Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-121/22 (Ćurković-S d.o.o. Bugojno)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-121/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-121/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ćurković-S d.o.o. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ćurković-S d.o.o. Bugojno protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 046981 19 Pž od 27. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćurković-S d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Alma Jusufbegović advokat iz Bugojna, podnio je 11. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 046981 21 Rev od 16. novembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 046981 19 Pž od 27. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ps 046981 18 Ps od 7. maja 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2494/20 od 9. septembra 2020. godine u predmetu broj AP-2503/20 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 046981 19 Pž od 27. maja 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 Ps 046981 21 Rev od 16. novembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Općina Kupres) da mu na ime izvršenih radova, po računu-otpremnici od 19. avgusta 2014. godine isplati iznos od 38.072,60 KM, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.742,00 KM.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa nesporno proizilazi da je apelant u dogovoru sa tuženom u periodu od 21. oktobra 2013. do 9. novembra 2013. godine izvodio radove na rekonstrukciji vodovoda Rilić - Zanaglina na području općine Kupres, za koje je vodio građevinski dnevnik sa opisom izvedenih radova, ali da sa tuženom nije zaključio pismeni ugovor, kojim bi definisao svoja prava i obaveze. Također, da je nesporna činjenica da je tužena imenovala nadzor nad radovima, tj. komisiju koja je pratila realizaciju izgradnje vodovoda, a što proizlazi iz iskaza svjedoka R.M., te da je apelant 9. novembra 2013. godine izvršio predmetne građevinske radove, za koje potražuje utuženi novčani iznos. Nadalje, da je apelant za izvedene radove izdao račun-otpremnicu 19. avgusta 2014. godine, iz kojeg proizlazi da je isti izdan sa istim danom kada je i dospijeće roka za plaćanje. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao na odredbu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjen u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine, a zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Kantonalni sud je dalje naveo da su radovi izvršeni 9. novembra 2013. godine, te da je dan dospijeća navedenog računa 19. avgust 2014. godine, dok je tužba podnesena 10. avgusta 2018. godine, tj. po proteku više od tri godine od dospjelosti za plaćanje. Zbog navedenog je Kantonalni sud naveo da smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetni tužbeni zahtjev apelanta zastario, te da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan i da je za to dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da apelant potražuje od tužene isplatu po ugovoru na ime izvršenih radova, dakle, na temelju pravnog posla, te da se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnova iz čl. 210. do 219. ZOO-a i da se stoga ne može primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz člana 371. ZOO-a. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a, jer su u konkretnom slučaju utvrdili da je predmetno potraživanje apelanta zastarjelo. Apelant smatra da se trebao primijeniti opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO-a, jer se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova, a ne o prometu roba i usluga između pravnih lica na osnovu čega je primijenjen zastarni rok od tri godine iz člana 374. ZOO-a.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-121/22 (Ćurković-S d.o.o. Bugojno) | Sudska praksa | Aktio