Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4486/20 (JP „Radio televizija Republike Srpske“ Banjaluka i drugi)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Proporcionalnost
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Neovlašteno lice
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4486/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4486/20, rješavajući apelaciju JP „Radio televizija Republike Srpske“ Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka d), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija JP „Radio televizija Republike Srpske“ Banja Luka.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 058693 20 Gž od 22. septembra 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postpku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3

h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Saša Grabež u ime Siniše Mihailovića i Draška Milinovića protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 058693 20 Gž od 22. septembra 2020. godine, zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP „Radio televizija Republike Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Saša Grabež, advokat iz Banje Luke, podno je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 058693 20 Gž od 22. septembra 2020. godine.

2. U sklopu iste apelacije advokat Saša Grabež podnio je 11. decembra 2020. godine u ime Siniše Mihailovića iz Banje Luke i Draška Milinovića iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: drugoapelant i trećepelant) apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 95 0 P 058693 20 Gž od 22. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužitelja u predmetnom postupku Nebojše Vukanovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 13. odnosno 16. avgusta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Osnovni sud je 1. septembra 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Okružni sud i tužilac nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

5. Odgovor na apelaciju je 4. januara 2022. godine dostavljen apelantima radi eventualnog izjašnjenja.

6. Apelanti nisu u ostavljenom roku dostavili izjašnjenje na odgovor na apelaciju.

7. Budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena posebna ovlast za zastupanje drugoapelanta i trećeapelanta pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 1. aprila 2022. godine zatraženo je od advokata Saše Grabeža da otkloni navedeni nedostatak u roku od osam dana od dana prijema dopisa, koji je advokat Saša Grabež primio 1. aprila 2022. godine putem elektronske pošte. Advokat Saša Grabež nije dostavio traženu punomoć u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Postupajući po tužbi tužioca protiv apelanata radi naknade štete, v.sp. 9.000,00 KM, Osnovni sud je donio presudu broj 95 0 P 058693 19 P od 12. marta 2020. godine, kojom je naložio apelantima da tužiocu zbog iznošenja kleveta, uvreda i neistinitih činjenica u tekstu „Najveći neprijatelj Republike Srpske“ objavljenog 4. februara 2019. godine na internet stranici prvoapelanta solidarno isplate iznos od 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te su obavezani apelanti da objave presudu u centralnom Dnevniku 2 i na internet stranici prvoapelanta, kao i da tužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu. Presudom je dalje odbijen tužilac sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8,000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete kao previsoko postavljenim.

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je cijeneći sve provedene dokaze, odlučio kao u izreci presude, osnovom člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza proizilazi da je prvoapelant na internet stranici 4. februara 2019. godine iznio neistinite činjenice, te ih dao u javnost što je sve pričinilo štetu ličnom ugledu i časti tužioca, kako je to i sam naveo u svom iskazu. Osnovni sud nije mogao prihvatiti odbranu apelanata da se radi o prenošenju spornog izražavanja sa portala „Trebinje059.com“, iz razloga što su prenijeli činjenice i navode kvalifikujući tužioca kao najvećeg neprijatelja Republike Srpske, a da za navedeno nisu dali ni pružili ni jedan dokaz. Osnovni sud je ocijenio da sporno izražavanje tj. iznošenje javnosti informacija o tužiocu 4. februara 2019. godine predstavlja činjenice a ne mišljenje. Istaknuto je da se činjenice dokazuju, a prvoapelant, kao pravno lice, drugoapelant, kao glavni i odgovorni urednik Informativnog programa prvoapelanta, i trećeapelant, generalni direktor prvoapelanta, nisu dali nikakve dokaze za ove činjenice. Uslijed navedenog, Osnovni sud je ocijenio da se radi o kleveti koja svakako uzrokuje nematerijalnu štetu i sud je dosuđuje adekvatno uobičajenim standardima i pravičnosti, na ime njene satisfakcije prema članu 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da su apelanti solidarni dužnici jer se radi o pravnom licu i njegovim odgovornim licima, a iz provedenih dokaza ne može se zaključiti da su odgovorna lica prvoapelanta preduzela ikakvu radnju da se sporni tekst ne objavi, za što ih Osnovni sud smatra odgovornim. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužioca za iznos od 8.000,00 KM jer je previsoko postavljen, a tužilac nije proveo odgovarajuće medicinsko vještačenje kako bi se utvrdio obim, vrsta i intenzitet duševnog bola objavljenim tekstom i eventualno dosudio drugi iznos kao oblik nematerijalne štete. Dalje je navedeno da nije mogao prihvatiti navode apelanata da su navodi iz tužbe neosnovani, jer su apelanti prenijeli netačnu informaciju 4. februara 2019. godine na internet stranici prvoapelanta da je tužilac „Najveći neprijatelj Republike Srpske“, pa time Osnovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan. Istaknuto je da nije mogao prihvatiti navode odbrane i u pogledu materijalno-pravnih odredaba koje bi eventualno dovele do oslobađanja od odgovornosti jer za navedeno nisu izvedeni nikakvi dokazi.

11. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 058693 20 Gž od 22. septembra 2020. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je prvoapelant objavio na svojoj internet stranici 4. februara 2019. godine, kao prvu vijest, tekst pod naslovom „Najveći neprijatelj Republike Srpske“, na način da je navedeni tekst prenio sa portala „Trebinje059.com“, koji se odnosi na tužioca. Dalje je navedeno da je u tekstu, pored ostalog, navedeno da je „odavno javnosti poznato da mnogi žele urušiti Republiku Srpsku, ali takođe, mnogima nije poznato da na čelu te bande koja svim silama pokušava urušiti Republiku Srpsku i njene institucije stoji jedan mali, kako neko skoro napisa „Kratki vic“, Potrkuša Vukanović Nebojša, politička prostitutka, greškom narodni poslanik, veliki lažov i manipulator“. Istaknuto je da je tužilac podnosio zahtjev za ispravku teksta glavnom i odgovornom uredniku informativnog programa prvoapelanta, ali po njegovom zahtjevu nije postupljeno. Okružni sud je naveo da je Osnovni sud zaključio da postoji pravni osnov odgovornosti apelanata, na osnovu člana 5. stav 1. ZZK. Dalje je navedeno da je Osnovni sud zaključio da izražavanje u spornom tekstu predstavlja činjenice a ne mišljenje, ali da apelanti nisu pružili bilo kakve dokaze za činjenice koje su iznijeli u tekstu. Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud pravilno presudio zaključivši da postoji odgovornost apelanata u predmetnoj parnici, uz davanje jasnog obrazloženja, koje je prihvatio i Okružni sud. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 4, 5 i 6 ZZK, te zaključio da je Osnovni sud pravilno obrazložio zašto smatra da je sporno izražavanje upravo ono izražavanje koje ima u vidu odredba člana 5 ZZK.

13. Okružni sud je zaključio da je neosnovan navod u žalbi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka na način da je izostavio ocjenu izvedenih dokaza i da je nepravilno utvrdio činjenično stanje, te da je obrazloženje nejasno, kontradiktorno, da ne sadrži navođenje činjenica koje su sporne, koje nesporne, a koje su utvrđene. S tim u vezi, obrazloženo je da je Osnovni sud jasno obrazložio da smatra da sporno izražavanje nije mišljenje, nego da predstavlja činjenice. Istaknuto je da osim toga, nije ni sporno šta je rečeno u tekstu koji je prvoapelant objavio na svojoj internet stranici. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da je spornim izražavanjem izneseno mišljenje o tužiocu, a ne činjenice, pa da stoga ne postoji odgovornost za izražavanje mišljenja u smislu člana 6 stav 1 tačka a) ZZK i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, ukazano je da bez obzira na činjenicu da tužilac djeluje kao politička ličnost i da je poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS), pa se njegov rad i ličnost nalaze na ocjeni javnosti i dozvoljeno je iznošenje mišljenja o njemu bez ograničavanja slobode govora (kako apelanti smatraju), konkretno izražavanje nije predstavljalo mišljenje nego iznošenje činjenica. Dalje je ukazano da sam naslov teksta da je tužilac (u obrazloženju pogrešno navedeno „tuženi“) „Najveći neprijatelj Republike Srpske“, uz navod „da se nalazi na čelu bande koja svim silama pokušava urušiti Republiku Srpsku i njene institucije“, predstavlja činjenicu koja ničim nije dokazana. Osim toga, istaknuto je da je navedeno izuzetno, po općem ljudskom iskustvu, teška uvreda za svakog pojedinca bez obzira na njegovu profesiju i poslove koje obavlja u bilo kojoj državi.

14. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod da je presuda nezakonita i iz razloga što nije izveden nijedan dokaz koji se odnosi na utvrđenje činjenice da je tužilac pretrpio štetu. S tim u vezi, obrazloženo je da kod dosuđivanja naknade štete zbog klevete, nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenih duševnih bolova oštećenog, već koliko iznesena kleveta može štetiti časti i ugledu tog lica po shvatanju sredine u kojoj živi u opće usvojenim društvenim normama. Dalje je obrazloženo da je tužilac u spornom tekstu označen kao „Najveći neprijatelj Republike Srpske“, te da navedeno nazivanje tužioca, bez ikakvih dokaza, škodi njegovoj časti i ugledu u izuzetno velikoj mjeri, po shvatanju svakog prosječno razumnog lica. Okružni sud je zaključio i da prvostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 200 ZOO, dosudivši tužiocu iznos od 1.000,00 KM, jer je dosuđen iznos u skladu sa sudskom praksom sudova u Republici Srpskoj. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da trećeapelant, kao generalni direktor prvoapelanta, nije odgovoran jer prema članu 52 Zakona o Radio televiziji Republike Srpske, nadležnost direktora ne podrazumijeva vršenje uređivačke politike. S tim u vezi, ukazano je da je trećeapelant kao generalni direktor prvoapelanta predstavlja lice koje „efikasno kontroliše sadržaj izražavanja“ u smislu člana 5 stav 1 ZZK.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelanti u prvom redu ukazuju da je prvostepena presuda neobrazložena, kontradiktorna, nejasna i nezakonita. Dalje navode da ni osporena presuda ne daje obrazloženje za odluku o odbijanju žalbe. Tvrde da sporni tekst sadrži desetine stavova i mišljenja autora teksta o tužiocu i samo jednu činjenicu odnosno navode o tužiočevoj vili u Trebinju (koja je suštinski tačna jer se radi o porodičnoj kući koju koristi tužilac). S tim u vezi, ukazuju da se u obrazloženjima predmetnih presuda ističe samo naslov „Najveći neprijatelj Republike Srpske“ uz pogrešno shvatanje da se radi o iznošenju činjenice. Dalje ukazuju da navedeno može predstavljati isključivo iznošenje mišljenja o tužiocu, te da ne postoji zvanična rang lista najvećih neprijatelja Republike Srpske niti se to može na bilo koji način dokazati. Apelanti, takođe, smatraju da su redovni sudovi u presudama propustili obrazložiti šta u predmetnom članku predstavlja iznošenje činjenice a šta iznošenje mišljenja, što je od odlučnog značaja u predmetnoj stvari. Takođe, ističu i da ne sadrže ocjenu dokaza, jer ih je prvostepeni sud samo nabrojao bez dovođenja u vezu i ocjene, kao i ocjenu činjenice da je tužilac poslanik odnosno javna ličnost. Osim toga, apelanti ukazuju i da Okružni sud proširuje činjenično stanje, bez otvaranja rasprave i mogućnosti da u njoj učestvuju i apelanti, jer pored naslova navodi i dio teksta, pogrešno smatrajući da se radi o činjenicama. Apelanti i za navedeni dio teksta tvrde da se radi o mišljenju autora o tužiocu, te ističu i da tužilac koristi slične izraze za svoje političke protivnike. Navode i da je Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio pravo, jer ne primjenjuje član 52. Zakona o Radio televiziji Republike Srpske koji određuje da uređivačka politika nije u nadležnosti direktora, pri čemu nije izveden niti jedan dokaz kojim bi se dokazivalo da trećeapelant „efikasno kontroliše sadržaj izražavanja“. Takođe, smatraju da je Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio pravo i u shvatanjima o dokazivanju nematerijalne štete zbog klevete, koja su suprotna shvatanjima Ustavnog suda u Odluci broj AP-1203/05. Osim navedenog, apelanti smatraju da ih je Osnovni sud neosnovano obavezao da objave presudu u Dnevniku 2 i na internet stranici, iako je sporni tekst objavljen samo na internet stranici, te da Okružni sud nije cijenio žalbene navode apelanata u pogledu navedenog. II.Odgovor na apelaciju

16. Osnovni sud smatra da nije prekršio prava apelanata navedene u apelaciji, već je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja primijenio odredbe materijalnog prava i donio zakonitu odluku.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“, broj 37/01), u relevantnom dijelu glasni:

Član 3. stav 1. tač. a) i g) U smislu ovog zakona:

a) “izražavanje” znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;

g) “autor” je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.

Član 5. st. 1.-3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja; nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o ugrožavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti; slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na prvoapelanta

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj 95 0 P 058693 20 Gž od 22. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelantov zastupnik je primio 19. oktobra 2020. godine a apelacija je podnesena 11. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 1. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na prvoapelanta ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na prvoapelanta ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

23. Član 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašćeno lice;

24. Ustavni sud zapaža da je advokat Saša Grabež podnio predmetnu apelaciju u ime drugoapelanta i trećeapelanta, a na zahtjev Ustavnog suda nije dostavio „posebnu ovlast za zastupanje drugoapelanta i trećeapelanta pred Ustavnim sudom“ u smislu člana 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelanta i trećeapelanta podnijela neovlaštena osoba.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u stavu II dispozitiva ove odluke.

VII.Meritum

26. Prvopelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

27. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužioca, status prvoapelanta (medij – javni emiter) i suštinu apelacionih navoda, smatra neophodnim prvo razmotriti apelacione navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantovanog članom II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja

28. Član II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

29. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrguti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

30. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud za ljudska prava- u daljnjem tekstu: Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stav 58, Gîrleanu protiv Rumunije, presuda od 26. juna 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stav 83, i Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

31. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).

32. Dovodeći u vezu navedene opće principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena na osnovu ZZK i ZOO-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja nematerijalne štete tužiocu u vidu povrede časti i ugleda pričinjene klevetom, tj. usljed iznošenja i pronošenja sadržaja spornog teksta trećim licima, čime je došlo do nanošenja štete tužiocu. Iz navedenog slijedi da je uplitanje u slobodu izražavanja prvoapelanta, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, slijedilo legitiman cilj odnosno „zaštitu ugleda i prava drugih“ (ibid, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 73).

33. Ustavni sud nadalje mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava prvoapelanta kao javnog medija na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužioca na njegov ugled, kao političara, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. jula 2021. godine, aplikacija broj 7796/16, stav 30.). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.

35. Dovodeći sve prethodno izneseno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće, prije svega, pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja budući da prvoapelant tvrdi da se ne radi o kleveti, već o iznošenju mišljenja autora spornog teksta. Ustavni sud zapaža da je u toku postupku utvrđeno da je na stranici prvoapelanta objavljen tekst pod nazivom „Najveći neprijatelj Republike Srpske“, na način da ga je prenio sa drugog portala. Nadalje, Okružni sud koji je donio osporenu odluku, kao i Osnovni sud u prvostepenom postupku, nisu imali dilemu da istinitost navedenog izražavanja prvoapelant nije dokazao, što je dovelo do povrede ugleda tužioca, zbog čega je obavezan da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu nastalu iznošenjem neistinitih tvrdnji. Pri tom Ustavni sud zapaža da Osnovni sud uopće nije citirao sporni tekst, a Okružni sud je naveo samo naslov i jednu rečenicu, u dijelu presude u kojem je obrazlagao utvrđenje i odluku prvostepenog suda.

36. Imajući u vidu navedeno (redovni sudovi su propustili da citiraju sporni tekst, a prvoapelant takođe, nije dostavio sporni tekst) u kontekstu navedenih kriterija, Ustavni sud će osporenu odluku cijeniti samo u kontekstu naslova i dijela spornog teksta koji je naveden u osporenoj odluci. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je na stranici prvoapelanta objavljen sporni tekst, čiji naslov i sporna rečenica su se odnosili na navodne pogrdne osobine i ponašanje tužioca. S obzirom na to da je prvoapelant javni medij, može se prihvatiti da je njegov uloga uključivala moralnu dužnost da upozori javnost na neprihvatljive osobine i ponašanje tužioca kao političara. Stoga je pitanje koje je bilo povod za objavu spornog teksta bez sumnje bilo od javnog interesa (vidi Evropski sud, Slava Jurišić protiv Hrvatske, presuda od 8. februara 2018. godine, tačka 31, aplikacija broj 79584/12). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme objavljivanja predmetne emisije tužilac bio poslanik u Narodnoj skupštini RS, dakle javna ličnost, te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire.

37. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Miljević protiv Hrvatske, presuda od 25. juna 2020. godine, aplikacija broj 68317/13, stav 56, i Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP-1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Fedchenko protiv Rusije, presuda od 2. oktobra 2018. godine, aplikacija broj 7972/09, stav 42, i Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da prvoapelant upravo u tom segmentu uočava propust Okružnog suda.

38. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u predmetima vezanim za klevetu različite vrste izjava moraju ocjenjivati na različite načine, odnosno važno je razmotriti ne samo konkretne izjave već i sadržaj i suštinu navodno klevetničkih članaka u cijelosti, jer bi one mogle da ukažu na nedvosmislenu poruku. Dakle, u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju se sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, st. 51. i 52, aplikacija broj 32550/05), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja, a takva obaveza suda proističe i iz člana 6 stav 2 ZZK (vidi relevantne propise).

39. Shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća da Osnovni sud nije u obrazloženju prvostepene presude naveo sporni tekst, nego samo da je prvoapelant iznio neistinite činjenice, što je pričinilo štetu ličnom ugledu i časti tužioca. Nadalje, Okružni sud je u osporenoj presudi naveo samo naslov i jednu rečenicu iz spornog teksta, te ocijenio da sam naslov teksta da je tužilac „Najveći neprijatelj Republike Srpske“, uz navod „da se nalazi na čelu bande koja svim silama pokušava urušiti Republiku Srpsku i njene institucije“, predstavlja činjenicu koja ničim nije dokazana. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, kao i Osnovni sud u prvostepenom postupku, ocijenio neosnovanim prvoapelantove navode da sporno izražavanje predstavlja mišljenje. U vezi s tim, Ustavni sud u svojoj praksi konstantno ukazuje da je u predmetima koji pokreću pitanje slobodne izražavanje neophodno detaljno analizirati sporno izražavanje u cjelini, ne parcijalno i izdvojeno, posebno uzimajući u obzir kontekst u kojem je izražavanje izneseno i cilj izražavanja, te shodno tome napraviti jasnu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-534/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Osim toga ova obaveza redovnih sudova proističe ne samo iz standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda već i iz eksplicitnog sadržaja čl. 5 i 6 ZZK, koji zapravo korespondiraju tim standardima.

40. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bez prezentovanja cjelokupnog spornog teksta odnosno dijelova koje je tužilac smatrao klevetničkim, te bez suštinske, detaljno obrazložene, analize u smislu kriterija navedenih u tački 35 Odluke, kao i kriterija predviđenih relevantnim odredbama ZZK, zaključili da se radi o kleveti odnosno činjeničnim tvrdnjama za koje prvoapelant nije pružio dokaze. Imajući u vidu naslov spornog članka „Najveći neprijatelj Republike Srpske“ sa spornom rečenicom, kao i označavanje tužioca pogrdnim imenima („politička prostitutka“, veliki lažov“, „manipulator“, i dr.), Ustavni sud smatra da se radi o metaforama kojima je prvoapelant nastojao da ukaže na probleme u vezi s ponašanjem tužioca kao političara i eventualnog uticaja na funkcioniranje struktura javne vlasti, pa je upravo iz tog razloga prvoapelant objavio navedene izraze nastojeći da u prenesenom smislu, generalno, snažno ukaže na problem. U kontekstu spornih izraza i sintagmi upotrijebljenih u spornom tekstu, Ustavni sud podsjeća da član 10 Evropske konvencije štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Handyside protiv Velike Britanije, ECHR (1976) i već citirana Handzhiyski protiv Bugarske, stav 58). Tužilac se očito osjetio uvrijeđenim zbog spornih izraza, međutim, prema stavu Evropskog suda, koji prihvata i Ustavni sud, u izboru svoje profesije političari su otvoreni za oštre kritike i preispitivanja, te je takav teret koji političari moraju prihvatiti u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Ukrainian Media Group protiv Ukrajine, odluka od 29. marta 2005. godine, predstavka broj 72713/01, tačka 67, i Standard Verlagsgesellschaft MBH protiv Austrije, odluka od 7. decembra 2021. godine, predstavka 39378/15, tačka 87.). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, suprotno zaključku Okružnog suda, smatra da se izražavanje u predmetnom tekstu (naslov i dio koji je citiran u obrazloženju osporene odluke) ne može smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost trebala utvrđivati (dokazivati) u postupku, već vrijednosnim sudom (mišljenjem) o političkim odnosima i radu tužioca kao političara. To, svakako, predstavlja opći interes da se određene informacije pruže i saopće, ali i da ih javnost dobije. Pri tome nisu pravilno uzete u obzir okolnosti koje se tiču statusa tužioca – političar i poslanik Narodne skupštine RS, da se izneseno prvoapelantovo mišljenje odnosi na njegovo političko djelovanje, na javni domen u kojem pogledu su i granice dozvoljene kritike mnogo šire nego u odnosu na građane, te kontekst i cilj informacije.

41. Ustavni sud, stoga, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 5 ZZK kojom je regulirana odgovornost za klevetu jer primjena navedene odredbe dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o iznošenju neistinitih činjenica, a nikako o iznošenju nečijeg mišljenja. Nasuprot tome, Ustavni sud ocjenjuje da je izostala primjena odredbe iz člana 6 stav 1 tačka a) ZZK kojom su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu u slučaju kada je saopćenjem izneseno mišljenje (vrijednosni sud) upravo zbog propuštanja Okružnog suda da se napravi jasna razlika između onoga što predstavlja vrijednosnu ocjenu (mišljenje) od činjenica.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno prvoapelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Ostali navodi

43. S obzirom na zaključke o kršenju prava iz člana II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o kršenju prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3

h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je Okružni sud propustio da u spornom tekstu koji je objavljen na stranici prvoapelanta napravi jasnu distinkciju između činjenice i vrijednosnog suda, što je rezultiralo miješanjem u prvoapelantovo pravo na slobodu izražavanja.

45. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka d) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4486/20 (JP „Radio televizija Republike… | Sudska praksa | Aktio