Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-51/22 (KAKANJ-PROMET d.o.o. Kakanj)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-51/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-51/22, rješavajući apelaciju koju je podnio KAKANJ-PROMET d.o.o. Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio KAKANJ-PROMET d.o.o. Kakanj protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012853 21 U od 5. novembra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio KAKANJ-PROMET d.o.o. Kakanj protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012853 21 U od 5. novembra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. KAKANJ-PROMET d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, zastupan po zakonskom zastupniku Gordani Špirić, je 4. januara 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 012853 21 U od 5. novembra 2021. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 03-15-804/17 Š.M. od 7. aprila 2021. godine i Rješenja Porezne Uprave Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Zenica, Odjel za inspekcijski nadzor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 13-4-02-15-11- 186/17 od 19. maja 2017. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa od 19. maja 2017. godine je apelantu utvrđena dodatna porezna obaveza u određenom novčanom iznosu.
3. Rješenjem drugostepenog organa od 7. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 19. maja 2017. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda od 5. novembra 2021. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja drugostepenog organa od 7. aprila 2021. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je u konkretnom slučaju kontrolisan rad apelanta za period od 1. februara 2012. do 3. aprila 2017. godine, o čemu je prvostepeni organ 17. aprila 2017. godine sačinio zapisnik. Dalje, da su u navedenom zapisniku po tačkama navedene radnje inspekcijskog nadzora, te da je izvršen nadzor nad primjenom Zakona o fiskalnim kasama i da je na kraju utvrđena ukupna obaveza apelanta od 60.550,66 KM. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni organ dao jasne i valjane razloge za dodatno utvrđene obaveze po svim vrstama obaveza, te da je sačinio tabelarne preglede po godinama, kao i da je kao temeljni dokaz za donošenje ovakvog rješenja prvostepeni organ koristio zapisnik od 17. aprila 2017. godine. Dalje, da je drugostepeni organ pravilno zaključio da je činjenično stanje u konkretnom upravnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno na osnovu inspekcijskog nadzora apelanta za kontrolisani period i da je taksativno naveo izvornu dokumentaciju apelanta u koju su postupajući inspektori izvršili uvid, te nakon utvrđenog stanja pravilno izvršili korekciju u poreznim bilansima u pogledu označenog prometa za predmetne fiskalne godine. Nadalje, Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da su organi uprave pravilno zaključili da je apelant iskazivao manje prihoda u poreznim bilansima od prihoda evidentiranih putem fiskalnog uređaja, zbog čega su pravilno zaključili da je apelant na takav način postupao suprotno članu 4. Zakona o fiskalnim sistemima jer je istom odredbom propisano da se fiskalni računi izdaju za svaki pojedinačni promet proizvoda i usluga. Također, da su upravni organi pravilno zaključili da apelant nije postupao na takav način i da neosnovano u žalbi ukazuje na neslaganje između knjigovodstvenog i prometa iskazanog putem fiskalnog uređenja uslijed kašnjenja u fiskaliziranju računa, pri čemu drugostepeni organ pravilno zaključuje da ovakvo postupanje apelanta nije zasnovano na zakonu, niti je takvo postupanje dopušteno. Kantonalni sud je zaključio da je predmetna tužba neosnovana, te da apelant u istoj neosnovano ukazuje na nezakonito provedeni porezno - upravni postupak i netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da nije ponudio nikakve činjenice niti dokaze iz kojih bi se mogao izvesti drugačiji zaključak prvenstveno u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te provedenog upravnog postupka, kao i „pogrešne primjene materijalnog prava“.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da su u konkretnom slučaju organi uprave i Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise kada su mu utvrdili dodatnu poreznu obavezu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Dopustivost ratione materiae
8. U pogledu navoda apelanta kojim ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o povredi prava iz člana
13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić