10. juna 2020. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, u pogledu apelanticinih navoda da u izvršnom postupku nije odlučeno o njenom prigovoru, istakao da sud u parničnom postupku ne može ocjenjivati zakonitost odluka izvršnog suda. Nadalje je podržao stanovište nižestepenih sudova da se apelantica, s obzirom na to da nije sporila da je bila upoznata s tim da je predmetni stan bio opterećen hipotekom, prešutno saglasila s tim opterećenjem u smislu odredbe člana 281. stav 2. Porodičnog zakona, te da je morala znati i o posljedicama upisa hipoteke na cijelom stanu, dakle i na ½ dijela imovine koju je stekla u braku s prvotuženim. Pri tome je istakao i da je apelantica bila upoznata i s dugom koji je njen suprug imao prema ,,Petrolu“ a.d. Banjaluka u iznosu od 25.000,00 KM na ime stambenog kredita radi adaptacije porodične kuće. Stoga je zaključio da činjenica da je u izvršnom postupku apelantica izjavljivala prigovor kao treće lice i da o tom prigovoru eventualno nije odlučeno, nije od utjecaja na drugačiju odluku o tužbenom zahtjevu. Pri tome je Vrhovni sud istakao da iz kopije zapisnika Osnovnog suda od 3. maja 2012. godine iz izvršnog postupka proizlazi da je o prigovoru trećeg lica izvršni sud odlučio zaključkom od 23. marta 2012. godine, te da apelanticin punomoćnik koji je bio prisutan nije stavio primjedbu na takav zapisnik. Vrhovni sud je nadalje podržao stanovište nižestepenih sudova da su predmetni ugovori pravno valjani, kao i razloge koje su u vezi s tim dali, te se pozvao na odredbu člana 56. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Pri tome je istakao da apelantica prema tuženima ne može isticati stvarnopravni zahtjev, već da eventualno može postaviti obligacionopravni zahtjev prema prvotuženom. Stoga je zaključio da četvrtotuženi ne može ni trpjeti da se apelantica uknjiži kao vlasnik i posjednik predmetnog stana, niti da joj preda u posjed ½ predmetnog stana.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica navodi da je arbitraran zaključak o irelevantnosti u osporenom postupku činjenice da u izvršnom postupku nije odlučeno o njenom prigovoru trećeg lica. Također navodi da su redovni sudovi propustili primijeniti odredbe čl. 270. st. 5. i 272. st. 1. Porodičnog zakona, prema kojima je imovina stečena radom za vrijeme trajanja braka zajednička imovina bračnih supružnika s jednakim dijelovima.
II.Odgovor na apelaciju i apelanticino izjašnjenje na odgovore
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelanticinih prava. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
15. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelanticinih prava.
16. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelanticinih prava. Također je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
17. Drugotuženi i trećetužena su istakli da se apelanticini navodi da u izvršnom postupku nije odlučeno o njenom prigovoru tiču pravičnosti tog izvršnog postupka, te da nema mjesta tim navodima u predmetnom parničnom postupku. Naveli su da su osporene odluke donesene u skladu sa sudskom praksom, prema kojoj raspolaganje zajedničkom imovinom preduzeto od jednog supružnika za vrijeme braka proizvodi pravna dejstva prema savjesnim trećim licima i u skladu s pozitivnim propisima. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
18. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelanticin punomoćnik je naveo da su odgovori na apelaciju šturi i kao takvi ne mogu opravdati proizvoljnu primjenu zakona na apelanticinu štetu. Također je naveo da smatra da su redovni sudovi pri odlučivanju u konkretnom predmetu morali primijeniti odredbu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, a nisu je primijenili, pa je prema tome primjena materijalnog zakona u ovom predmetu bila proizvoljna. Također se pozvao na odluke Ustavnog suda br. U 65/01 od 25. jula 2003. godine, U 45/07 od 17. maja 2004. godine, AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, AP 389/04 od 23. marta 2005. godine, AP 1028/04 od 2. decembra 2005. godine i AP 381/04 od 27. oktobra 2004. godine.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04),
20. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[…]
21. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS).
22. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 270.
[…] (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
[…] Član 271.
(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
[…]
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272.
(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
[…]
4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih supružnika Član 281.
(1)Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.
(2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
[…]
23. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US, 107/19 i 1/21 – odluka USRS).
24. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US, 107/19) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zaštita povjerenja u javnu evidenciju Član 55.
(1) Smatra se da javna evidencija istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javnu evidenciju, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.
(2)Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.
(3)Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
Djelovanje povjerenja u istinitost i potpunost Član 56.
[…] (2)Sticalac koji je postupajući s povjerenjem u javnu evidenciju u dobroj vjeri stekao pravo svojine nepokretnosti, stekao je tu nepokretnost kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz javnih evidencija bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako zakonom nije drukčije određeno.
[…] VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 139697 20 Rev od 10. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje prava vlasništva, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačka 24). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
34. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Vrhovni sud, u pogledu apelanticinih navoda da u izvršnom postupku nije odlučeno o njenom prigovoru, istakao da sud u parničnom postupku ne može ocjenjivati zakonitost odluka izvršnog suda, te ukazao da iz zapisnika Osnovnog suda od 3. maja 2012. godine proizlazi da je o prigovoru trećeg lica odlučeno zaključkom od 23. marta 2012. godine, u kojem obrazloženju Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti.
35. Ustavni sud nadalje primjećuje da se u predmetnom postupku pokreće pitanje konflikta između imperativnih odredaba Porodičnog zakona o zajedničkoj imovini bračnih supružnika i načela povjerenja u zemljišne knjige. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, u kojoj se pokretalo pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine, zauzeo stav da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od (…) uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 57, dostupna na www.ustavnisud.ba). Tu praksu Ustavni sud je slijedio u odlukama br. AP 2492/15 od 25. oktobra 2017. godine, AP 179/17 od 10. januara 2019. godine, AP 2342/17 od 11. juna 2019. godine, AP 5848/18 od 23. juna 2020. godine i AP 2337/20 od 12. januara 2022. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba).
36. Dovodeći u vezu navedenu praksu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je predmetni stan bio upisan kao isključivo vlasništvo prvotuženog – apelanticinog supruga koji je taj stan opteretio hipotekom. Nadalje proizlazi da je taj stan prodat drugotuženom na osnovu rješenja o dosudi od 7. maja 2012. godine donesenog u izvršnom postupku koji je protiv prvotuženog pokrenuo „Petrol“ a.d. Banjaluka na osnovu pravosnažne presude, nakon čega je predmetni stan dalje prometovan trećetuženoj ugovorom o poklonu od 28. marta 2014. godine i četvrtotuženom ugovorom o prodaji od 10. aprila 2014. godine. Ustavni sud nadalje primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da ½ predmetnog stana pripada apelantici na osnovu odredbe člana 272. stav 1. Porodičnog zakona. Redovni sudovi su, međutim, odbili tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da su predmetni ugovori ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO-a, uz obrazloženje da su predmetni ugovori zaključeni u zakonom propisanoj formi, ovjereni kod notara i nisu protivni prinudnim propisima. Naime, redovni sudovi su ocijenili da se apelantica prešutno saglasila s uspostavljanjem hipoteke na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 281. stav 2. Porodičnog zakona s obzirom na to da nije sporila da je bila upoznata s tim da je predmetni stan bio opterećen hipotekom radi osiguranja povrata kreditnih sredstava (na osnovu kojih je predmetni stan i kupljen) i da nije ranije tražila da se utvrdi da joj pripada ½ predmetnog stana. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je apelantica bila upoznata i sa dugom koji je njen suprug imao prema ,,Petrolu“ a.d. Banjaluka u iznosu od 25.000,00 KM na ime stambenog kredita radi adaptacije porodične kuće. Ustavni sud, također, primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da savjesnost drugotuženog, trećetužene i četvrtotuženog nije dovedena u pitanje. Stoga, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje redovnih sudova po pitanju primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine u cijelosti korespondiraju sa citiranom praksom Ustavnog suda (vidi, supra, tačka 35) jer su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka uzeli u obzir ponašanje i savjesnost svih učesnika u prometovanju predmetnog stana. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir savjesnost tuženih, kao i apelantice koja nije tražila da se utvrdi da joj pripada ½ predmetnog stana prije pokretanja izvršnog postupka od „Petrola“ a.d Banjaluka, kao i okolnost da se dug prvotuženog prema tom privrednom društvu odnosio na stambeni kredit radi adaptacije porodične kuće. U konačnici, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba Porodičnog zakona i Zakona o stvarnim pravima od redovnih sudova u osporenom parničnom postupku koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. Apelantica smatra da joj je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
39. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se predmetni stan nalazi u posjedu četvrtotuženog, odnosno da apelantica nije u posjedu predmetnog stana, što proizlazi i iz apelanticinog iskaza (da su apelantica i prvotuženi napustili predmetni stan i da od 2012. godine žive kao podstanari) i tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj četvrtotuženi preda u posjed ½ predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelanticin dom u smislu autonomnog značenja tog ustavnog i konvencijskog prava.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji razlozi, suprotno apelanticinim navodima, nisu zasnovani na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i u cijelosti korespondiraju s relevantnom praksom Ustavnog suda po pitanju primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine.
41. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
42. U konačnici, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom s obzirom na to da je apelantica napustila predmetni stan 2012. godine pa predmetni stan ne predstavlja apelanticin dom u smislu autonomnog značenja tog ustavnog i konvencijskog prava.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić