Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/22 (S.B.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Stara devizna štednja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-49/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. svibnja 2022. godine, u predmetu broj AP-49/22, rješavajući apelaciju S. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. B.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012821 18 Uvp od 21. listopada 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Jasmina Marić odvjetnica iz Jablanice, podnio je 5. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012821 18 Uvp od 21. listopada 2021. godine.

2. Rješenjem Agencije za financijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo od 2. rujna 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za verifikaciju potraživanja stare devizne štednje.

3. Rješenjem Komisije verifikaciju stare devizne štednje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 27. kolovoza 2015. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv podnesen protiv rješenja od 2. rujna 2010. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 012821 15 U od 19. studenog 2018 godine odbijena je kao neutemeljena tužba podnesena protiv rješenja od 27. kolovoza 2015. godine.

5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant 2010. godine podnio zahtjev za registriranje tražbina na temelju stare devizne štednje. Dalje je naveo da je tuženi organ utvrdio da je apelant 2000. godine prestao biti titular stare devizne štednje, te da se na jedinstvenom računu apelanta ne nalaze nikakva devizna sredstva. Naime, Kantonalni sud je istakao da se u spisu predmeta nalazi fotokopija devizne štednje knjižice na ime apelanta prema kojoj je iznos oročen 1986. godine, ali da se u spisu nalazi i nalog obrasca prema kojem je sa jedinstvenog računa apelanta na jedinstveni račun osobe H.T. (2000. godine) prebačen iznos stare devizne štednje i iznos općeg potraživanja, kao i dva naloga za prijenos potraživanja sa čitkim potpisima imena apelanta. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je apelant sredstva za koja je tražio verifikaciju na temelju odredaba Zakona o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje prenio na račun druge osobe. Pri tomu, istakao je da su bez ikakvog utjecaja na rješenje ove upravne stvari navodi tužbe da su apelantovi potpisi koji se nalaze na nalozima krivotvoreni, te da predstavljaju lažnu ispravu na temelju koje je izvršen prijenos. Kantonalni sud je istakao da ukoliko je smatrao da je u tom procesu eventualno učinjeno neko kazneno djelo apelant je imao mogućnost podnijeti prijavu nadležnim organima.

6. Presudom Vrhovnoga suda broj 07 0 U 012821 18 Uvp od 21. listopada 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 19. studenog 2018 godine.

7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da se prema odredbama članka 2. stavak 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (BiH) i članka 2. stavak 1. Zakona o izmirenju obaveza na osnovu računa stare devizne štednje u FBiH, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju devizna sredstva kod banaka na teritoriji BiH, odnosno devizna sredstva deponirana kod banaka koje su poslovale na teritoriji FBiH na dan 31. prosinca 1991. godine, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma, te za prenesena i iskorištena sredstva. S obzirom na to, istakao je da se devizna sredstva koja su predmet verificiranja tražbine umanjuju za direktne isplate banke. Kako se na računu apelanta ne nalaze novčana sredstva stare devizne štednje, Vrhovni sud smatra da se nisu ni mogla verificirati.

Apelacioni navodi

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je prijenos sredstava izvršen bez punomoći za raspolaganje što je bio glavni uvjet za prijenos sredstava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/22 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio