Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-761/22 (G.J.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-761/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-761/22, rješavajući apelaciju koju je podnio G. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio G. J.

protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Mal 051338 21 Gž 3 od 17. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Anka Ivaštanin advokat iz Gradiške, podnio je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 051338 21 Gž 3 od 17. januara 2022. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (G.J.) da apelantu, na ime naknade štete, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je predmet konkretnog spora tužbeni zahtjev apelanta kojim traži naknadu zbog bespravne sječe sedam stabala jasena na parcelama čiji je on suvlasnik i posjednik. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom, uz učešće vještaka geodetske struke Z.G., utvrđeno da je predmetna sječa izvršena na parcelama koje su u suvlasništvu apelanta, dok je vještak šumarske struke D.D. utvrdio vrijednost drvne zapremine predmetne sječe. Međutim, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao uzročnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice jer predmetna šteta nije nastala radnjom tuženog, radi čega je odbio kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev. Najprije, Okružni sud je ukazao da apelant u svom iskazu jeste naveo da je vidio svjedoka Z.R. i tuženog da sijeku predmetna stabla, ali da je taj svjedok naveo da jeste sjekao šumu familije apelanta (između ostalih i D.J. srodnika apelanta čija šuma graniči sa šumom apelanta), ali da šuma te familije ima više i da on ne zna tačno kome koja pripada. Prema tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, s obzirom na iskaz ovog svjedoka, zauzeo pravilan stav da navodi apelanta da je spornu sječu tuženi izvršio sa ovim svjedokom nisu potvrđeni niti iskazom tuženog, a ni iskazom tog svjedoka. Nadalje, Okružni sud je ukazao da svjedoci Lj.S., Z.R., Z.P i M.M. sječu šume ni na jedan način ne dovode u vezu sa radnjama tuženog. Konkretno, Okružni sud je naveo da su svjedoci Lj.S. i Z.R. potvrdili da su radili zajedno i da su sjekli šumu srodnika apelanta čija šuma graniči sa apelantovom, dok je Z.P. u svom iskazu, između ostalog, naveo da ne zna da je tuženi sjekao drva u šumi apelanta. Konačno, Okružni sud je naveo da je svjedok M.M. (kojeg je apelant angažovao radi procjene predmetne štete) u svom iskazu potvrdio da je bio na licu mjesta radi procjene sporne štete i da je tu bio „jedan stariji čovjek koji je rekao apelantu da taj spor riješi sa njegovim sinom“, ali da ovaj svjedok nije identifikovao to „starije“ lice označavanjem njegovog imena i prezimena, pa se, nasuprot apelantovim navodima, iz iskaza tog svjedoka ne može izvesti pouzdan zaključak da je sin tog starijeg lica koje je upućivalo apelanta da spor riješi sa njegovim sinom upravo tuženi (niti da je to lice otac tuženog). Dakle, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud, imajući u vidu navedeno, nije mogao ocjenom izvedenih dokaza da sigurnošću utvrditi da je tuženi izvršio predmetnu sječu, radi čega je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao postojanje uslova propisanih odredbama člana 154. ZOO i pravilno odbio kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je on lično vidio tuženog da siječe šumu i da je tu bio svjedok Z.R., te da redovni sudovi nisu pravilno cijenili iskaze svjedoka. Naročito ističe da nisu poklonili vjeru iskazu svjedoka M.M., a da pri tome uopšte nisu obrazložili kako i zbog čega je taj iskaz beznačajan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, pozivajući se pri tome i na relevantne odredbe ZOO, pa se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-761/22 (G.J.) | Sudska praksa | Aktio