Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-558/21 (P. I.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-558/21
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-558/21, rješavajući apelaciju Predraga Ivanovića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Ivanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023828 20 Kvlz od 29. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Predrag Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Užica-Republika Srbija, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kremenović & Mikanović iz Banje Luke, podnio je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 023828 Kvlz od 29. decembra 2020. godine i 11 0 K 023828 Kž 6 od 13. aprila 2020. godine, te Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 023828 19 K od 15. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 22. marta 2022. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno javno tužilaštvo su, u periodu od 28. marta do 1. aprila 2022. godine, dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 8. aprila 2022. godine dostavio apelantu odgovore na apelaciju, radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na predmetnu apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 023828 19 K od 15. jula 2019. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme (6. decembra 2018. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (zajedno sa dva označena lica) počinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 227 stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i članom 37 KZ RS, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci u koju se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 6. decembra 2018. godine pa dok se pritvor ne ukine. Presudom je dalje od apelanta oduzeta novčanica od 20 austrijskih šilinga (u daljnjem tekstu: predmetna novčanica), kao imovinska korist koju je pribavio krivičnim djelom, a koja se nalazi u depozitu Okružnog suda. Presudom je oštećeni (O.M) upućen na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom, dok je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u označenom iznosu kao i da naknadi nagradu i nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti čiju će visinu sud utvrditi posebnim rješenjem.
8. U obrazloženju presude, Okružni sud je prije svega ukazao na dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 3-5. presude). Dalje je ukazano na sadržaj iskaza pojedinačno navedenih svjedoka optužbe, kao i iskaz oštećenog u svojstvu svjedoka, te iskaze vještaka medicine i biološke struke (sve pobliže opisano na str. 5- 13. presude). Zatim je ukazano na završne riječi tužioca i apelantovog branioca, koji je između ostalog, naveo da se apelant i oštećeni ne mogu povezati putem predmetne novčanice, budući da je nesporno da ona sadrži apelantov DNK trag ali ne i DNK trag oštećenog koji bi trebala sadržavati ako je to njegova novčanica. Istaknuto je, između ostalog, i da apelantov branilac smatra da sama činjenica da je apelant povezan sa licem mjesta (krv oštećenog pronađena na odjeći apelanta) ne ukazuje i na njegovo učešće u događaju iz činjeničnog opisa predmetnog krivičnog djela, jer njegova uloga u radnji izvršenja DNK vještačenjem nije dokazana.
9. U nastavku obrazloženja Okružni sud je ukazao kojim dokazima je poklonio vjeru i iz kojih razloga (pobliže opisano na str. 17-25 presude), uključujući i iskaz svjedoka-oštećenog sa glavnog pretresa u svjetlu dva iskaza koje je dao u fazi istrage (str. 21-23 presude). Na osnovu svih izvedenih dokaza, Okružni sud je istakao da smatra utvrđenim činjenice pobliže opisane na str. 25-28 presude, na osnovu kojih izvodi zaključak u pogledu apelantovog učešća u inkriminisanim radnjama (pobliže opisano na str. 28 i 29 presude).
10. Potom je Okružni sud obrazložio prigovore apelantovog branioca iz završne riječi (pobliže opisano na str. 30-32 presude) kada je u pitanju porijeklo i način posjedovanja i oduzimanja predmetne novčanice od apelanta, kao i njena sentimentalna i numizmatička vrijednost u kontekstu postojanja bića predmetnog krivičnog djela, neovisno od toga što se ona više ne koristi kao platežno sredstvo. S tim u vezi je, između ostalog, obrazložena neosnovanost prigovora odbrane da predmetna novčanica nije na propisan način oduzeta od apelanta. Naime, Okružni sud je istakao da je naredbom označeni broj od 7. decembra 2018. godine (koju je sačinio sudija za prethodni postupak Okružnog suda) pored ostalog naređeno i pretresanje apelanta, koje je izvršeno na propisan način, o čemu je sačinjena i Zapisnik o pretresanju označeni broj od 6. decembra 2019. godine. Ranije izvršeno pretresanje apelanta prilikom lišenja slobode, koji je tada izvršen bez naredbe za pretresanje (kako je to istakao Okružni sud) može se smatrati naknadno odobrenim izdavanjem navedene naredbe, iako su policijski službenici ovlašteni da prilikom lišavanja slobode izvrše pretresanje i bez naredbe za njega. Zatim je ukazano da je, prilikom pretresanja apelanta, oduzeta od njega (kao predmet broj 3) papirna novčanica, komad jedan, u apoenima od 20 šilinga, označenog serijskog broja, uz napomenu da je „prilikom lišenja slobode lice dobrovoljno predalo“. Potom je Okružni sud naveo da je tom prilikom apelantu izdata i potvrda o privremenom oduzimanju predmetna označeni broj od 6. decembra 2018. godine, koju je on potpisao. Isto tako je navedeno koji predmeti su predati Okružnom sudu na osnovu Potvrde o prijemu predmeta označeni broj od 12. decembra 2018. godine, kao i šta je prikazano u fotodokumentaciji sadržanoj u Nalazu vještačenja DNK Zavoda za sudsku medicinu označeni broj (pobliže opisano na strani 32 presude). Navedeno, kako je to istakao Okružni sud, ukazuje da je predmetna novčanica dostavljena u zatvorenoj papirnoj vrećici bez natpisa, a da je iz naprijed navedenih dokaza vidljiv način pribavljanja i kretanja predmetne novčanice koje Okružni sud smatra potpuno zakonitim. Stoga je navedeno da je prigovor odbrane vjerodostojnosti navedenog dokaza neosnovan.
11. Dalje je ukazano i na neosnovanost prigovora apelantove odbrane u vezi apelantove (saizvršilačke) uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela (pobliže opisano na str. 32-34 presude).
12. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je apelant predmetno krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret izvršio sa direktnim umišljajem. Dakle, kako je to istakao Okružni sud, apelant je bio svjestan da uslijed njegovog činjenja (koje se sastojalo u iznajmljivanju putničkog motornog vozila, radi dolaska na mjesto izvršenja krivičnog djela i neposrednih učešćem u radnji izvršenja krivičnog djela sa još dva lica, te napuštanju mjesta na kojem je krivično djelo bilo učinjeno) može nastupiti zabranjena posljedica u vidu oduzimanja pokretne stvari od oštećenog u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist i to upotrebom sile, uslijed čega je oštećenom nanesena teška tjelesna povreda. Što se tiče uračunljivosti apelanta, Okružni sud je naveo da je on u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i u vrijeme suđenja, bio uračunljiv, jer nisu izvedeni nikakvi dokazi koji bi ukazivali na suprotno utvrđenje.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 023828 Kž 6 od 13. aprila 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca i njegovih roditelja, te potvrđena presuda Okružnog suda od 15. jula 2019. godine.
14. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da suprotno žalbenim navodima izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, niti protivrječna samoj sebi, a ni njenim razlozima. Dalje je navedeno da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivice apelanta i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu Krivičnog zakona, radi čega su neprihvatljivi prigovori žalbi zasnovani na tvrdnji da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Zatim je navedeno i da je, iz provedenih dokaza, prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o novčanici od 20 austrijskih šilinga, pa činjenica da je u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta navedeno da se radi o 20 švicarskih šilinga i da to nije obrazloženo o prvostepenoj presudi, ne znači da je ona zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav (1) tačka
k) ZKP RS. S tim u vezi je istaknuto da je prilikom sačinjavanja navedene potvrde došlo do očigledne omaške. Isto tako je, između ostalog, navedeno i da je prvostepena presuda na označenih stranama dala valjane i detaljne razloge za postojanje saizvršilaštva, kao i za zaključak da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, pa se žalioci upućuju na te razloge (pobliže opisano na str. 2 i 3 presude).
15. Zatim je navedeno i da su, suprotno žalbenim prigovorima, činjenična utvrđenja prvostepene presude potpuna i pravilna, te su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i koji su izneseni u obrazloženju prvostepene presude i ocijenjeni na način kako to propisuje odredba člana 295 stav (2) ZKP RS (pobliže opisano na strani 3 presude). U tom smislu je istaknuto i da prvostepena presuda sadrži valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, zbog čega i u kojim dijelovima prihvata iskaz svjedoka oštećenog, a zbog čega i u kojim dijelovima ne prihvata njegov iskaz dat na pretresu pred prvostepenim sudom.
16. Potom je, između ostalog, navedeno i da je suprotno žalbenim prigovorima prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetna novčanica (za koju ni odbrana ne spori da je pronađena kod apelanta) vlasništvo oštećenog. O tome je, kako je to istakao Vrhovni sud, na označenim stranama prvostepene presude Okružni sud dao veoma detaljne, argumentovane i valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.
17. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Krivično zakon, te su radnje opisane u izreci prvostepene presude pravilno kvalifikovane kao krivično djelo Razbojništva iz člana 227 stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ RS i u vezi sa članom 37 KZ RS.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 023828 Kvlz od 29. decembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv Presude Vrhovnog suda od 13. aprila 2020. godine.
19. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano da se prigovorima iz zahtjeva ne može temeljiti tvrdnja o povredi prava na odbranu, kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav (1) tačka g) ZKP RS (pobliže opisano na str. 2 i 3 presude). S tim u vezi je navedeno da su u konkretnom slučaju svi žalbeni prigovori (a koji se tiču pitanja zakonitosti dokaza) prethodno interpretirani u obrazloženju drugostepene presude, te stoga nema mjesta tvrdnji iz zahtjeva o učinjenoj povredi prava na odbranu u žalbenom postupku. Dalje je navedeno i da se zahtjevom želi revidirati utvrđeno činjenično stanje u pravosnažnoj presudi na način koji bi doveo do drugačije pravne ocjene revidirane činjenične podloge, a koja bi rezultirala donošenjem presude kojom se apelant oslobađa optužbe. Prigovorima takvog karaktera, kako je to istakao Vrhovni sud, ne može se zasnivati tvrdnja o učinjenim povredama Krivičnog zakona (pobliže opisano na strani 4 presude).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na kršenje prava na odbranu jer je „sud“ proizvoljno primijenio KZ RS i ZKP RS na apelantovu štetu. Naime, apelant prvenstveno ističe da se Vrhovni sud u osporenoj drugostepenoj presudi nije bavio žalbenim navodima odbrane, niti je ispitao zakonitost osporene prvostepene presude, već u „obrazloženju ponavlja obrazloženje iz presude“. U svjetlu navedenog, apelant prije svega navodi da je u pogledu radnje otvaranja i pregleda predmetne novčanice postupljeno protivno odredbi člana 135 ZKP RS. Isto tako, apelant navodi i da obrazloženje osporene prvostepene presude nije dovoljno jasno zašto sud prihvata izmijenjenu izjavu oštećenog od 15. februara 2019. godine (da mu je otuđena predmetna novčanica), a ne prihvata iskaz oštećenog sa glavnog pretresa (da mu je otuđen određeni broj novčanica drugih apoena). Isto tako apelant ukazuje da prvostepeni sud potpuno zanemaruje činjenicu da na predmetnoj novčanici nema DNK tragova od oštećenog, već samo od apelanta. Imajući u vidu činjenicu da su dokazi od apelanta oduzeti 6. decembra 2018. godine, a da je svjedok (oštećeni) saslušan 7. decembra 2019. godine (kada nije ni spomenuo predmetnu novčanicu), apelant navodi da to otvara ozbiljnu sumnju da je on došao u njen posjed izvršenjem krivičnog djela i da je počinio predmetno krivično djelo na način opisan u optužnici. Traženje suda da odbrana dokaže da predmetna novčanica nije bila u posjedu oštećenog i da ju je apelant stekao na drugi način, a ne izvršenjem krivičnog djela, predstavlja kako to apelant ističe takođe povredu prava na odbranu. Konačno, apelant navodi i da je žalbom ukazano na propuste prvostepenog suda, ali da Vrhovni sud uopšte ne nudi obrazloženje, tako da je i u žalbenom postupku povrijeđeno pravo na odbranu. II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKP RS cijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud je istakao da dokazi, čiju se zakonitost u apelaciji osporava, nisu bili od krucijalne važnosti za donošenje odluke u ovoj krivičnopravnoj stvari, nego su samo jedni od dokaza koji su u ovom postupku izvedeni. S tim u vezi je Okružni sud naveo da bi osporena prvostepena odluka i bez korištenja tih dokaza bila jednaka. Isto tako je ukazano da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, i Vrhovni sud po žalbi i vanrednom pravnom lijeku ocijenio da se radi o zakonitim dokazima na kojima se može zasnovati presuda, a koje mišljenje podržava i Okružni sud.
23. Okružno javno tužilaštvo je prije svega istaklo da su neosnovani navodi u odnosu na otvaranje i pregledanje predmetne novčanice u smislu člana 135 ZKP RS. S tim u vezi je navedeno da apelant uporno ignoriše radnju njegovog pretresanja vršenu prilikom lišenja slobode od strane policijskih službenika, a kojom prilikom su kod apelanta pronađeni i privremeno oduzeti precizirani predmeti (uključujući i predmetnu novčanicu). Dalje je navedeno da je predmetnu novčanicu apelant dobrovoljno predao, o čemu je sačinjen zapisnik o pretresanju lica od 6. decembra 2018. godine, dok mu je tada izdata i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta u kojoj je konstatovano da su navedeni predmeti oduzeti prilikom lišenja i da ih apelant dobrovoljno predaje. Dakle, Okružno javno tužilaštvo je navelo da se navedena potvrda ne može cijeniti odvojeno od zapisnika o pretresanju lica. Zatim je ukazano i da su neosnovani navodi da tužilac nije vršio radnju otvaranja predmeta, s obzirom da je to učinjeno u prostorijama Okružnog suda 21. decembra 2018. godine. Naime, ukazano je da je postupajući tužilac na zadnjoj strani zapisnika konstatovao ,,da se neće otvarati svjetlo smeđa papirna koverta na kojoj ništa ne piše. Ovo iz razloga, kako je to istaklo Okružno javno tužilaštvo, jer iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 6. decembra 2018. godine proizlazi da se u njoj nalazi predmetna novčanica na kojoj bi se mogao nalaziti biološki trag. Kako ne bi došlo do kontaminacije eventualnog biološkog traga, navedeno je da se ova vreća neće otvarati, već će se samo izuzeti iz sudskog depozita i uputiti Zavodu za sudsku medicinu RS Banja Luka za potrebe vještačenja biološkog traga. Takođe je ukazano i da je radnji otvaranja prisustvovao kako apelant, tako i stručni saradnik u advokatskoj kancelariji Kremenović & Mikanović, koji su se na zapisnik izjasnili da nemaju primjedbi na njega, a što su potvrdili svojim potpisom. Osim toga, Okružno javno tužilaštvo je ukazalo da je predmetna novčanica prilikom DNK analize fotografisana, te je fotografija sadržana i u samom nalazu, dok apelant i njegov branilac nisu na glavnom pretresu predlagali da se predmetna novčanica iznese iz sudskog depozita radi vršenja uvida u nju. Na kraju je navedeno i da je radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta obavezna samo kada se radi o većem broju oduzetih predmeta ili dokumentacije, koji prilikom privremenog oduzimanja nisu mogli biti popisani, dok je u konkretnom slučaju iz zapisnika o pretresanju lica konstatovano da se oduzima predmetna novčanica (1 komad) precizirani broj.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 64/17, 104/18 –
OUS RS, 15/21 i 89/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 64/17, 104/18 – OUS RS) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u inkriminisano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:
3. Saučesništvo u krivičnom djelu Saizvršilaštvo Član 37.
Ako više lica zajednički izvrše krivično djelo učestvujući u radnji izvršenja ili nekom drugom radnjom značajno doprinesu njegovom izvršenju, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Razbojništvo Član 227.
(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da je prisvoji, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno neko oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od pet do petnaest godina.
25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21).
U konkretnom slučaju, primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Zakonitost dokaza Član 10. st. (2) i (3) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14. stav (1) (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135.
(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se brinuti da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Presuda kojom se optuženi proglašava krivim Član 299. stav (1) tačka a) (1) U presudi u kojoj se optuženi proglašava krivim sud će izreći:
a) za koje se djelo proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakonika, Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 11 0 K 023828 20 Kvlz od 29. decembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom
32. Član 6 st. 1 i 3 d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega
33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
34. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno proveli dokazni postupak i ocijenili izvedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u odnosu na apelantovu krivičnopravnu odgovornost. S tim u vezi, apelant posebice ukazuje da je osuđujuća presuda protiv njega zasnovana na nezakonitom dokazu, tj. predmetnoj novčanici, bez koje kako to apelant smatra ne bi bila ostvarena obilježja (biće) predmetnog krivičnog djela Razbojništvo iz člana 227 stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ RS. U suštini, apelant negira da je počinio predmetno krivično djelo, odnosno da optužba nije dokazala kako postojanje predmetnog krivičnog djela, tako i apelantovu saizvršilačku ulogu u izvršenju tog djela. Isto tako, apelant problematizira i kvalitet obrazloženja osporene drugostepene presude koja je donesena u postupku po žalbi. Stoga će Ustavni sud ispitati da jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču generalno načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno-procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150).
36. U vezi s apelantovom tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na nezakonitom dokazu, Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi npr. Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45–46, serija A i Zličić protiv Srbije, aplikacije br. 73313/17 i 20143/19, presuda od 26. januara 2021. godine, stav 118.). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi npr. Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, presuda od 28. jula 2009. godine, stav 41, te ibid. Zličić protiv Srbije, stav 18.). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, presuda od 17. decembra 2013. godine). Prednje, takođe, uključuje i osporavanje autentičnost izvedenih dokaza. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Dovodeći naprijed navedene principe u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prije svega zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Naime, Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Okružni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (prvenstveno oštećenog) izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskazā oštećenog kao svjedoka (sa glavnog pretresa i iz faze istrage) u svjetlu iskaza vještaka medicinske i biološke struke (zajedno sa njihovim nalazima i mišljenjima) koje su dali na glavnom pretresu, Okružni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih proturječnosti u vezi načina na koji se predmetni krivični događaj desio. Stoga se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim zaključak Okružnog suda iz osporene prvostepene presude da je apelant upravo osoba, koja je u stanju svijesti koja zadovoljava kategoriju direktnog umišljaja, počinila kao saizvršilac predmetno krivično djelo (Razbojništvo). Isto tako, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u pružanju mogućnosti da, prije svega, apelant i njegov branilac prigovore zakonitosti spornog dokaza-predmetne novčanice, a potom i da pobijaju njenu vjerodostojnost, kao i da u konačnici pobijaju pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka i vještaka, datih kako na glavnom pretresu tako i onih iz faze istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem istinitosti istih kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Okružni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao saizvršilac počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Takođe, u sklopu ocjene zakonitosti predmetne novčanice kao dokaza, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Okružnog suda kada je u pitanju utvrđenje tog suda u vezi porijekla, te načina pribavljanja i kretanja tog dokaza, odnosno zaključka Okružnog suda da se u okolnostima konkretnog predmeta nije radilo o nezakonitom dokazu (u vlasništvu oštećenog) na kojem se ne može zasnovati presuda (pobliže opisano u tački 10 ove Odluke). Posljedično navedenom, po ocjeni Ustavnog suda, nema mjesta ni prigovorima apelanta o proizvoljnoj primjeni odredbi člana 135 ZKP RS (otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije), posebice kada iz stanja spisa predmeta proizlazi da je navedenoj dokaznoj radnji prisustvovao sam apelant, zajedno sa stručnim licem iz advokatske kancelarije koja je branila apelanta u predmetnom krivičnom postupku, te kada su oni svojevoljno potpisali zapisnik tom prilikom i izjasnili se da nemaju primjedbi na njega.
38. Isto tako, po ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova da su u konkretnom slučaju ispunjeni i svi konstitutivni elementi predmetnog krivičnog djela. Ovo iz razloga, jer Razbojništvo predstavlja složeno krivično djelo koje se sastoji od elemenata prinude i krađe, pri čemu prinuda (sila ili prijetnja) predstavlja sredstvo, tj. način izvršenja krađe. Dakle, radi se o krivičnom djelu kod kojeg je zaštitni objekt ne samo imovina nego i život ili tijelo ljudi, a što su redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku ocjenom dokaza nespornim utvrdili da je povrijeđeno, odnosno ugroženo na štetu oštećenog. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela, u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi vezani suštinski za pravnu kvalifikaciju predmetnog krivičnog djela u kontekstu njegovih radnji koje je preduzeo kritične prilike.
39. Konačno, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi postupanja Vrhovnog suda, Ustavni sud suprotno apelantovim tvrdnjama zapaža da su i u obrazloženju kako osporene drugostepene odluke donesene po žalbi, tako i osporene presude donesene po vanrednom pravnom lijeku, sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka. Ovo se posebice odnosi na prigovore koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka, te same ocjene zakonitosti i kvalitete predmetne novčanice kao dokaza u svjetlu postojanja predmetnog krivičnog djela Razbojništva u konkretnom slučaju. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženju sudsku odluku uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Okružnog suda iz osporene prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40 sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Okružnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Okružni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela-Razbojništvo izveli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, odnosno na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3 d) Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti i izrečene visine kazne zatvora, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1 i 3 d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela iz člana 227 stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ RS i članom 37 KZ RS za koje je optužen i osuđen, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić