Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4132/20 (N. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4132/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4132/20, rješavajući apelaciju Nenada Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Marjanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 031591 20 Rev od 12. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor-Varoši, kojeg zastupa Aleksandra Metlić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 031591 20 Rev od 12. avgusta 2020. godine.

2. Apelant je 8. oktobra 2018. godine podnio tužbu protiv M. Đ. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povrata kupoprodajne cijene i naknade štete. Apelant je u tužbi, između ostalog, naveo da je tuženi bio dužan da ga o pravnom nedostatku na stvari (putničko motorno vozilo bliže opisano u tužbi), zbog kojeg se ugovor raskida po sili zakona, obavijesti, te na kraju i isplati potraživanje koje je nastalo na osnovu isplate dugovnog iznosa uvećano za iznos troškova parničnog postupka.

3. Presudom Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 031591 18 P od 8. jula 2019. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati iznose od 4.330,00 KM i 2.599,90 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

4. Osnovni sud je naveo da iz ugovora o prijemu na komisionu prodaju zaključenog između tuženog kao komitenta i „Bor Petrol“ d.o.o. Kotor-Varoš kao komisionara proizilazi da je tuženi preko komisionara 8. februara 2008. godine prodao apelantu putničko motorno vozilo bliže opisano u ugovoru (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo). Dalje je navedeno da iz notarski obrađenog kupoprodajnog ugovora proizilazi da je apelant 20. jula 2010. godine predmetno vozilo prodao M. M. (u daljnjem tekstu: otac apelanta), koji je preko komisionara „Nešković Bijeljina“ d.o.o. 22. januara 2015. godine predmetno vozilo prodao M. J., a od kojeg je predmetno vozilo oduzeto zbog prepravljanja/falsifikovanja broja motora i šasije (proizilazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Jedinice Granične policije Bijeljina od 4. januara 2016. godine). Dalje je navedeno da je pravosnažnom Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Mal 026932 17 Gž od 9. februara 2018. godine otac apelanta obavezan da isplati M. J. određeni iznos sa zakonskom kamatom uz troškove postupka, što je i učinio. Također je navedeno da je Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj 73 0 P 030782 18 P od 14. avgusta 2018. godine apelant obavezan da isplati ocu određene iznose na ime povrata kupoprodajne cijene i troškova parničnog postupka što je i učinio, te da je nakon toga tuženom dostavljena opomena pred tužbu kojom je traženo da nadoknadi apelantu iznos koji je isplatio ocu na osnovu navedene presude. Osnovni sud je istakao da iz saobraćajne dozvole proizlazi da je predmetno vozilo koje je apelant kupio od tuženog bilo registrovano na Ž. K. iz Ilidže, te da iz iskaza apelanta proizilazi da je uz saobraćajnu dozvolu dobio kupoprodajni ugovor zaključen između Ž. K. i tuženog, da je zaključio ugovor sa tuženim (koji je u ugovoru naveden kao vlasnik predmetnog vozila), te da je predmetno vozilo prilikom sljedeće registracije preveo na svoje ime. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da vlasnik predmetnog vozila kojeg je kupio apelant u vrijeme kupovine nije bio Ž. K.. Osnovni sud je naveo da raniji kupci predmetnog vozila (otac apelanta, apelant pa i tuženi) od kojih predmetno vozilo nije oduzeto nemaju prava po osnovu pravnih nedostataka iz odredbe člana 510. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ali imaju pravo na naknadu štete iz člana 510. stav 3. ZOO-a. Dalje je naveo da u skladu sa odredbom člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi, te je zaključio da je apelant isplatom iznosa na ime povrata kupoprodajne cijene i troškova postupka koje je isplatio svom ocu (na osnovu pravosnažne presude), pretrpio običnu štetu, pa je pozivom na odredbe člana 154. stav 1., te čl. 155., 158., 277. i 186. ZOO-a odlučio kao u izreci presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 031591 19 Gž od 24. februara 2020. godine odbijena je žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena. Istovremeno presudom su odbijeni zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka i zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

6. Okružni sud je naveo da imajući u vidu da je od M. J. oduzeto predmetno vozilo i da se više ne može registrovati, ugovor između njega i oca apelanta je raskinut po samom zakonu (član 510. stav 1. ZOO). Dalje je naveo da nakon što je otac apelanta isplatio M. J. kupoprodajnu cijenu predmetnog vozila, otac apelanta je kroz naknadu štete iz člana 510. stav 3. ZOO-a tražio od apelanta da mu isplati ono što je on isplatio M. J. prema presudi Okružnog suda od 9. februara 2018. godine. Zatim je naveo da je apelant isplatom novčanog iznosa iz presude na osnovu priznanja od 14. avgusta 2018. godine pretrpio štetu jer mu je tuženi prodao vozilo sa pravnim nedostatkom na kojem apelant, a i kasniji kupci (otac i M. J.) nisu stekli vlasnička prava i koje je oduzeto od M. J.. Slijedom navedenog proizilazi da su ostvarene pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženog, te da apelant osnovano traži naknadu štete shodno odredbi čl. 154. i 155. ZOO i ne temelji tužbu na odredbama člana 514. ZOO, kako to pogrešno tvrdi žalba. S tim u vezi je naveo da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud trebao cijeniti blagovremenost tužbe u smislu odredbe člana 515. ZOO-a. Dalje je naveo da saglasno pravilu o teretu dokazivanja, propisanog odredbama čl. 7., 123. i 126. ZPP-a, tuženi je taj koji je trebao dokazati da je pravni nedostatak na vozilu koje je prodao apelantu nastao nakon prodaje. Prema tome, teret osporavanja tvrdnji kada je nastao pravni nedostatak na vozilu bio je na tuženom, te je tuženi to morao dokazati izvođenjem dokaza u tu svrhu, što nije učinio.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 031591 20 Rev od 12. avgusta 2020. godine usvojena je revizija tuženog i obje nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu isplati određene iznose i da mu naknadi troškove postupka u određenom iznosu. Istovremeno presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

8. Vrhovni sud je istakao da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na činjenične navode tužbe apelanta i u tužbi postavljenog zahtjeva, po mišljeni Vrhovnog suda, predmet spora u ovoj parnici je povrat kupoprodajne cijene (kako i glasi tužbeni zahtjev) po osnovu zaštite kupca od prodaje stvari sa pravnim nedostatkom kako je predmet spora pravno kvalifikovao i drugostepeni sud (a onda je sudio, o zahtjevu za naknadu štete).

9. Vrhovni sud je ukazao da je odgovornost zbog pravnih nedostataka propisana odredbama čl. od 508. do 515. ZOO i predstavlja dužnost prodavca da obezbijedi kupcu kao sticaocu, puno i od trećih lica neometano korištenje prava koje je ugovorom na njega prenio, pri čemu je bez značaja da li je prodavac znao ili nije znao za postojanje pravnih nedostataka. Dalje je naveo da u konkretnom slučaju, predmetno vozilo nije oduzeto od apelanta nego od M. J., kao sticaoca vozila od prodavca (oca apelanta). Dakle, oduzimanje vozila od navedenog lica, dovelo je do odgovornosti oca apelanta za pravne nedostatke vozila, prema tom licu, kome je na osnovu pravosnažne odluke suda njegov prodavac (otac apelanta) vratio kupoprodajnu cijenu navedenog vozila, te odgovornost apelanta za pravne nedostatke prema njegovom kupcu (svom ocu), kome je apelant, također, na osnovu sudske odluke, vratio kupoprodajnu cijenu vozila. Zatim je naveo da kako je apelantu predmetno vozilo sa pravnim nedostatkom prodao tuženi (koji tokom postupka nije dokazao da je vozilo prodato apelantu bez tih nedostataka) apelantu pripada pravo da zahtijeva od tuženog, kao njegovog prodavca stvari sa nedostatkom, da mu vrati kupoprodajnu cijenu vozila. Slijedom navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zaštita od evikcije, pa su osnovani navodi revizije da je drugostepeni sud (za razliku od prvostepenog suda) i pored pravilne pravne kvalifikacije predmeta spora (potraživanje po osnovu odgovornosti prodavca za pravne nedostatke stvari) sudio kao o zahtjevu za naknadu štete. Također i kada je pri ocjeni osnovanosti prigovora tuženog o gubitku prava apelanta po osnovu zaštite od evikcije zbog proteka zakonom propisanog roka za sudsku zaštitu u ovoj vrsti spora pogrešno primijenio odredbu člana 376. ZOO. S tim u vezi je naveo da je apelant za oduzimanje predmetnog vozila saznao 4. januara 2016. godine, kada je jedinica Granične policije u Bijeljini oduzela predmetno vozilo od tadašnjeg vlasnika M. J., što proizlazi iz obrazloženja presude Okružnog suda od 9. februara 2018. godine, u kojoj je na strani 2, posljednji pasus navedeno „Kako je tužitelju (M. J.) vozilo oduzeto 4. januara 2016. godine o tome je tužitelj obavijestio Marjanović Nenada“ (apelanta). Vrhovni sud je istakao da razlozi dati u obrazloženju navedene presude, u ovoj parnici imaju karakter pravno relevantnih činjenica. Dalje je naveo da kako je apelant tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 8. oktobra 2018. godine, pravilno se u reviziji ukazuje da je saglasno odredbi člana 515. stav 1. ZOO, došlo do gašenja njegovih prava po osnovu odgovornosti tuženog za pravne nedostatke, pa i gašenja prava na vraćanje tržišne kupoprodajne cijene predmetnog vozila, kakav stav je povodom istog pravnog pitanja izražen u revizionoj odluci na koju se tuženi pozvao u reviziji. Također je naveo da s obzirom na date razloge, obrazlaganje ostalih navoda revizije, ukazuje se bespotrebnim.

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud utvrdio potpuno pogrešan pravni osnov tužbe tj. utvrdio je da je predmet spora zaštita od evikcije čime je pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu apelanta i da mu je osporenom odlukom onemogućena zaštitu prava pred nadležnim sudom i pristup sudu jer ne može podnijeti novu tužbu protiv tuženog, jer bi tuženi istakao prigovor presuđene stvari. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao.

Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi: Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) Pravni nedostaci Član 508.

(1) Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obavešten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.

(2) Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.

Gubitak prava Član 515. stav (1) Pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da mu je osporenom odlukom onemogućena zaštitu prava pred nadležnim sudom i pristup sudu jer sada ne može podnijeti novu tužbu protiv tuženog budući da bi tuženi istakao prigovor presuđene stvari. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je razmatrao konačnu odluku u predmetnom postupku, tako da mogućnost podnošenja nove tužbe, te eventualni prigovori s tim u vezi ne mogu voditi osnovanosti ovih navoda. Ustavni sud, također, uočava da je apelant u apelaciji samo paušalno naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje i javnu raspravu u razumnom roku odnosno da apelant te navode uopće nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u ocjenu ovih navoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2350/19 od 17. februara 2021. godine, tačka 12. dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4132/20 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio