Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3173/20 (M Consulting & Engineering, društvo za savjetovanje i inžinjering d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni postupak
  • Porez
  • Upravni spor
  • Propisano zakonom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3173/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3173/20, rješavajući apelaciju M Consulting & Engineering, društvo za savjetovanje i inžinjering d.o.o. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M Consulting & Engineering, društvo za savjetovanje i inžinjering d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 029211 20 Uvp od 23. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M Consulting & Engineering, društvo za savjetovanje i inžinjering d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 029211 20 Uvp od 23. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M Consulting & Engineering, društvo za savjetovanje i inžinjering d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Advokatsko društvo „ADEMOVIĆ, NOŽICA I PARTNERI“ d.o.o, podnio je 24. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 029211 20 Uvp od 23. juna 2020. godine.

Uvodne napomene I Postupak po zahtjevu Alpha d.o.o. Sarajevo za oslobađanje plaćanja PDV-a

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 02076916 U od 12. septembra 2017. godine uvažena je tužba Alpha d.o.o, te su poništena precizirana rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: Uprava) i Uprave - Regionalni centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) kojim je odbijen zahtjev Alpha d.o.o. za oslobađanje od plaćanja PDV-a u preciziranom iznosu i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

3. U obrazloženju presude konstatovano da je 30. marta 2006. godine između Vijeća Ministara BiH i Vlade Republike Austrije zaključen međudržavni Sporazum o finansijskoj saradnji u realizaciji različitih projekata u BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), kojim je definisano davanje finansijskih sredstava pod veoma povoljnim uslovima za različite projekte u BiH, a članom 8. tog Sporazuma izričito je predviđeno da će „sve uplate u vezi sa koncesijskim zajmovima biti izuzete svih poreza i carina koji se naplaćuju u Bosni i Hercegovini". Dalje, konstatovano je da je, saglasno odredbama ovog Sporazuma, prihvaćeno i finansiranje Projekta Modernizacije Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a finansiranje projekta kreditom je obezbijeđeno preko Raiffeisen Bank International AG, koja je sa BiH zaključila Sporazum o kreditu za Projekat Modernizacije Univerziteta u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Sporazum o kreditu). Takođe, konstatovano je da je kao dužnik, odnosno obveznik vraćanja kredita, ovim Sporazumom određeno Ministarstvo prosvjete i kulture RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prosvjete). Takođe, ukazano je da je u članu 13. tog Sporazuma određeno „da će sve aktivnosti u okviru sporazuma i/ili ugovora biti oslobođene bilo koje carine, poreza, taksi ili drugih naknada Bosne i Hercegovine.” Konstatovano je da je za isporučioca opreme izabrana austrijska kompanija BIS VAM Anlagetechnik (u daljnjem tekstu; BIS VAM), koja je od Alpha d.o.o. nabavila dio opreme koja je trebala da se isporuči u okviru projekta. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da se osporene odluke organa uprave temelje na pogrešnoj primjeni zakona i konvencija o ugovornom pravu i pravu međunarodnih ugovora, s obzirom da je nesporno da je faktura otpremnica broj 100-08 od 28. decembra 2012. godine na iznos od 195.583,69 KM od strane Alpha ispostavljena BIS VAM, na osnovu Sporazuma, na temelju kojeg je zaključen Sporazum o kreditu u kojem je, nesporno, dužnik, odnosno, obveznik vraćanja kredita, Ministarstvo prosvjete.

4. Regionalni centar je, postupajući povodom navedene presude, u ponovnom postupku donio rješenje broj 04/5-1/IV-UP-17-1007/2013 od 20. novembra 2017. godine kojim je usvojen zahtjev Alpha i po tom zahtjevu je odobren povrat poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u preciziranom iznosu. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je u ponovnom postupku utvrđeno da je Alpha d.o.o. zatražio povrat PDV-a plaćenog u okviru međunarodnog projekta pružanja pomoći u kojem je BiH obavezana međunarodnim ugovorom da se osigura da projekat ne bude opterećen PDV-om. Kako je međunarodnim ugovorom po osnovu kojeg je zatražen povrat PDV-a, odnosno Sporazumom o kreditu (Projekat “Modernizacija Univerziteta u Istočnom Sarajevu”) ugovoreno da će sve aktivnosti u okviru Sporazuma i/ili Ugovora biti oslobođene bilo koje carine, poreza, taksi ili drugih naknada Bosne i Hercegovine, a primjenjujući stav Suda BiH, utvrđeno je da sa ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 29. stav (1) tačka 4. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV).

II Postupak po apelantovom zahtjevu

5. Regionalni centar je, odlučujući u ponovnom postupku (nakon što je rješenjem Uprave broj 01/4- UP-/II-2179/13 od 14. jula 2014. godine poništeno rješenje Regionalnog centra broj 04-5-1/IV-UP- 17-2260/2013 od 30. oktobra 2013. godine), donio rješenje broj 04/5-1/IV-UP-17-2260/2013. od 10. septembra 2014. godine, kojim je, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat PDV-a u iznosu od 157.933,27 KM i apelantov za oslobađanje od PDV-a u naprijed navedenom novčanom iznosu.

6. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koje je odbijena kao neosnovana rješenjem Regionalnog centra broj 04/5-1/IV-UP-17-2260-1/2013 od 3. novembra 2014. godine, a rješenjem Uprave broj 01/4-2-UP/II-458/14 od 15. maja 2015. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv tog rješenja od 3. novembra 2014. godine, dok je presudom Suda BiH broj S1 3 U 019382 15 U od 13. februara 2017. godine odbijena tužba koju je apelanti podnio protiv rješenja Uprave od 15. maja 2015. godine.

7. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH, koji je odbijen presudom suda BiH broj S1 3 U 019382 17 Uvp od 22. septembra 2017. godine.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je prema Sporazumu o kreditu, kao dužnik određeno Ministarstvo prosvjete, a izvođač je određen BIS VAM, koji je 16. novembra 2010. godine, prema tom Sporazumu, sa Ministarstvom prosvjete zaključio ugovor o nabavci precizirani broj. Dalje, ukazano je BIS VAM, predmetnu opremu u vrijednosti 929.019,00 KM nabavio od apelanta po računu 12-10-06 od 28. decembra 2013. godine, bez obračunatog PDV-a, dok je apelant istu opremu nabavio od Alpha d.o.o. sa zaračunatim PDV-om, a Alpha d.o.o. istu opremu nabavila od AVTERA BH d.o.o. Sarajevo koji je takođe na ispostavljenoj fakturi obračunao PDV. U vezi sa tim, ukazano je da je odredbom člana 57. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV propisano je da će se prilikom nabavke dobara i usluga koje će biti predmetom povrata PDV-a po osnovu međunarodnih projekata pružanja pomoći u skladu sa odredbama člana 29. stav 1. tačka 4. primjenjivati odredbe člana 51.-59. istog Pravilnika. Takođe, ukazano je da je članom 51. stav 1. Pravilnika propisano da snabdjevanje dobrima i uslugama koja su izvršena u okviru međunarodnih ugovora, ne podliježu oporezivanju, ukoliko je to regulisano međunarodnim ugovorima čija je potpisnica BiH, dok je stavom 3. istog člana propisano da obveznik koji u okviru implementacije međunarodnih ugovora vrši isporuku dobara opterećenih PDV-om, ima pravo na povrat PDV-a u skladu sa procedurama propisanim ovim Pravilnikom. Sud BiH je takođe e ukazao da su Instrukcijom direktora Uprave o uslovima i načinu povrata PDV-a u skladu sa članom 29. stav 1. tačka 4. Zakona o PDV-u precizirani broj od 8. marta 2006. godine, propisani uslovi i način povrata PDV-a po osnovu uvoza i isporuke dobara i usluga u okviru međunarodnih projekata pružanja pomoći u kojima je BIH obavezana međunarodnim ugovorom da obezbjedi da projekti ne budu opterećeni PDV-om. Imajući u vidu naprijed navedeno, Apelaciono vijeće Suda BiH je konstatovalo da je osporenom presudom pravilno zaključeno da je u konkretnom slučaju apelant izvršio isporuku opreme BIS VAM, koji je tu opremu isporučio Ministarstvu prosvjete, a u smislu navedenog Sporazuma i ispostavio fakturu bez obračunatog PDV-a. To znači da predmetna isporuka nije ni opterećena PDV-om, te da apelant nije ni obračunao izlazni PDV, čiji povrat traži, te s tim u vezi nije osnovana njegova tvrdnja da ima pravo na povrat PDV-a, koji nije ni obračunao na fakturi ispostavljenoj BIS VAM. Apelaciono vijeće Suda BiH je ocijenilo da je pravilan zaključak da je apelant iznos PDV-a, čiji povrat traži, u iznosu od 157.933,27 KM, iskazao na fakturi broj 100-001 od 29. januara 2013. godine, koju je ispostavio Ministarstvu prosvjete, pozivajući se na obaveze istog Ministarstva iz Ugovora od 16. novembra 2010. godine, a da, kako to sam priznaje, nije izvršio isporuku opreme po navedenoj fakturi. Shodno tome, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz navedenog nesporno proizilazi da predmetni zahtjev apelanta, u smislu odredbe člana 29. stav 1. tačka 4. Zakona o PDV, ne ispunjava uslove za povrat PDV-a, koja propisuje da PDV plaćen za snabdjevanje dobrima uslugama u okviru međunarodnih projekata pružanja pomoći u kojima je Bosna i Hercegovina obavezana međunarodnim ugovorom da osigura da takvi projekti ne budu opterećeni PDV-om, podliježe povratu.

9. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 019382 17 Uvp od 22. septembra 2017. godine, koja je zavedena pod brojem AP-4941/17. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4941/17 od 10. aprila 2018. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, predmetnom Odlukom odbacio je kao nedopuštenu apelaciju u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluke donesene u postupku okončanom osporenom odlukom

10. Rješenjem Uprave 01/4-2-UP/II-29/18 od 1. juna 2018. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za poništenje i ukidanje po pravu nadzora rješenja Regionalnog centra broj 04/5- 1/IV-UP-17-2260/13 od 30. oktobra 2013. godine, broj 01 /4-UP/II-2179/13 od 14. jula 2014. godine, broj 04/5-1 /IV-UP-17-2260/13 od 10. septembra 2014. godine, broj 04/5-1/IV-UP/ll- 458/14 od 3. novembra 2014. godine i rješenja Uprave broj 01 /4-2-UP/II-458/14.od 15. maja 2015. godine.

11. U obrazloženju rješenja je, prije svega, konstatovano da je od osporenih rješenja samo rješenje uprave broj 04/5-1 /IV-UP-17-2260/13 od 10. septembra 2014. godine steklo status konačnosti, odnosno ispunilo procesnu pretpostavku da bude predmetom razmatranja u konkretnom slučaju smislu odredbe člana 252. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Pri tome, ocijenjeno je da nisu osnovani razlozi za poništenje tog rješenja u skladu sa odredbom člana 252. stav 1. tačka 2. ZUP-a. Naime, ukazano je da, saglasno ovoj odredbi, da bi ranije donijeto pravosnažno rješenje moglo biti razlog za primjenu navedene odredbe, da je potrebno da se radi o istoj upravnoj stvari, odnosno da je upravna stvar riješena ranijim pravosnažnim rješenjem identična upravnoj stvari riješenoj rješenjem koje je predmet postupka. Konstatovano je da postojanje iste upravne stvari podrazumjeva da su osnov za pokretanje novog upravnog postupka i činjenično stanje isti kao u prethodnom postupku okončanom pravosnažnim rješenjem, te da postoji identitet stranke i organa koji su sudjelovali u postupku, što znači da se u novom postupku pojavljuje ista stranka i isti organ koji su učestvovali i u ranijem upravnom postupku okončanom pravosnažnim rješenjem. Iz sadržaja podnesenog zahtjeva i dostavljenih rješenja ocijenjeno je da nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uslova za primjenu odredbi člana 252. stav 1. tačka 2. ZUP-a, budući da je konačno rješenje broj 04/5-1 /IV-UP-17-2260/13 od 10. septembra 2014. godine prvostepeni organ donio po apelantovom zahtjevu, a pravosnažno rješenje broj 04/5-1/IV-UP-17-1007/2013 od 20. novembra 2017. godine po zahtjevu Alpha d.o.o, i to nakon donošenja rješenja čije poništenje po pravu nadzora se traži.

12. Apelant je podnio tužbu sudu BiH protiv navedenog rješenja. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 029211 18 U od 8. januara 2020. godine odbio tužbu, prihvatajući kao pravilne razloge date u obrazloženju prvostepenog rješenja.

13. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH, koji je odbijen presudom Suda BiH broj S1 3 U 029211 20 Uvp od 23. juna 2020. godine

14. Apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da su Uprava i Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 252. stav 1. tačka 2. ZUP-a, ali ne iz razloga koji su istaknuti u tim odlukama. Po mišljenju Apelacionog vijeća, nižestepenim odlukama je ta odredba pogrešno protumačena kada je zaključeno da postojanje iste upravne stvari podrazumijeva da osnov za pokretanje novog upravnog postupka mora biti (činjenični) isti, te da postoji identitet stranke i organa koji su sudjelovali u postupku. Po ocjeni Apelacionog vijeća, navedena zakonska odredba, kada se pravilno tumači, kao uslove za poništenje konačnog akta po pravu nadzora ne propisuje postojanje identiteta stranke, nego situaciju da je u istoj upravnoj stvari (činjenično i pravno), isti organ različito odlučio. Propisivanjem posebnih slučajeva poništavanja, ukidanja ili mijenjanja konačnih upravnih rješenja u glavi XVI ZUP-a izvršeno je sa ciljem obezbjeđenja pravne sigurnosti koja se postiže pravilnom primjenim materijalnih zakona kod postupanja u predmetima sa istim činjeničnim i pravnim supstratom od strane istog upravnog organa. Međutim, Apelaciono vijeće je ukazalo da je izvršilo uvid u presude Suda BiH i utvrdilo da je povrat PDV-a od različitih stranaka zasnovan na drugačijem činjeničnom stanju i poreskom tretmanu subjekata koji su učestvovali u istom Projektu po Međunarodnom sporazumu, za što je u presudama dato detaljno obrazloženje. Ocijenilo je da time nisu ostvareni uslovi za poništenje rješenja iz razloga što je ista upravna stvar drugačije rješenja, zbog čega je zaključilo da je Uprava pravilno odbila apelantov zahtjev, kao i Vijeće za upravne sporove apelantovu tužbu.

Apelacija

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i princip pravne sigurnosti segment kao tog prava, te princip pacta sunt servanda, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, u suštini tvrdi da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi kada je u osporenoj presudi zaključeno da se u apelantovom predmetu i predmetu Alpha d.o.o. ne radi o istoj upravnoj stvari i da apelant ne potpada pod režim međunarodnog sporazuma što se tiče naplate poreza. Naime, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju „ista stvar“ riješena drugačije u potpuno istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, u odnosu na drugog poreskog obveznika Alpha d.o.o. a. Takođe, smatra da Sud BiH osporenoj presudi dao paušalno obrazloženje za svoj zaključak da su zahtjevi apelanta i Alpha d.o.o. zasnovani na drugačijem činjeničnom stanju i poreskom tretmanu subjekata koji su učestvovali u istom Projektu po Međunarodnom sporazumu. Takođa, apelant smatra da mu je na navedeni način povrijeđeno i pravo na imovinu jer je lišen iznosa od 157.933,27 KM na ime PDV-a.

16. Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16), u relevantnom dijelu glasi:

3. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora Član 252.

(1) Rješenje, koje je konačno u upravnom postupku, nadležni organ poništit će po pravu nadzora:

[…] 2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena;

[…]

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

18. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

19. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Takođe, Ustavni sud podsjeća na praksu u gore navedenom predmetu AP- 4941/17. Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu apelant u postupku pred Ustavnim sudom osporio identične odluke organa uprave (kojima je odbijen apelantov zahtjev za povrat i oslobađanje od PDV-a) koje su bile i predmet zahtjeva za poništenje po pravu nadzora u konkretnom postupku. U tom predmetu zaključeno da je apelantova apelacija, u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine). Imajući u vidu iznesene stavove i praksu iz navedenog predmeta,slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom postupku koji je u uskoj koreleaciji sa tim prethodnim postupkom (dakle u postupku po zahtjevu za poništenje po pravu nadzora rješenja kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat i oslobađanje od PDV-a) ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

20. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

21. U vezi sa tim, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene odluke Suda BiH, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi, s pozivom na relevantnu odredbu člana 252. stav 1. točka 2 ZUP-a, zbog kojih je zaključeno da je neosnovan apelantov zahtjev za poništenje po pravu nadzora konačnog rješenja Regionalnog centra broj 04/5- 1/IV-UP-17-2260/2013. od 10. septembra 2014. godine (kojim je, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat PDV-a u iznosu od 157.933,27 KM i apelantov za oslobađanje od PDV-a u naprijed navedenom novčanom iznosu). Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, razmatrajući slične navode kakve apelant ponavlja u apelaciji u pogledu postojanja iste upravne stvari u konkretnom slučaju (u predmetu po zahtjevu Alpha d.o.o.), zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji ista upravna stvar u smislu navedene zakonske odredbe, obrazloživši da je izvršilo uvid u presude Suda BiH i utvrdilo da je povrat PDV-a od različitih stranaka zasnovan na drugačijem činjeničnom stanju i poreskom tretmanu subjekata koji su učestvovali u istom Projektu po Međunarodnom sporazumu, za što je u presudama dato detaljno obrazloženje. Dovodeći u vezu navedeno obrazloženje Apelacionog vijeća suda BiH sa odredbom člana 252. stav 1. tačka 2. ZUP-a i dostavljenim presudama Suda BiH donesenim u postupcima po apelantovom zahtjevu i zahtjevu Alpha d.o.o. za povrat PDV-a, interpretiranim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u osporenoj presudi. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić