Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3616/20 (H. Ć.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Vanbračna zajednica
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3616/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3616/20, rješavajući apelaciju Huseina Ćufurovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Ćufurovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 032243 19 Gž od 9. jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Husein Ćufurović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 032243 19 Gž od 9. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 032243 16 P od 9. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužilaca Alena Ćufurovića i Tanje Skrinjar (u daljnjem tekstu: prvotužilac i drugotužiteljica ili tužioci) zatraženo je 28. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužioci, Općinski sud i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 10. januara 2022. godine.
4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02- 1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 2. februara 2022. godine.
5. Apelantov pravni zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Općinski sud je Presudom broj 23 0 P 032243 16 P od 9. maja 2018. godine, donesenom po tužbi tužilaca protiv apelanta „radi utvrđenja vanbračne stečevine“, utvrdio da zajedničku imovinu Rosande Sušnik Ćufurović (u daljnjem tekstu: pravna prednica tužilaca ili majka tužilaca) i apelanta stečenu u vanbračnoj zajednici čini nekretnina – stan pobliže označen izrekom presude, izgrađen na nekretnini također kao u izreci presude, ukupne površine 36 m , upisan u zemljišnim knjigama k. o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pa udio pravne prednice i majke tužilaca na predmetnom stanu iznosi ½, a udio apelanta ½. Naloženo je Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu presude izvrši prenos ½ vlasništva s apelanta na ime majke tužilaca, te je apelant obavezan da tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
8. U obrazloženju presude je navedeno da su tužioci predmetnu tužbu protiv apelanta podnijeli Općinskom sudu 31. augusta 2016. godine radi utvrđivanje vanbračne stečevine. Ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da su tužioci djeca apelantove umrle, vanbračne supruge (Rosande Sušnik Ćufurović), koja je s apelantom bila u vanbračnoj zajednici duži vremenski period od oko 24 godine. Iz izvedenih dokaza je utvrđeno da je prednica tužilaca umrla 6. juna 2016. godine, da je prvotužilac, koji je rođen 3. marta 1989. godine, zajednički sin apelanta i njegove vanbračne supruge, majke prvotužioca, a da je drugotužiteljica rođena 7. oktobra 1980. godine i da joj apelant nije otac, a da joj je majka apelantova umrla vanbračna supruga (Rosanda Ćufurović Sušnik).
9. Općinski sud je dalje utvrdio da je među parničnim stranka sporno da li je stan koji je predmet spora stečen radom prednice tužilaca i apelanta u vanbračnoj zajednici. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelant u svojstvu kupca i u prisustvu pravne prednice tužilaca prvobitno kod notara Nerbise Mržljak 3. oktobra 2011. godine s firmom „Ben- Mal Group“ d.o.o. kao prodavcem (u daljnjem tekstu: prodavac) zaključio predugovor o kupoprodaji stana. Predmet navedenog predugovora je prvo bio stan površine 55 m , da je ugovorena cijena tog stana iznosila 100.000,00 KM, te je navedenim ugovorom bio reguliran način isplate kupoprodajne cijene. Dalje je utvrđeno da je nakon toga, 27. decembra 2011. godine, „međusobnim dogovorom ugovornih strana došlo do promjene u predmetu kupoprodaje i cijeni“, te je između ugovornih strana zaključen novi predugovor, te je usaglašeno da će pod uvjetima iz tog novog predugovora sklopiti konačan ugovor o kupoprodaji stana površine 36 m (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
Kupoprodajna cijena stana sa PDV-om je iznosila 66.000,00 KM, te je ugovoreno „da [će] kupac po potpisivanju predugovora od 3. 10. 2011. godine uplatiti iznos od 30.000,00 KM, a preostale iznose na način da će 20.000,00 KM uplatiti 31. 12. 2011. godine, a ostatak cijene od 16.000,00 KM kupac će uplatiti do 12. 5. 2012. godine“. Iz izjave od 21. januara 2013. godine utvrđeno je da je apelant dao izjavu koja je notarski obrađena u vezi sa zaključivanjem ugovora o kupoprodaji predmetnog stana proizlazi da je apelant naveo „da je živio u braku i vanbračnoj zajednici sa Rosandom Sušnik- Ćufurović od 2000. godine, koje zajednice su trajale do unazad oko godinu dana, s više povremenih prekida, da je u vanbračnoj zajednici stečeno jedno dijete, i to sin Alen Ćufurović, koji je rođen 3. 3. 1989. godine, da su u toku trajanja vanbračne zajednice stekli jedan stan u Velikoj Kladuši, za koji je kao kupac sačinio s prodavcem DOO 'Benmal group' predugovor o kupoprodaji stana dana 27. 12. 2011. godine […], ukupne površine 36 m , da još nije u cijelosti isplaćen stan, da nije zaključen konačan kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg ni se izvršio prenos vlasništva, da je ugovorena kupoprodajna cijena 66.000,00 KM, te da je s vanbračnom suprugom Rosandom do sada isplatio na ime kupoprodajne cijene iznos od 36.246,05 KM i da je za konačnu isplatu ostalo još 29.753,95 KM, da je sa suprugom Rosandom prekinuo vanbračnu zajednicu, da ne žive zajedno, da su se sporazumjeli da navedeni stan pripadne sinu Alenu Ćufuroviću i da se on u konačnom kupoprodajnom ugovoru pojavi kao kupac, s tim da preostali iznos kupoprodajne cijene koji nije isplaćen isplati sam ili uz pomoć svoje majke Rosande, te da snosi sve svoje daljnje troškove vezano za zaključivanje ugovora i prenos vlasništva, te da je saglasan da nakon isplate kupoprodajne cijene Alen Ćufurović zaključi s prodavcem konačni kupoprodajni ugovor za stan od 36 m i da isti upiše na svoje ime, te da će takvu saglasnost dati i Rosanda Sušnik-Ćufurović, njegova bivša vanbračna supruga“. Nakon toga, apelant je 4. oktobra 2013. godine kod notara Dževada Omanovića opozvao naprijed navedenu izjavu koju je dao kod notara Nerbise Mržljak, kojom je apelant opozvao saglasnost datu u navedenoj izjavi da njihov zajednički sin, apelanta i majke tužilaca (Alen Ćufurović), može u njegovo ime i u svoje ime, koristeći već uplaćenu kupoprodajnu cijenu, zaključiti kupoprodajni ugovor s prodavcem za predmetni stan.
10. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da apelant zanemaruje činjenicu da je sporazum o kupovini predmetnog stana nastao za vrijeme trajanja vanbračne zajednice, da su pregovori o kupovini stana trajali za vrijeme postojanja vanbračne zajednice, da je veći iznos kupoprodajne cijene za predmetni stan isplaćen za vrijeme trajanja vanbračne zajednice, da je ostatak kupoprodajne cijene plaćao i prvotužilac, da je to činio u ime i za račun svoje majke, kao i njegova majka njenim sredstvima u iznosu od 15.566,00 KM. Utvrđeno je da je ta sredstva prednica tužilaca ostvarila po osnovu ugovora o kreditu zaključenog kod „Hypo Alpe Adria banke“ d.d. Trbovlje, te da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 5.000,00 eura, u protivvrijednosti KM, prvotužilac također uplatio prodavcu. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je predmetni stan stečen u vanbračnoj zajednici radom apelanta i pravne prednice tužilaca, zbog čega smatra da navedeni stan predstavlja imovinu stečenu tokom trajanja vanbračne zajednice apelanta i majke tužilaca, koja je zajedno s prvotužiocem vršila uplatu razlike kupoprodajne cijene stana, a što proizlazi iz materijalnih dokaza (naloga za uplatu). U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na sadržaj čl. 250–255. i član 263. Porodičnog zakona, te odredbe ZOO (čl. 12, 13. i 14). Prema tome, Općinski sud je primjenom odredbe člana 263. stav 1. Porodičnog zakona zaključio da se imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici, koja ispunjava uvjete iz člana 3. tog zakona, smatra njihovom vanbračnom stečevinom, dok je stavom 2. člana 263. istog zakona propisano da se na imovinu iz stava 1. tog člana primjenjuje odredba tog zakona o bračnoj stečevini. Prema tome, Općinski sud je, imajući u vidu navedenu odredbu Porodičnog zakona, zaključio da predmetni stan čini vanbračnu stečevinu majke tužilaca i apelanta, te da su tužioci u postupku dokazali da je predmetni stan imovina koju su apelant i njihova majka stekli u toku trajanja vanbračne zajednice (njihova majka je umrla 6. juna 2016. godine). Odluka suda o troškovima parničnog postupka zasniva se na odredbi čl. 386. stav 1. i
387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 032243 19 Gž od 9. jula 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i takse na žalbu, kao i zahtjev tužilaca za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
12. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda jer smatra da taj sud nije cijenio dokaze na kojima se zasnivaju njegove tvrdnje, posebno da predmetni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu jer je ugovor o kupoprodaji tog stana zaključen 6. maja 2015. godine kada je, kako ističe, vanbračna zajednica njega i majke tužilaca raskinuta (2012. godine). Također navodi da je s Raiffaisen bankom 7. augusta 2015. godine zaključio ugovor o zasnivanju hipoteke, na osnovu kojeg je s navedenom bankom zaključio ugovor o kreditu, kojom prilikom je podigao kredit u visini od 25.000,00 KM, koji je, kako ističe, koristio za isplatu razlike duga prodavcu za predmetni stan, te da je u zemljišnim knjigama upisana zabrana otuđenja predmetne nekretnine. Kantonalni sud je apelantove žalbene navode odbio kao neosnovane. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je nesporno da je majka tužilaca umrla 6. juna 2016. godine, ali da iz izvedenih dokaza proizlazi da su za vrijeme trajanja vanbračne zajednice apelant i majka tužilaca kupili predmetni stan, da su s prodavcem zaključili predugovor o kupovini tog stana 27. decembra 2011. godine, da su prednica tužilaca i apelant odmah po zaključenju predugovora isplatili dio kupoprodajne cijene stana u iznosu od 30.000,00 KM, da je prvotužilac 8. aprila 2013. godine na ime dijela kupoprodajne cijene putem ,,KIB banke“ isplatio iznos od 15.566,41 KM, da je pravna prednica tužilaca 4. aprila 2013. godine putem Hypo Alpe Adria banke također uplatila iznos od 7.100,00 eura, da je zatim 8. aprila 2013. godine prodavcu uplatila iznos od 15.568,41 KM, a da je prvotužilac 27. oktobra 2013. godine također prodavcu na ime razlike cijene stana uplatio iznos od 3.000,00 eura, odnosno protivvrijednost u iznosu od 5.820.00 KM, a 28. oktobra 2013. godine uplatio iznos od 2.000,00 eura u protivvrijednosti od 3.880,00 KM. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključio apelant i na osnovu tog ugovora se u zemljišnim knjigama uknjižio kao njegov vlasnik. Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana apelant kao kupac je s prodavcem zaključio 6. maja 2015. godine.
13. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu potpunog i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo i da je dao valjane razloge za svoju presudu koja se apelantovim žalbenim navodima ne može dovesti u sumnju. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 263. stav 1. Porodičnog zakona propisano da se imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici, koja ispunjava uvjete iz člana 3. tog zakona, smatra njihovom vanbračnom stečevinom, dok je stavom 2. člana 263. istog zakona propisano da se na imovinu iz stava 1. tog člana primjenjuje odredba tog zakona o bračnoj stečevini. U smislu navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud smatra da je u postupku po tužbi za utvrđenje imovine stečene u vanbračnoj zajednici sud prvenstveno dužan dokazati da je postojala vanbračna zajednica i da je imovina stečena radom vanbračnih partnera u vanbračnoj zajednici. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su prednica tužilaca i apelant živjeli u bračnoj i vanbračnoj zajednici duži vremenski period i da je u toj zajednici 3. marta 1989. godine rođen prvotužilac. Dakle, između prednice prvotužioca i apelanta, prema ocjeni suda, postojala je bračna i vanbračna zajednica, i to duži vremenski period, i ta vanbračna zajednica je mogla biti prekinuta najranije 2012. godine jer i sam apelant u žalbi ističe da je vanbračna zajednica raskinuta u 2012. godini. Obrazloženo je da je kao nesporno utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 2015. godine, da je veći iznos kupoprodajne cijene za predmetni stan isplaćen za vrijeme trajanja vanbračne zajednice, da je ostatak kupoprodajne cijene plaćao i prvotužilac, te da je to činio u ime i za račun svoje majke. Također, Kantonalni sud je utvrdio da su tužioci aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari jer je nesporno da se radi o djeci umrle. Stoga, a iz naprijed iznijetih razloga, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, primjenom odredbe člana 226. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je ukazao na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatra da predmetni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu.
15. U vezi s tim, apelant je naveo da je pravna prednica tužilaca umrla 6. juna 2016. godine u Austriji tako što ju je on lišio života, te je presudom nadležnog suda Republike Austrije osuđen za navedeno ubistvo i sada se nalazi na izdržavanju kazne dugotrajnog zatvora u odgovarajućoj ustanovi u Gracu, Republika Austrija. Navodi da tužioci tokom trajanja postupka nisu naveli ovu činjenicu, već da su naprotiv pokušavali zajednicu života između apelanta i njihove majke prikazati kao idiličnu zajednicu kada je, kako ističe, već živio u vanbračnoj vezi s drugim ženama. Cilj prikrivanja navedene činjenice od strane tužilaca je, smatra, bio ostvarivanje koristi od strane tužilaca iako je u vrijeme podnošenja tužbe majka tužilaca već bila mrtva tako da nije mogla biti stjecatelj bilo kakvih prava. Dakle, osporenim presudama se nije moglo nalagati da jedna polovina predmetnog stana pripada umrlom licu, zbog nastupanja njene smrti.
b) Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud apelaciju smatra neosnovanom i predlaže da se odbije te ističe da odlukom suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
17. Općinski sud je istakao da su parnične stranke tokom trajanja predmetnog postupka imale punomoćnike, koji su predlagali i izvodili dokaze, pa smatra da su apsolutno neosnovani navodi da neka od činjenica nije razjašnjena ili utvrđena. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužioci predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. Smatraju da se iz provedenih dokaza da jasno zaključiti da su apelant i njihova majka bili u vanbračnoj zajednici kada je predmetni stan kupljen, zbog čega tvrde da taj stan čini njihovu vanbračnu stečevinu, pa predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
19. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik FBiH“ br. 35/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.
Član 250.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.
Član 251. stav (1) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. stav (1) i st. (3) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
Član 255.
(1) Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom bračnih partnera.
(2) Ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka.
Imovinski odnosi vanbračnih partnera Član 263.
(1) Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom.
(2) Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini.
20. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 032243 19 Gž od 9. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 11. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2020 godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući da joj je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su tužioci zahtijevali da sud utvrdi da zajedničku imovinu njihove majke i apelanta stečenu u vanbračnoj zajednici čini predmetni stan i da udio njihove majke u navedenoj nekretnini, koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao isključivo vlasništvo apelanta, iznosi ½. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o postupku građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.
29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Anđelković protiv Srbije, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
31. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo veliki broj dokaza koje su predložili i izveli kako tužioci tako i apelant, te primjenom odredbe člana 263. Porodičnog zakona utvrdio da su tužioci dokazali da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu koju je apelant stekao s njihovom majkom u vanbračnoj zajednici i smatra se njihovom vanbračnom stečevinom. Odluka prvostepenog suda je potvrđena presudom Kantonalnog suda. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i dovodeći ih u vezu s relevantnim odredbama Porodičnog zakona, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu tužilaca, pri čemu su u obrazloženju dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Pri tome su obrazložili zašto se u datim okolnostima konkretnog slučaja predmetni stan ne može smatrati apelantovom posebnom imovinom. Ustavni sud također smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su tužioci aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari jer je nesporno da se radi o djeci umrle. Stoga se u takvim okolnostima, imajući u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona, pokazuju irelevantnim apelantovi navodi da je majka tužilaca umrla, budući da ta činjenica i nije bila sporna u postupku i sudovi su je cijenili u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva, a time i interesa tužilaca kao djece (a time i zakonskih nasljednika) za donošenje tužbe za utvrđenje. U datim obrazloženjima Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud također smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi Porodičnog zakona na predmetnu situaciju, te nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od strane redovnih sudova u primjeni materijalno-pravnih propisa, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
32. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentirane razloge u pogledu primjene relevantnih materijalnih propisa, odredbi Porodičnog zakona.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić