Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4747/20 (Alfadivit d.o.o. Živinice)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4747/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-4747/20, rješavajući apelaciju Alfadivita d.o.o. Živinice na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alfadivita d.o.o.

Živinice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 229789 19 Pž 2 od 21. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alfadivit d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Haris Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 29. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mals 229789 19 Pž 2 od 21. oktobra 2020. godine. Uvodne napomene

2. Apelant je 24. februara 2015. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate duga.

3. Općinski sud je 7. marta 2017. godine donio Presudu broj 32 0 Mals 229789 15 Mals, a Kantonalni sud je svojim Rješenjem broj 32 0 Mals 229789 17 Pž od 23. augusta 2018. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.

4. Apelant je 24. januara 2018. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je registrovana pod brojem AP-490/18, zbog dužine trajanja parničnog postupka. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-490/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju zbog dužine trajanja postupka koji se na osnovu Rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 Mals 229789 17 Pž od 23. augusta 2018. godine nalazio pred Općinskim sudom.

Predmetni postupak

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Mals 229789 18 Mals 2 od 17. januara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime duga isplati ukupan iznos od 888,25 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), te da mu nadoknadi troškove postupka (stav I izreke presude). Istovremeno, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga u predmetnom iznosu, i to na iznos od 465,00 KM počev od 17. marta 2013. godine pa do 13. marta 2015. godine i na iznos od 422,65 KM počev od 19. novembra 2013. godine do 20. marta 2015. godine (stav II izreke presude). Također, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 780,00 KM (stav III izreke presude).

6. U obrazloženju presude, istaknuto je, pored ostalog, da je Općinski sud odbio apelanta sa zahtjevom za nadoknadu troškova u iznosu od 1507,02 KM, obzirom da se uspjeh u sporu računa u odnosu na glavni dug, pa kako je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom za glavni dug, izgubio je spor 100%, pa mu ne pripada pravo na nadoknadu troškova, dok je za tuženog istaknuto da je u cijelosti uspio u parnici zbog čega mu na osnovu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pripada pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 780,00 KM.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Mals 229789 19 Pž 2 od 21. oktobra 2020. godine žalba tuženog je odbijena, a apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu II izreke presude na način da je obavezan tuženi da apelantu na ime dospjele, a neisplaćene zakonske zatezne kamate isplati iznos od 178,66 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. februara 2017. godine pa do isplate. Također, prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka sadržanoj u st. I i III izreke presude na način da je tuženi obavezan da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.507,02 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. januara 2019. godine pa do isplate, dok je tuženi odbijen sa zahtjevom da mu apelant na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 780,00 KM, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Isto tako, obavezan je tuženi da apelantu na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 150,00 KM, dok je sa viškom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka apelant odbijen. Najzad, tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, citirao odredbe čl. 386., 387. i

388. ZPP i naveo da to što je prvostepeni sud meritorno odbio apelanta za isplatu glavnog duga u predmetnom iznosu, ne može se smatrati neuspjehom apelanta, jer prvostepeni sud zanemaruje da je taj iznos glavnog duga tuženi isplatio apelantu nakon podnesene tužbe, dakle svojom krivicom prouzrokovao apelantu troškove, a protivio se povlačenju tužbe, zbog čega je sud morao meritorno i odbiti zahtjev apelanta za isplatu glavnog duga u predmetnom iznosu. Stoga, kako je apelant u cijelosti uspio u sporu, to suprotno pogrešnom zaključku prvostepenog suda, istaknuto je da apelantu pripadaju troškovi parničnog postupka, a ne tuženom koji nije uspio u sporu. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da se troškovi apelanta odnose na troškove pobliže precizirane u obrazloženju presude, tako da ukupni troškovi iznose 1,507,02 KM. S druge strane, ukazano je da troškovi takse na tužbu i presudu koje je tražio apelant, ne pripadaju mu jer iz spisa prvostepenog suda proizilazi da ove takse apelant nije platio, pa te troškove nije ni imao.

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP koje se odnose na troškove postupka. Naime, apelant tvrdi da je za dosudu troškova na ime sudske takse na tužbu i presudu irelevantno da li je sudska taksa plaćena, te je obrazloženje Kantonalnog suda u tom pogledu proizvoljno i u suprotnosti sa relevantnim zakonskim odredbama, iz razloga što je sudska taksa zakonska obaveza koja mora da se plati, propisana je tarifom i čini troškove postupka (član 387. ZPP). U vezi s tim, apelant navodi da je nesporno da je obaveza plaćanja takse na tužbu nastala nakon podnošenja tužbe, a na presudu danom donošenja presude, te da novčana obaveza stoji. Nadalje, apelant ukazuje da je nesporno da je zbog krivice tuženog ta obaveza i nastala jer je tuženi svojim pasivnim ponašanjem natjerao apelanta da podnese predmetnu tužbu i nesporno je da je apelant takse platio nakon donošenja drugostepene odluke. Također, apelant tvrdi da ukupna dužina postupka od pet godina sedam mjeseci i 28 dana, za ovako jednostavan postupak, predstavlja kršenje prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje i potražuje nematerijalnu štetu zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 1.500,00 KM.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je prilikom donošenja odluke broj AP- 490/18 od 11. oktobra 2018. godine, Ustavni sud razmatrao razdoblje od 24. februara 2015. godine, kad je pokrenut predmetni postupak, pa do donošenja odluke Ustavnog suda, odnosno razdoblje od tri godine i osam mjeseci. Iz navedenog proizlazi da je za jedan period postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka Ustavnog suda. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1232/20 od 26. januara 2022. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj 490/18, odnosno od 11. oktobra 2018. godine, do donošenja presude Kantonalnog suda od 21. oktobra 2020. godine kojom je predmetni postupak okončan, dakle, period od dvije godine. Kako su u tom periodu od dvije godine donesene dvije meritorne odluke, to se po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4747/20 (Alfadivit d.o.o. Živinice) | Sudska praksa | Aktio