Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-181/22 (S.Š.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-181/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-181/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. Š.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 397391 21 Rev od 16. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 397391 21 Rev od 16. novembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi (Grad Sarajevo) da je primi u radni odnos na mjesto stručnog saradnika za prevođenje (francuski jezik), po osnovu javnog konkursa koji je objavljen u Službenim novinama Federacije BiH, te da joj na ime plaća bez poreza za period od 1. januara 2013. do 31. oktobra 2019. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, uz uplatu doprinosa za PIO za isti period u određenom novčanom iznosu Fondu za PIO Federacije BiH. Također je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je Agencija za državnu službu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) objavila konkurs za predmetno radno mjestu na koju se prijavila i apelantica, te da je po okončanju konkursne procedure sačinila listu uspješnih kandidata, na kojoj je bila i apelantica. Dalje, da je 7. maja 2013. godine Agencija informisala apelanticu da tuženi ne namjerava vršiti izbor kandidata jer je tražio obustavljanje konkursne procedure zbog izrade nove sistematizacije radnih mjesta i loše ekonomske situacije. Apelantica je na navedenu obavijest uložila žalbu i rješenjem od 15. jula 2013. godine Odbora državne službe za žalbe, predmetna žalba je uvažena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Aktom od 29. jula 2013. godine Agencija je dala mišljenje da su ispunjeni uslovi za postavljanje apelantice na predmetno radno mjesto, ali da tuženi nikad nije donio odluku o izboru kandidata po predmetnom konkursu. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 31. st. (1) i (4) Zakona o državnoj službi Federacije BiH, prema kojim državnog službenika postavlja rukovodilac organa državne službe, uz prethodno pribavljano mišljenje Agencije s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs, te da se postavljanje državnog službenika vrši rješenjem koje se objavljuje na oglasnoj ploči organa državne službe i dostavlja državnom službeniku, koji prije preuzimanja dužnosti prima opis svog radnog mjesta i opis uslova službe. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da su nižestepeni sudovi pravilno identifikovali predmetni tužbeni zahtjev kao zahtjev kojim apelantica traži da sud umjesto rukovodioca organa državne službe donese odluku o postavljenju apelantice na predmetno radno mjesto i naloži tuženom da isplati naknade plata i druga potraživanja iz radnog odnosa. Također, da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da u sporovima nastalim povodom raspisanog konkursa kandidatu pripada pravo osporavanja konačne odluke o izboru, zasnovane na pobijanju konkursa kao cjeline ili odluke o izboru pojedinog kandidata. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, kako tuženi nije donio rješenje o postavljanju kandidata po raspisanom javnom konkursu, to je izostao preduslov za pokretanje radnog spora povodom konkursa za zasnivanje radnog odnosa. Dakle, u sporovima povodom zasnivanja radnog odnosa putem javnog konkursa, kandidatu ne pripada pravo osporavanja konkursa i preispitivanja provedene procedure, ukoliko je izostala odluka o postavljenju državnog službenika, te stoga i po ocjeni Vrhovnog suda nije osnovan tužbeni zahtjev kojim se traži da sud umjesto rukovodioca organa državne službe donese odluku o imenovanju apelantice na radno mjesto jer se ne radi o sporu pune jurisdikcije, pa sud nema ovlaštenje odlučivati o postavljenju kandidata niti naložiti tuženom da donese odluku o izboru apelantice. Dalje, budući da apelantica po raspisanom konkursu nije zasnovala radni odnos niti je tuženom naloženo da sa njom zasnuje taj odnos, neosnovan je i tužbeni zahtjev za naknadu plata i doprinosa za PIO, kao prava koje je isključivo vezano za radni odnos, pa je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su i ovaj tužbeni zahtjev odbili. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je A. Č., za razliku od apelantice, iskoristio sva pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju, i na osnovu istih ishodovao odluku na osnovu predmetnog konkursa iz 2012. godine (A.Č. je u svom iskazu u postupku pred prvostepenim sudom naveo da je podnio žalbu Odboru za žalbe i da je nakon svih procedura (naredbi Kantonalne i Federalne inspekcije tuženom) konačno primljen po konkursu iz 2012. godine, te da je počeo raditi 14. oktobra 2015. godine). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise kada su utvrdili da sud nije ovlašten da donosi odluke iz nadležnosti tuženog, jer se ne radi o sporu pune jurisdikcije. Također navodi da je po istom konkursu u radni odnos primljen A. Č. kod kojeg su sudovi odlučili da se presudom zamjenjuje rješenje rukovodioca jednog organa i po kojoj se u tom predmetu isti postavlja za državnog službenika.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-180/22 od 9. marta 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić